O početku završnoga udarca Titova represivnoga aparata na Hrvatsku nakon 1971. ovih je dana pisao Ivica Radoš. U siječnju 1972. uhićeno je deset hrvatskih intelektualaca povezanih s Maticom hrvatskom, što je bio završni udarac Titova represivnoga aparata u ušutkavanju Hrvatske. Riječ je o studentskim vođama Budiši, Čičku, Dodigu… i političarima reformistima u SKH Tripalu, Savki, koji su od 1967., dakle od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, bili nositelji demokratske misli i državotvorstva, Marku i Vladimiru Veselici, Vladi Gotovcu, Bruni Bušiću, Franji Tuđmanu i drugima.
U povodu toga, doduše sa šest godina zakašnjenja, Matica hrvatska objavila je zbornik radova »Hrvatska i hrvatsko proljeće 1971.« koji je uredio Igor Zidić.
U njemu su radovi sa znanstvenoga simpozija održanoga 2012., a uvršteni su i radovi aktera iz 71.: Dražena Budiše, Joze Ivičevića, svjedočenja Marka Veselice, ali i radovi Božidara Novaka, Ivice Vrkića, Mate Artukovića, Josipa Mihaljevića itd. Ukupno 34 rada. Među njima možda je najzanimljiviji rad Joze Ivičevića »Kako su montirani politički procesi«, uz priložene dokumente. »Kada je jugoslavenski diktator Tito u Karađorđevu na sjednici Predsjedništva SKJ 1. prosinca 1971. rekao da je u Hrvatskoj na djelu nacionalistička kontrarevolucija koja želi uspostaviti državu nalik Pavelićevoj NDH i dodao da je u središtu te revolucije Matica hrvatska (MH), bio je to znak unitaristima i represivnom aparatu da se svim sredstvima obračunaju s najstarijom hrvatskom kulturnom institucijom. Tito je Maticu hrvatsku okarakterizirao kao paralelnu partiju. Bojao se na Maticu ići frontalno zato što je, kako je obrazložio, ‘šovinizam rastao i doveo danas do tih dimenzija s kojima ja ne znam kako ćemo sada izaći na kraj’. Zatim je najavio mogući državni udar uz pomoć JNA. Tito je u Karađorđevu taktički odlučio da se ne donese odluka o zabrani MH, ali je sugerirao da se ide u akciju ‘protiv onih koji su sada najglasniji, koji najviše štete i koji su već odavno zaslužili da budu ne samo izolirani već i potpuno onemogućeni’.
Rekao je da ‘znamo da postoji takozvani revolucionarni komitet pedesetorice’ koji ‘rukovodi svim tim akcijama’, a žarište je Matica hrvatska. ‘Te su stvari tako daleko otišle da se ne može više čekati’, govorio je Tito te je od hrvatskih komunista tražio konkretne mjere. Izradio ih je Izvršni komitet CK SKH, a Gradska partija formirala je aktiv SKH od članova Matice hrvatske kako bi se tobože onemogućilo njezino pretvaranje u političku organizaciju. Za slamanje kontrarevolucije bili su zaduženi komunisti na terenu gdje djeluje MH. Josip Vrhovec, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, tražio je od predsjednika Matice Ljudevita Jonkea da se ‘izluče’ pojedinci iz MH ili da sami podnesu ostavke. No Matica nije pristala na pojedinačne ostavke odnosno ‘unutrašnju diferencijaciju’.« Nakon toga, kako piše Radoš, započeo je progon hrvatskih intelektualaca u Matici, i to noću 11. siječnja 1972. Policija je napala i središnjicu i ogranke Matice hrvatske, a osumnjičene odvela na saslušanje. Samo 11. siječnja lišila je slobode 189, a poslije je provjerila svih 50 000 »matičara«. Izvršni komitet CK SKH zadužen za organizaciju i političko pokriće oformio je dvije »radne grupe«. U grupi pravnih stručnjaka zaduženih za političke procese bili su: Josip Hrnčević, Vlado Ranogojec i Jure Ivezić. Nakon slamanja hrvatskoga proljeća bili su zaduženi za kaznenu analizu Matice, a njihov prvi savjetnik bio je Jakov Blažević, koji je ranije odigrao svoju prljavu ulogu protiv Stepinca. A kada je u siječnju 1972. počela istraga protiv »matičara«, Izvršni komitet CK SKH formirao je Koordinacionu radnu grupu koja je imala zadatak »pravilnog informiranja javnosti o toku, činjenicama i karakteru istrage i priprema suđenja i koordinaciono djelovanje svih faktora koji djeluju u postupku«. U njoj su bili: član IK CK SKH Ante Josipović, sekretar informiranja u Izvršnom vijeću Srh Mirko Bilić, partijski čovjek na RTV Zagreb Ivica Krizmanić, okružni javni tužitelj Bogumil Zuccon i Mane Trbojević, sudac Okružnog suda u Zagrebu pred kojim će se održati glavni procesi. Operativnom akcijom »M« (prvo slovo Matice hrvatske nap. a.) počela su uhićenja »kontrarevolucionara« iz MH, a predvodile su je Služba državne sigurnosti, kolokvijalno zvane Udba, i Služba javne sigurnosti (policija), dakle politička i kriminalistička policija.
Podulji je popis istaknutih imena iz javnoga života za koje je trebalo prikupiti dokazni materijal o neprijateljskoj djelatnosti. Bili su to preteški dani hrvatske povijesti s nehrvatskim političkim vodstvom, koje je predvodio kao najpoznatiji Vladimir Bakarić. Kao državnoga neprijatelja broj jedan označio je Marka Veselicu, a na drugom je mjestu bio Vladimir Veselica. Potom su slijedili Šime Đodan, Ante Bruno Bušić, Vlado Gotovac, Jozo Ivičević, Jure Juras, Ante Glibota, Ante Bačić, Vlatko Pavletić i Franjo Tuđman. Oni su zajedno sa širim krugom u kojem su bile 22 osobe bili osumnjičeni kao članovi koji su radili protiv Jugoslavije. Radoš zapisuje da je o hrvatskom proljeću i proljećarima puno napisano i rečeno, ali se zapravo ništa ne zna. Sve dok se na uvid ne dobije arhiv CK SKH, koji se čuva u Državnom arhivu, i dosjei tajnih služba, slika hrvatskoga proljeća ne će biti cjelovita. Dokumenti se, prema sporazumu SDP-a i Arhiva, čuvaju pod takvim uvjetima da je uvid u njih nemoguć. Riječ je o institucionalnoj šutnji Hrvatske.
Nastavlja se rastakanje Hrvatske odlaskom najčešće mladih ljudi.
Tako će Slavonija do 2030. izgubiti još 100 tisuća stanovnika. O tome piše Dijana Jurasić. Navodi da je istočna Hrvatska, koja je nekad hranila pola bivše države i imala 1991. gotovo milijun stanovnika, od »obećane zemlje« s najvrjednijim poljoprivrednim zemljištem danas je opustošena demografski i gospodarski. Broj rođenja djece gotovo je prepolovljen u odnosu na sedamdesete godine prošloga stoljeća. Sa svojih pet županija: Brodsko-posavskom, Osječko-baranjskom, Požeško-slavonskom, Virovitičko-podravskom i Vukovarsko-srijemskom, najslabije je razvijena regija koja je 2016. imala 755 615 stanovnika, a prema procjenama do 2030. izgubit će još 100 000 ljudi. Još gore od toga je što će slavonske županije 2030. imati dvostruko više stanovnika starijih od 65 godina nego mladih do 14 godina. »Hoće li zlatna žitnica za 12 godina biti nečija dobro iskorištena ‘kolonija’ pa se zato prepušta pražnjenju ili se unatoč svemu može očekivati oporavak istočne Hrvatske«, pita se Dijana Jurasić.
Ljubica Gatarić piše da ne bi bilo loše kada bi se gradovi i općine koji se suočavaju s masovnim odlascima mladih ljudi ugledali na Varaždinsku ili Međimursku županiju koje studentima sa svoga područja, gdje god studirali, osiguravaju stipendije te ih tako motiviraju da se po završetku studija vrate kući. Zagreb se zbog svoje veličine i pozicije ne prazni poput ostalih dijelova zemlje, navodi Gatarić, ali ni glavni grad države nema projekte i industrije koje bi zadržale obrazovane ljude kod kuće. »Veći dio Slavonije dobio je porezne olakšice i izuzeća, dosta je poticaja i u poljoprivredi, no od njih nema očito velike koristi ako idu ruku pod ruku s korupcijom. Migracije stanovništva posljedica su općeg stanja u zemlji i kad se ono promjeni nabolje, ljudi će se zadržavati u svojim sredinama ili čak i vraćati. No migracija bi bilo neovisno o sumornoj društvenoj, a slijedom toga i lošoj ekonomskoj situaciji u zemlji, baš kao što je i smanjen natalitet danak suvremenom načinu života. Malo je obitelji poput one samoborskog poduzetnika Debeljaka s devetero djece ili vrbničkog vinara Toljanića koji čeka dvanaesto dijete, ali na državi je da stvori okruženje u kojem će i djece biti više; od vrtića, radnog vremena, pa i stipendija koje će i djeci iz siromašnih obitelji omogućiti da se školuju. Dječji doplatak za svu djecu i dalje je neispunjeno političko obećanje! Nitko nije razmislio ni o tome da hrvatska sveučilišta (država, pa i tvrtke, što da ne?) ili srednje škole ponude stipendije učenicima i studentima iz trećih zemalja koji bi se kod nas došli školovati. To je najbolji način da ta djeca i ostanu, jer sredina i prostor u kojem nema ljudi propada. Najbolje to zna preostalo stanovništvo po opustjelim slavonskim poljima koje se ne može obraniti od štakora i bijesnih lisica koji osvajaju napuštena imanja.« No da se neke stvari ipak pokreću osjeća se iz teksta Ivice Betija iz Međimurske županije.
