Da je naslikao samo monumentalnu Stepinčevu sliku koja je sama po sebi bila »protagonist« beatifikacije hrvatskoga kardinala prije dvadeset godina u Mariji Bistrici, slikar Josip Biffel osigurao bi i zavrijedio svoje mjesto u pamćenju hrvatskoga naroda. A taj veliki umjetnik i čovjek, preminuo 5. kolovoza u 85. godini života, svoje je sakralne radove ostavio diljem domovine, zaduživši Crkvu u cijelom našem narodu. Od crkve sv. Benedikta u Mičevcu koja se diči s njegovih sedam vitraja, do splitske sv. Leopolda Mandića kojoj je ostavio četrnaest slika postaja križnoga puta ili crkve u Vitezu u BiH s njegova dva mozaika. Nabrojene su tek lokacije na kojima je radio u posljednjih pet godina, dobivši za to djelo ovoga travnja godišnju nagradu HAZU-a za najviša umjetnička dostignuća u 2017. godini. Dalje bi se samo mogli nizati samostani i crkve – od Makarske i Mljeta, do Stražemana ili »njegove« trešnjevačke crkve sv. Josipa – u kojim je Josip Biffel svojim djelima, odgovorno pristupajući biblijskim temama i čuvajući njihovo dostojanstvo, oplemenio sakralni prostor.
Josip Zlatko Biffel, rođen 27. studenoga 1933. godine u Zagrebu, nakon završetka osnovne i srednje škole u rodnom gradu upisao je Akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj je 1959. godine diplomirao slikarstvo u klasi prof. Đure Tiljka (kojega na petoj godini zamjenjuje prof. Jerolim Miše). U javni umjetnički život uključio se 1960. te počeo izlagati na skupnim izložbama i objavljivati ilustracije. Upravo u tom prvom razdoblju postao je i višegodišnji suradnik tek pokrenutih »Glasa Koncila« i »Maloga koncila«, koje obogaćuje svojim prikladnim ilustracijama, izlažući se istodobno i osudi tadašnjega komunističkoga režima (koji je zasigurno pridonio da se o Biffelu kao o izvrsnom umjetniku znade mnogo manje nego što je zavrijedio). Nakon što je deset godina predavao u Školi primijenjene umjetnosti, 1979. godine prešao je na Akademiju likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. i kao redoviti profesor, koji je izgradio i stekao »tihi autoritet«, utemeljen isključivo na stručnosti te dobrohotnosti »tolerantnoga učitelja i strpljivoga mentora«, kako ga je na posljednjem ispraćaju 9. kolovoza na Mirogoju, opraštajući se uime ALU-a, okarakterizirao njegov kolega Marcel Bačić, nazvavši ga i »suradnikom svjetlosti«.
Biffelov slikarski opus likovni su kritičari nazvali »slikarstvom egzistencije«, čije su odlike istaknuta poetičnost, melankolični, katkad i tjeskobni sadržaji i motivi, koji ga vezuju uz simbolizam i metafizičko slikarstvo. Njegovi likovi osamljenika ili zagonetne kuće u praznini krajolika na rubu su stvarnosti i fantastike, ali uvijek poticajni jer »Josip Biffel bio je slikar koji misli«. Njegov sakralni opus pak, manje poznat necrkvenoj javnosti, iznimno je bogat jer je njegovo slikarstvo od samih početaka bilo posvećeno religioznim temama, kako je na sprovodu posvjedočio njegov prijatelj, svećenik Jerko Matoš iz Beča. Taj dio njegova stvaralaštva odlikuje i raznovrsnost u slikarskim tehnikama jer se – uz ulja na platnu – okušao i u muralima, freskama, mozaicima, vitrajima… Među djelima te vrste osobito se ističe njegov kompleksni rad oslikavanja franjevačkoga samostana i crkve Uznesenja BDM u Šćitu, gdje je izradio i zidnu sliku Gospe Ramske dimenzija 72 četvorna metra.
Biffel je sudjelovao na više od sto skupnih izložba, desetak ih je priredio samostalno, a radovi mu se – osim u privatnim zbirkama – nalaze i u mnogim uglednim muzejima i galerijama u Hrvatskoj, ali i u Vatikanu, Italiji, u Novom Sadu, Beču, New Yorku…
Uz opsegom i kvalitetom velik umjetnički opus (koji tek očekuje pravo vrjednovanje), Biffel je bio i uistinu velik čovjek, što je istaknuto i na sprovodu, koji je predvodio mons. Josip Devčić u zajedništvu s više svećenika. »Dobar, skroman i ponizan«, kako su mu u posljednjem pozdravu napisali njegovi najbliži – supruga Branka i dvojica sinova; »Smiren, povučen, nenametljiv, blag i dobrohotan«, kako ga je opisala kiparica Božica Matešić sjećajući se umjetnika iz sklopa ateljea u Medulićevoj 12, gdje se družio s drugim umjetnicima te posadio i njegovao ružu usred korova, te rekavši da je bio baš poput te ruže: »Rijetka i plemenita vrsta, koja uporno raste i u divljem okruženju«…
Nježan, blag, umoran ali utješen, baš poput proroka Ilije na jednoj od njegovih slika, kojega umjetnik ne prikazuje u poznatom »gromovitom« izdanju, nego u trenutku plahosti kad, mimo očekivanja, Boga prepoznaje u »šapatu laganog i blagog lahora«. Upravo kako ga ljudi prepoznaju u skromnima i samozatajnima. Ljudima poput Josipa Biffela. (vž)
