VOJNIĆ – ŽUPA U KOJOJ JE NAJVEĆA VRIJEDNOST ONO ŠTO VJERNICI NISU DONIJELI U VREĆICAMA Oplemenili svoju zemlju »bez zemlje«

Snimio: V. Čutura | Vjeru su donijeli iz svojih rodnih župa
Župa Vojnić danas okuplja oko 2010 vjernika. Statistika za 2018. donosi da je u župi krštenih bilo 25, umrlih 29, vjenčanih pet, krizmanih 60 kandidata, a prvopričesnika je bilo 17.

Među ljepote hrvatskih planina neprijeporno se svrstala Petrova gora, smještena u Karlovačkoj županiji. Pripada nižim planinama, a stoljećima je bila strateška točka s pogledom na Banovinu, Bosnu, Kordun, Sloveniju… Njezina prošlost puna je tajnih, ponajviše hrvatskih žrtava, od posljednjega kralja hrvatskoga roda Petra Svačića, po kojem i nosi ime, do dana Domovinskoga rata. U njezinu podnožju smještena je općina Vojnić, a na njezinu području djeluje župa Sisačke biskupije sv. Antuna Padovanskoga kojom upravljaju franjevci Bosne Srebrene.

Župna crkva u Vojniću izgrađena je zauzimanjem ponajviše župnika fra Tomislava Jurića koji je na tim područjima više od dvadeset godina, a sada upravlja župom Gvozd. Podigao je brojne crkvene objekte na tim područjima, obnovio, organizirao i pomagao u opstanku hrvatskoga naroda na tim područjima. Župom u Vojniću danas upravlja franjevac o. Ivo Bošnjak. Premda je tek dvije godine u župi, smiren i odmjeren, vrlo komunikativan, nastavio je s pastoralnim, graditeljskim i obnoviteljskim radom svojih prethodnika.

U predstavljanju mjesta i župe o. Bošnjak ističe da je župa dio Glinskoga dekanata. Prema popisu stanovništva iz 2011. općina Vojnić imala je 4764 stanovnika. Od toga je bilo 44,71 posto Srba, zatim Hrvata 37,13 posto, Bošnjaka 6,68 posto te ostatak ostalih narodnosti. Iznoseći statistiku, o. Bošnjak, koji poznaje većinu župljana, kaže: »Župa Vojnić danas okuplja oko 2010 vjernika. Statistika za 2018. donosi da je u župi krštenih bilo 25, umrlih 29, vjenčanih pet, krizmanih (uzrast 7. i 8. razreda) 60 kandidata, a prvopričesnika je bilo 17.«

Mlada župa – čvrsta vjera

Govoreći o burnoj prošlosti krajeva ispod Petrove gore, o. Bošnjak ističe da je prema povjesničaru Radoslavu Lopašiću od hrvatskih plemića Vojnovića, čije je sjedište bilo u Trupinjaku, nastalo ime Vojnić. Turci su od prve provale u te krajeve 1445. godine pa do druge polovice 16. stoljeća odveli brojno hrvatsko stanovništvo u roblje, a drugi su se raselili prema sjeverozapadu u Kranjsku, Štajersku, Austriju – Gradišće. Nadalje, nastavlja župnik o. Bošnjak, višestoljetno hrvatsko područje s katoličkim i hrvatskim stanovništvom krajem 16. stoljeća započeli su naseljavati Srbi iz Bosne i Hercegovine.

»Od toga vremena, tj. od propasti Osmanskoga Carstva preko uspostave i prestanka Austro-Ugarske, zatim dviju Jugoslavija, pa sve do obrambenoga Domovinskoga rata dogodile su se velike promjene na političkom, kulturnom, sociološkom i gospodarskom planu«, rekao je župnik, koji je posebno istaknuo važnost promjena na tim područjima koje su se dogodile u obrambenom Domovinskom ratu jer hrvatski je narod izborio svoju nezavisnu, samostalnu i suverenu državu u obrani od 1991. do 1995.

»Cijena izborene države bila je velika i krvava jer osim Hrvata iz Republike Hrvatske danak u krvi za stvaranje nove države platili su i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Upravo ti Hrvati došli su u ove krajeve iz dijelova sjeverozapadne Bosne, zatim srednje Bosne i Bosanske Posavine. To se dogodilo od 5. do 25. kolovoza 1995. Dio prognanih Hrvata iz BiH došao je u Vojnić i ondje započeo svoj novi život. Tako je 10. veljače 2001. godine na blagdan bl. Alojzija Stepinca osnovana župa sv. Antuna Padovanskoga u Vojniću. Na radost prognanoga, a sada u novoj župi i općini i stalno nastanjenoga hrvatskoga i katoličkoga puka, napravljena je nova župna crkva. Njezina je gradnja započela u jesen 2001. godine, a završena 2005. godine. Uoči Velike Gospe župnik o. Jurić i njegovi župljani slavili su prvu misu u novoj nedovršenoj crkvi.«

Zajednički dijele radost i tugu

Terenski je župa sv. Antuna Padovanskoga vrlo raštrkana, a župnik o. Bošnjak navodi da su novom župom, osim Vojnića, obuhvaćena i sljedeća naselja: Bukovica, Biljeg, Ključar, Jurga, Vrelo Utinja, Radonja, Selakova Poljana, Svinica, Široka Rijeka, Krstinja, Klokoč, Kestenovac, Miholjsko, Kupljensko, Kolarić, Knežević-Kosa, Živković-Kosa i Vojišnica. Osim tih sela i zaselaka župi Vojnić pripadaju filijale Tušilović i Krnjak. U Tušiloviću je izgrađena crkva koja je posvećena sv. Iliji, trenutačno se radi na uređenju crkvenoga dvorišta. U Krnjaku se slave mise u domu, župnik i župljani se nadaju da će se i ondje uskoro izgraditi prikladna kapela za održavanje liturgije.

»Zajednički dijelimo sve jer mi smo svećenici tu dok poglavari ne odluče drukčije, a narod tu ostaje. To je njihovo, a naše im je pomoći da se lakše nose s teškoćama s kojima se susreću. Jer tu su župljani koji su došli iz petnaestak župa, treba shvatiti s kojim su se teškoćama susretali kad su protjerani sa svojih ognjišta i što ih muči u životu. Jako su radišni i odani Crkvi. S Božjom pomoću idu naprijed«, zaključuje župnik o. Bošnjak.

»U župi ima puno starijih osoba koje same žive. Ima dosta i neženja. Ima i siromašnih obitelji kojima pomažemo na razne načine, a uključeni su Caritas Sisačke biskupije, ‘Kruh sv. Ante’, socijalne službe, pomoć dobrih ljudi itd. Nažalost, kao i u drugim dijelovima Hrvatske, i iz Vojnića mladi odlaze trbuhom za kruhom.« Govoreći o pastoralu, župnik o. Bošnjak navodi da su nedjeljom tri mise. U Krnjaku se misa slavi u 8.30; u Tušiloviću u 9.30, a u župnoj crkvi u Vojniću misa je u 11 sati. Na nedjeljnim misama sudjeluje redovito do 600 vjernika. »Crkvene objekte održavaju župljani, a svaka pomoć sa strane dobro je došla. U našoj župi organiziramo razna hodočašća, kateheze, vjeronauk, pjevanje mješovitoga zbora. S okolnim je župama izvrsna suradnja, kako između nas svećenika tako i vjernika. Osjećam se kao da sam rođen među ovim narodom. Zajednički dijelimo sve jer mi smo svećenici na određenom mjestu dok poglavari ne odluče drukčije, a narod ostaje. Naša je zadaća pomoći im da se lakše nose s teškoćama s kojima se susreću. Jer župljani su došli iz petnaestak župa, treba shvatiti s kojim su se teškoćama susretali kad su protjerani sa svojih ognjišta i što ih muči u životu. Jako su radišni i odani Crkvi. S Božjom pomoću idu naprijed«, rekao je župnik o. Bošnjak.

U svojoj zemlji, bez zemlje

Iz Zalužana je protjeran Marijan Anušić, koji se doselio na blagdan sv. Roka 1995. u Vojnić. Umirovljenik je i ima tri sina. »Nas desetak obitelji došli smo s vrećicama, ponijeli svoju vjeru i svoje običaje na područje na kojem nije bilo katolika, i mislim da smo uspjeli i ovdje očuvati ono pozitivno što smo ponijeli sa sobom. Na početku je bilo teško jer mi smo u Bosni navikli zarađivati tisuću, a trošiti dvije, jer to je naša gostoljubivost, društvenost, zajedništvo. U početku nam je pomagao Caritas, a kasnije su ljudi počeli nalaziti poslove. Najvažnije je da nema gladnih i od gladi još nitko nije umro. Naš je narod radišan, stekao je radne navike, a došavši ovamo, počeli smo od nule. Poneki su danas i imućni. Jasno, ima i pojedinaca koji uvijek kukaju i došli bi do rezultata bez rada.«

Opisao je i kako su izgledali prvi dani nakon dolaska na područje Vojnića: »Politika je činila svoje, pomagali su donacijama, dodjeljivanjem krava, zanatskih alata, opreme. No problem je bio jasan: i nas se tretiralo kao povratnike, kao i pravoslavne. No mi smo došli s vrećicama u ruci, a oni su već imali strojeve, traktore, zemlju. Mi smo sve što smo ranije stekli morali ostaviti. Nadalje, dodjele donacija bile su vezane za hipoteku, pa su tako naši teško prošli. Nismo mogli otvoriti radionice. Iako su drugi bili u boljem položaju, naš katolički puk ne kuka, nego ide dalje, radi, bori se, vjeruje u Boga i bolju budućnost. Državna politika činila je pogrješke. Iako je netko u selu dobio kuću, ipak nema od čega živjeti ako nema zemlje. Dati kuću na selu, a ne dodijeliti zemlju – to je stvarno apsurd. Dakle, agrarna je politika sve kočila. Imamo mi ljude, na primjer Travničane koji su se bavili ovčarstvom, oni to znaju raditi, ali kako da rade kad nemaju zemlje?!« Anušić navodi da ih je Crkva čuvala i čuva, posebno svećenici koji imaju razumijevanje za taj puk. »U župi pripomognem što mogu i koliko mogu, jer jednostavno se osjećam vjerskim dužnikom. Crkva je za nas puno učinila, svi svećenici koji su tu bili počevši od župnika o. Jurića, pa sve do današnjega o. Bošnjaka. Mi smo dobro prošli, vodilo se računa da imamo vrlo kvalitetne svećenike«, navodi Anušić.

Medijski marketing protiv Hrvatske

Mladen Matić rodom je iz župe Šurkovac, općina Prijedor. Zaposlenik je osiguravajuće tvrtke, živi s otcem. U župi je aktivni član Marijine legije koja djeluje godinu dana, a kaže da se redovito okuplja pet do sedam članova. Predstavljajući stanje u Vojniću, ističe da su u usporedbi s ostalim hrvatskim krajevima s kupovnom moći ispod prosjeka. »Oko četiri tisuće kuna prosjek je plaće, oko tri tisuće je najniža. No možemo se pokriti koliko možemo, tu je skroman narod i to nas drži. Baštinimo vrijednost kršćanstva koju smo donijeli sa sobom iz svojih rodnih župa i krajeva. Suočavamo se s problemom: mladih obrazovanih malo se vratilo. Većinom ostaju tamo gdje su se školovali. Nažalost, masovno se odlazi u Njemačku ili razvijenije države, jer danas im nije problem engleski jezik pa onda idu i na ta govorna područja. Najgore je što mediji govore loše o našoj državi. Bio sam i u Njemačkoj, ništa oni nisu bolji od nas. Nažalost, nas se marketinški kroz medije želi ocrniti stalnim nametanjem loših tema. Konstantan je medijski pritisak na ono što je hrvatsko i na Crkvu. Potrebni su nam mediji koji će širiti optimizam, govoriti realno. Tu se može živjeti jer nisu drugi bolji od nas. Treba širiti optimizam jer mi to s ovih krajeva najbolje znamo kad vidimo priloge pune pesimizma i neistine. A kad se laž ponovi više puta, narod misli da je tako. Vjera, istina, rad i optimizam – to nam je budućnost«, ističe Matić.

»Ne gazim dostojanstvo i ne dam svoje«

Iz župe Trn nedaleko od Banje Luke došao je u Vojnić Marijan Lagundžija. Ima suprugu, kćer, sina i unuka. Umirovljenik je, a mirovinu je dočekao u Elektri. O tome kako je bio prihvaćen Lagundžija kaže: »Kako se postavimo prema ljudima tako nas i gledaju. Hrvati iz Bosne radišan su narod i po tome nas cijene. Ne trpim gaženje ljudskoga dostojanstva, a isto tako ničije ne gazim. Sa svima smo dobri jer svoje ne damo, tuđe poštujemo. Što se tiče župe, u svemu sam na raspolaganju i pomažem kad god mogu u izgradnji našega zajedništva, ali i zajedničkih objekata, jer to je naše.«

Čuva ovce i moli krunicu

Travnički kraj posebno je bio poznat po uzgoju ovaca, proizvodnji travničkoga sira. Iz Guče Gore je Franjo Volić koji se bavi stočarstvom. »Držimo oko 150 ovaca i od toga živimo«, navodi aktivni župljanin Volić. »Rodni kraj uvijek me vuče, premda mi je ovdje mnogo lakše. Dok sam bio u rodnom kraju mijenjao sam lokacije u ispaši, a sada s tim nemam problema. Ovce čuvamo brat i ja. Mladi se teško odlučuju na to da se bave stočarstvom. No kad vide kako je drugdje i kad to shvate, uvjeren sam da će se odlučiti i na to. Naravno, trebaju nam veće površine zemlje da tu ostanu oni koji se žele baviti poljoprivredom i koji žele ostati i raditi. Mislim da nije vani lako zaraditi jer ovdje sam ja svoj gazda. Radim, ali me to ispunjava i čini sretnim. Još da je malo bolje osigurano tržište, bilo bi nam lakše. Prodaje se sporadično – treba čekati kad nekomu zatreba. Najviše se prodaje obiteljima prigodom njihovih okupljanja, bilo da su krštenja, krizme, pričesti, sprovodi…« Volić ističe da nastoji redovito doći na misu, pomoći župniku. »Molim krunicu, pozdravim Gospu, utorke postim sv. Anti, u crkvu redovito dolazim. To sam uzeo od svojih djeda i bake, redovit sam na misi, a slučajno ako sam kod kuće, slušam na radiju ili gledam prijenose mise na televiziji.«

Umirovljeni vjeroučitelj Krešimir Šestak prošao je teškoće u vrijeme komunizma kao bogoslov. Od konduktera i vozača tramvaja do vjeroučitelja. Dolaskom u Vojnić bio je desna ruka župniku, a i nakon umirovljenja je aktivan. S mnogo emocija Šestak govori o svom životu, posebno u Vojniću, gdje se potpuno uklopio i postao miljenik protjeranih Hrvata iz Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoči: »To su jako dobri ljudi, pravi vjernici. U svakom su trenutku uvijek spremni pomoći. Ne gledaju tko je tko, nego tko je u potrebi. Oni žive svoju vjeru. To je ono što me posebno raduje u ovom kraju. Takvi su i njihovi svećenici jer su na Isusovu putu i uz svoj narod«.

Zdravi mogu raditi

Aktivni župljanin i zamjenik načelnika iz reda hrvatskoga naroda je Josip Kurtović rodom iz sela Mičija, banjolučke župe Šimići. Iz reda naroda srpske nacionalnosti je načelnik, ali Hrvati imaju zamjenika načelnika jer su drugi po brojnosti. Predstavljajući općinu, zamjenik navodi da po popisu općina ima 4560, od toga je 1600 Hrvata. »Događa se fluktuacija stanovništva jer brojni odlaze pa se ne može reći točno u jednu brojku. Prosječna starost stanovništva na ovom području je oko pedeset godina. Nastojim koliko mogu pomoći svomu narodu, konkurencija postoji i treba se boriti. Profesionalno sam zaposlen na tom poslu jer teško je na ovoj raštrkanosti i u našoj sredini biti volonter. Mi smo svi prošli svijeta, bili na zapadu, vidjeli brojne modele i brojna mjesta. Uvjeren sam da rad i vjera mogu mnogo pridonijeti. Nisu drugi bolji od našega naroda, a nemaju ni veće potencijale. No moramo vjerovati Bogu, a onda i sebi da možemo bolje, uspješnije, posebno kad smo u zajedništvu. Suradnja je solidna i s ostalima, jednostavno nastojimo kvalitetno odrađivati sve na dobrobit naroda koji ovdje živi, raditi na boljem i ljepšem životu ovoga mjesta. Nema mnogo radno sposobnih za rad a da su nezaposleni. Svi koji su zdravi i žele, mogu raditi. Ima socijale i među ostalim narodima. No kad govorim o katoličkom življu, veći dio njih radi. Uz državne i druge službe, tu je sedam-osam obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Suočavaju se s teškoćama jer država je davala samo katastarsku česticu na kojoj je kuća, a ne zemlju. Tu je zemlju ljudima trebalo dati. Upravo se na tu zemlju mogu povući određeni projekti, a kad nemamo zemlje, nemamo pologa, zaloga za kredite i povlačenje sredstava. Teško je otvarati i pogone ako ljudi nemaju dovoljno nekretnine.«

Kurtović navodi da ima puno mladih, ali su svjesni da se ne mogu u potpunosti ostvariti, granice su im otvorene i idu dalje. »Hvala Bogu, mogu se uvijek vratiti. Ovdje nas drži zajedništvo ponajviše kroz Crkvu. Ona nas okuplja, premda kad gledam statistički po dolasku bilo nas je oko 2000, a sada nas je oko 1600. Što je najvažnije, bili smo vjernici, i danas smo isto to. Kad čovjek prođe životno iskušenje stradanja, još snažnije učvrsti svoju vjeru. Važno nam je da je s nama bosanski franjevac koji djeluje u našoj župi sv. Ante. Jer kroz povijest je ‘ujak’, kako u Bosni zovu fratra, uvijek bio uz svoj narod, kod krštenja, kod krizme, kod pričesti, kod sprovoda, dakle i radost i tugu dijelimo zajedno sa svojim fratrima«, zaključuje Kurtović.

PRVA MISA NAKON 471 GODINE
Na Petrovoj gori otkriva se blago vjere
Misu na prvom hodočašću na temelje drevnoga pavlinskoga samostana predvodio je biskup Milovan

»Ovdje povijest ne šuti. Čuvajte blago vjere koje vam je povijest povjerila!« rekao je biskup Ivan Milovan.

Dolaskom bosanskih franjevaca u Vojnić intenzivirana su povijesna istraživanja na Petrovoj gori, Vojniću, Gvozdu, ali istodobno i osvješćivanje stanovništva da više vodi brigu o svom povijesnom kulturnom blagu. Tako je župnik fra Ivo Bošnjak priredio nakon 471 godinu prvo hodočašće na temelje drevnoga pavlinskoga samostana na čijim je zidinama slavljena misa u subotu 31. kolovoza. Na prijedlog policijskoga kapelana Sisačko-moslavačke policijske uprave sv. Kvirina don Ive Borića, misno slavlje predvodio je porečko i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan uz svećenike okolnih župa predvođenih fra Tomislavom Jurićem, koji je neumorni istražitelj hrvatske povijesti. U nazočnosti nekoliko stotina vjernika biskup Milovan je ponovio riječi sv. Ivana Pavla Drugoga: »Ovdje povijest ne šuti. Čuvajte blago vjere koje vam je povijest povjerila!«

Pavlinski samostan sv. Petra na Petrovoj gori, ili na Zlatu kako se mjesto zvalo, osnovan je 1303. godine. Prvi je put stradao u dinastičkim borbama unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva oko 1396., zatim 1445. kada su ga opustošile osmanlijske postrojbe, a redovnici su se sklonili u sigurniji pavlinski samostan Blažene Djevice Marije u Kamenskom. Iako su se pavlini vratili u samostan 1491., već su ga 1545. (tj. 1548.) godine zauvijek napustili zbog sve osjetnije opasnosti od napada osmanlijskih postrojba. Pavlinski samostan sv. Petra istražen je u cijelosti. Po dovršetku istraživanja izvedeni su konzervatorsko-restauratorski i građevinski radovi (2009. – 2015.). Samostan je po dovršetku radova postao jedini u cijelosti istražen kasnosrednjovjekovni pavlinski samostan. Značajni je spomenik hrvatske kulturne baštine smješten usred raskošnih prirodnih bogatstava Petrove gore.

IZVORGlas Koncila br. 36/2019.
Prethodni članakVEČERNJA ŠKOLA ODGOJA Što najviše treba roditeljima?
Sljedeći članakNEPOTREBAN UVOZ Podvaljuju li se hrvatskim kupcima stare jabuke?