UZ ZLOBNU TVRDNJU U »TJEDNOJ INVENTURI« Nečuven ugriz Crkve

Snimio: B. Čović | 50. obljetnica hrvatskih hodočašća Gospi u Einsiedeln. Križni put uz Kalvariju pored svetišta

U posljednje vrijeme u različitim medijima nema frontalnoga napada na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, ali su sve češći i sve brojniji sitni ugrizi s irelevantnim sadržajem koji najčešće nema nikakve stvarne veze s istinom ni crkvenom stvarnošću. Takvi ugrizi, od kojih su mnogi usputni i u kontekstu u kojem ih se nikada ne bi očekivalo, odraz su, čini se, određene nervoze jer Crkva u Hrvatskoj ne daje povoda za izravan napad.

Medijski ugriz Crkve

Čini se da je u Hrvatskoj na djelu maksima da se Crkvu nikad ne smije ostaviti na miru, odnosno da je uvijek treba ocrnjivati pa ako nema pravoga povoda ni razloga, onda barem usputnim opanjkavanjima i ugrizima. Takvih usputnih medijskih ugriza Crkve doista je tako mnogo da na njih nije ni moguće reagirati, no ugriz u rubrici »Tjedna inventura« u »Obzoru« Večernjega lista od 4. svibnja toliko je zloban da ne smije ostati bez osvrta.

Da nije bilo hrvatskih katoličkih misija, Hrvatska se u agresiji devedesetih ne bi bila mogla obraniti niti bi se mogla nositi s teškom humanitarnom krizom.

U odjeljku teksta za ponedjeljak 29. travnja pod naslovom »Poruka s bauštele: Ostanite doma i ne dajte se« autor je prenio vrlo važnu i vrlo vrijednu poruku 27-godišnjega hrvatskoga mladića, magistra, koji se na Facebooku potužio: »Moram crnčiti od jutra do mraka za golu egzistenciju jer mi to nije dozvoljeno u Hrvatskoj.« Taj mladić dodaje: »Zašto mi nije dozvoljeno? Zato što nisam ni u jednoj političkoj stranci. To vam je sistem protiv kojega se na pošten način ne možete boriti« te poručuje drugima: »Ostanite u Hrvatskoj ako ikako možete i ne dajte se.«

Neodgovorna tvrdnja

Tu pozitivnu i vrijednu poruku autor teksta, odgovarajući na svoje pitanje što bi na nju rekli moćnici, jednom rečenicom komentira u odnosu prema ministru, a sav preostali tekst posvećuje pitanju odnosa Crkve prema hrvatskim iseljenicima. Doslovno je napisao: »Bozanić bi ga ukorio jer nije rekao da je sretan što tamo ima hrvatsku katoličku misiju kojom Crkva pokazuje da bi duhovno utočište Hrvati imali i kad bi se svi iselili. Tako Kaptol udio u odnarođivanju Hrvata ima već 60 godina. Komunistička je vlast za našim radnicima u inozemstvo slala čopore udbaša i profesionalnih ubojica, pa uz crkvenu brigu i uz zahvalnost vlasti za devizne pričuve, sve naslijeđeno iz bivše države, ta skrb još nedostaje.«

Pitanje suvremenoga prekomjernoga iseljavanja, osobito mladih školovanih ljudi, kao i u mladićevoj poruci navedeni razlog, bez svake sumnje, bitni su problem suvremenoga hrvatskoga naroda i sadašnje hrvatske države te zaslužuju svu medijsku i opću pozornost pa je prava enigma zašto je autor teksta taj kontekst iskoristio za vrlo podmukao i dubinski ugriz Crkve. Apsurdna je i zastrašujuća lažna autorova tvrdnja da Crkva ima »udio u odnarođivanju Hrvata već 60 godina«. Takva neodgovorna i neistinita tvrdnja ne može biti tek plod površnosti ili neznanja, nego plod isključivo zlobe i protucrkvenosti.

Optužba za tobožnje odnarođivanje

I taj autor ima pravo na svoje mišljenje i na iznošenje takvoga mišljenja, no to ga ne može osloboditi od odgovornosti prema istini, prema stvarnosti. Katolička Crkva u Hrvatskoj, kako za prošloga komunističkoga režima tako i u samostalnoj Hrvatskoj u doba nezrele demokracije i medijskoga nečuvenoga mraka, doživjela je bezbroj različitih prigovara, kritika, objeda, podvala i ugriza, rijetko davši za to povod, ali takvu optužbu za tobožnje odnarođivanje iseljenih Hrvata do sada nikada nije doživjela.

Katolička Crkva iz Hrvatske u hrvatskom je iseljeništvu izvršila jedno od najblistavijih svojih služenja hrvatskomu narodu u svojoj povijesti, a to djelo nastavlja i danas u novim, uvelike promijenjenim prilikama. Komu to zapravo smeta?

Kad su kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća Hrvati, većinom katolici, napuštali svoje domove i svoje zavičaje i svoj kruh tražili i našli izvan Hrvatske, odlazili su najčešće bez ikakvoga poznavanja minimuma jezika naroda i zemalja u koje su došli. Tada su im hrvatske katoličke misije i njihove socijalne službe bile jedino uporište i jedina stvarna pomoć da prežive, očuvavši i svoje ljudsko dostojanstvo, što znači i svoju vjersku, najčešće katoličku, i nacionalnu pripadnost. Hrvatske katoličke misije, premda su trajno bile pod nadzorom jugoslavenskih tajnih služba, bile su jedine oaze u kojima su se hrvatski iseljenici toga vala iz druge polovice 20. stoljeća oko hrvatskih katoličkih svećenika mogli družiti u molitvi i liturgiji na hrvatskom jeziku i u ljudskim društvenim okupljanjima bez straha za ikakvu manipulaciju ili zloporabu.

Integriranje u nova društva

Samo u tim misijama smjeli su biti ono što jesu, a da ih nitko iz hrvatskih katoličkih misija nije nikada sputavao da se integriraju u nova društva i nove domovine u kojima su živjeli. Činjenica je da su hrvatske katoličke misije takvim pristupom, njegovanjem vjere i hrvatske kulture najviše učinile da su i pripadnici drugoga naraštaja ostali vjerni svojoj etničkoj pripadnosti, a istodobno bili potpuno integrirani u društvo u kojem su radili i živjeli. Čak i znatan dio pripadnika trećega naraštaja očuvao je svijest o svojoj etničkoj pripadnosti ili barem etničkom podrijetlu, premda se ne samo integrirao, nego i asimilirao u društvo u kojem živi.

Da nije bilo hrvatskih katoličkih misija, Hrvatska se u agresiji devedesetih ne bi bila mogla obraniti niti bi se mogla nositi s teškom humanitarnom krizom. Katolička Crkva iz Hrvatske u hrvatskom je iseljeništvu izvršila jedno od najblistavijih svojih služenja hrvatskomu narodu u svojoj povijesti, a to djelo nastavlja i danas u novim, uvelike promijenjenim prilikama. Komu to zapravo smeta?

IZVORGlas Koncila br. 19/2019.
Prethodni članakBISKUP JEAN KOCKEROLS O RAZNOLIKOSTI KAO BLAGOSLOVU Kako živi mjesna Crkva u Bruxellesu u multikulturnom okruženju?
Sljedeći članak»NEPOŽELJNI« DOKUMENTI IZ »DOSJEA STEPINAC« (11) Kako je krivotvoren Stepinčev »Dnevnik«