Vijeće za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije objavilo je u utorak 1. ožujka dokument »Kršćanska ženidba – sakramentalnost ženidbe kršćanskih vjernika«. Već po sebi rječit naslov nadopunjuje prva rečenica ne odveć dugačka teksta: »Svrha ovoga dokumenta je pojasniti bit i narav kršćanske ženidbe.« Vijeće HBK-a za nauk vjere također otkriva da su ga na objavljivanje dokumenta potaknuli »mnogostruki izazovi koje današnja zapadnjačka civilizacija i kultura stavlja pred kršćane kada se radi o braku i obitelji«.
»Suvremene izazove« (1. poglavlje), jednako kao i »pastoralne izazove« (7. završno poglavlje), dokument dotiče tek u najvažnijim obrisima, a ostatak bi se dokumenta mogao shvatiti kao odgovor na sljedeće pitanje: Što nastaje – a nastaje sakrament – i kakve sve bitne, egzistencijalne, moralne i crkvene učinke i posljedice ima kad dvoje vjernika, kršteni muškarac i žena, sklope ženidbu koja po sebi nije kršćanska posebnost?
Premda kratko, uvodno poglavlje o »suvremenim izazovima« dobro prikazuje obrise kulturne mijene koja je na djelu, a ne idu na ruku kršćanski shvaćenu braku i obitelji. Na području filozofije, »posebno pod utjecajem teorije evolucije i drugih tzv. čisto znanstvenih interpretacija«, dovedena je »u pitanje ljudska narav, to jest ono što svakoga čovjeka čini čovjekom, kao duhovno-tjelesno biće«. »Kršćanska slika čovjeka… zamijenjena je takozvanom ‘znanstvenom slikom’ prema kojoj je čovjek tek (slučajni) produkt evolucije koji je dosegnuo takvu razinu razvoja svijesti da može sam o sebi odlučivati. Stoga njegovo dostojanstvo izvire iz njega samoga te sam sebi daje vlastiti smisao postojanja, neovisno o Stvoritelju«, kaže se u dokumentu Vijeća za nauk vjere HBK-a.
Što se tiče društvenih promjena, dokument spominje sve veću urbanizaciju svjetskoga stanovništva, a time i »duboko promijenjen odnos prema prirodi«, s kojom se ljudsko biće, budući da je njezin posebni dio, više ne usklađuje, nego je »tretirana kao sredstvo koje treba iskoristiti, što je dovelo do globalne ekološke krize«. U tom se kontekstu odnosi u društvu više ne ravnaju po trajnim općeprihvaćenim načelima, nego po relativnim, društveno dogovorenim mjerilima, tj. po onome što je »politički korektno«, društveno prihvatljivo ili pak društveno nametnuto. »Tako je moguće da neka zapravo problematična stanja budu preferirana i društveno poticana, kao što je na primjer zajednički predbračni život, brak na probu, privremeno partnerstvo i konačno praksa rastave«, stoji u dokumentu, koji spominje i slogan pokreta »djece cvijeća« o »slobodnoj ljubavi« iz 1968. godine.
Nedostatak vrjednovanja društvenih norma prema objektivnim trajnim načelima dovodi do pojave koju dokument naziva »diktaturom tolerancije«. »Umjesto stvaranja kulture utemeljene na vrijednostima kao što su istina, dobro i lijepo, promiče se destrukcija kulture koja kao svoje načelo uzima brisanje granice između istine i laži, dobra i zla, lijepoga i ružnoga, što dovodi do prelaska iz kulture života u kulturu smrti«, kaže se. Sve se to odražava i na pozitivno pravo, koje sada oblikuju demokratske većine. Konačni plod takva stanja jest da se »dobro poistovjećuje s ugodnim i korisnim«.
Teološko srce dokumenta treće je poglavlje koje nosi naslov »Ženidba i Krist«. Ključne su u dokumentu dvije tvrdnje. Prvo, »Isus Krist je pokazao kako je ženidba između jednoga muškarca i jedne žene od početka u Božjem naumu te uputio na njezino dostojanstvo«. Tu »izvornu istinu prema kojoj je brak ustanovljen za međusobnu pomoć supružnika te podizanje i odgoj djece u obitelji« ne umanjuje činjenica da je »fenomen ženidbe kroz povijest dijelom bio uvjetovan različitim kulturnim obrascima«.
Tu se dokument poziva na Isusove riječi o »početku«, o času kad je Bog stvorio čovjeka, prema Knjizi Postanka, kao »muško i žensko« (Mk 10, 6-8; Mt 19, 4-5).
Drugi ključni izričaj u dokumentu kaže da ženidba »u Novom zavjetu predstavlja otajstvo Krista i Crkve«. I tu se dokument poziva na ništa manje glasovite retke iz Poslanice Efežanima (5, 22-33) u kojima se Pavao pomalo poigrava odnosom između muža i žene s jedne te Krista i Crkve s druge strane. Ovaj posljednji odnos je »otajstvo veliko«, otajstvo spasenja, a odnos muža i žene postaje slikom, upravo sakramentom, odnosa Krista i Crkve. Dokument kaže: »Vjerna i neopoziva povezanost Krista i Crkve je obrazac, uzor i primjer odnosa među kršćanskim ženidbenim drugovima. Ulaskom u ženidbeni savez krštenici postaju otajstveni znak ljubavi Krista i Crkve, a njihovo jedinstvo predstavlja nerazdruživost te sveze međusobne ljubavi i predanja. Pridruženost Kristovu otajstvu po vjeri i krštenju uključuje vjernike u dinamiku Božje ljubavi, čime i ženidbeno zajedništvo prima novo dostojanstvo. (…) To je ustvari sakramentalnost ženidbe Kristovih vjernika budući da na taj osobiti način bivaju uključeni u otajstvo ljubavi Krista i Crkve. Tako je ženidba za vjernike stvarnost ‘u Gospodinu’ (1 Kor 7, 39), što označuje istodobno i potrebu usklađivanja bračnoga života s tom stvarnošću i s tim povezanu djelatnu pomoć sakramentalne milosti koja prati supružnike u njihovoj ženidbenoj zajednici. To je ono što ženidbu među kršćanima bitno razlikuje od ženidbe među drugim ljudima…«
Ako su vjera i krštenje supružnika autentični, prirodno je da njihova ženidba bude »u Gospodinu«. Dokument Vijeća HBK-a za nauk vjere među ostalim kaže: »Ako dakle krštenici ulaze u bračno zajedništvo, onda to uključuje i njihov odnos s Kristom. Ako pak autentični odnos s Kristom zahtijeva prihvaćanje Kristovih mjerila za osobni i zajednički život, to onda pretpostavlja i prihvaćanje naravi i dostojanstva ženidbe kao znaka Božje ljubavi… Stoga je za vjernika posve razumljivo da mu ženidba bude stvarno uključena u otajstvo zaručničke ljubavi Krista i Crkve. To pak isključuje sve što se sakramentalnosti ženidbe protivi.« Dokument, međutim, ne zanemaruje svetost ženidbe po njezinoj naravi, tj. po stvaranju: »S druge strane, to ne znači da Bog svoju milost neće udijeliti i onima koji nisu kršteni, ako sklapaju ženidbeni savez u skladu sa zahtjevima naravnog moralnog reda.« Takva će ženidba, ako supružnici upoznaju Krista i krste se, moći biti »uzdignuta u nadnaravni, sakramentalni red«.
Nastavlja se
