PITALI STE
Treba li kažnjavati odraslu djecu?

Poštovana,
mnogo se govori o odgoju djece i tome kako od njih učiniti zrele ljude. No za mene je ta tema tempi pasati. Majka sam odrasle djece (28 i 31 godinu) i gledajući ih, mogu sa žalošću konstatirati da nisam od njih učinila zrele i odgovorne ljude. Fakultete nisu završili, radnih navika nemaju, prednost uvijek daju prijateljima i užitcima. Sve ono su što moj suprug i ja nismo. Molim se za njih, potičem ih na promjenu, kupujem stručnu literaturu i potičem ih da to čitaju, pokušavam razgovarati (sve to činim cijeli život), no imam osjećaj da je bitka izgubljena. Sve bih dala, i platila koliko treba, da se to promijeni. Svi mi kažu da odustanem od svojih nastojanja. Moje je pitanje može li se uopće od odraslih djetinjastih ljudi učiniti zrele osobe. I drugo, što mi neki predlažu, bi li pomoglo da ih počnem »kažnjavati«, na primjer, da im uskratim financijsku pomoć, da im više ne kuham, čak da prestanem komunicirati s njima – što mi neki poznanici predlažu, »pa da vide kako je to kad se sam moraš snaći u životu«…

Čitateljica

Ne postoji savršen roditelj, kao ni savršen odgoj. I svaki roditelj teži tomu da bude što bolji roditelj svomu djetetu. Svako je dijete osoba za sebe i svaki je odnos između roditelja i djeteta različit. Obitelj je mjesto u kojem dijete stječe osnovna znanja o ljudima, odnosima, o životu, o problemima i načinima rješavanja poteškoća. Susreće se s prvim nezadovoljstvima, frustracijama, s prvim padovima i usponima. U obitelji se stječu prva iskustva koja će osoba primijeniti kasnije u životu. Stoga je odgoj djece jedna od najtežih i najodgovornijih zadaća svakoga roditelja. I većina roditelja najčešće je prepuštena sebi u snalaženju sa svakodnevnim izazovima koje nosi roditeljstvo.

Svaki roditelj želi dobro svomu djetetu i u potrebi da djetetu osiguraju što sretnije i bezbrižnije odrastanje pojedini roditelji pokazuju popustljivost, preveliku brigu i zabrinutost, skloni su ispunjavati svaku djetetovu želju, udovoljavati raznoraznim prohtjevima, pretjerano pomagati, umjesto djeteta obavljati sve zadaće koje dijete samo može izvršiti. Takav stil nužno dovodi do »nesamostalnoga« djeteta koje odrastajući uči da se ciljevi ostvaruju isključivo uz pomoć drugih ljudi. Takvo dijete odrasta u osobu niskoga samopouzdanja koja ne vjeruje u vlastite snage i unutarnje resurse.

Svaki roditelj zna što treba učiniti u pojedinoj situaciji, a ipak pojedini roditelji ne znaju kako. Svaki roditelj zna da je važno u odgoju djeteta postavljati granice, no često imaju poteškoća u postavljanju, u izricanju granica koje će dijete shvatiti ozbiljno i na način da dijete ne bude povrijeđeno. Odnosno, da dijete razumije zašto je postojanje te granice uistinu važno. Poteškoće se javljaju i onda kad su postavljene granice »probijene«, kako postupiti i kako se postaviti u tim situacijama.

Iluzija idealne sreće

Ponekad su roditelji skloni pretjerano štititi dijete na način da im »ne dopuštaju« da iskažu i negativne, neugodne emocije poput tuge i ljutnje. U situacijama koje u djeteta izazovu ljutnju ili tugu roditelji su skloni pretjeranu tješenju i rješavanju problema umjesto djeteta koje i ono samo može riješiti. Ponekad se može steći dojam da je roditeljima teško prihvatiti činjenicu da djeca ne mogu biti stalno zadovoljna i sretna. Iako bi idealni uvjeti podrazumijevali navedenu činjenicu, svaki susret sa stvarnim životom demantira pokušaj dosezanja ideala sreće. Potpuno zadovoljstvo na svom putu uključuje i mjeru nezadovoljstva, tuge i ljutnje, a svaka pretjerana zaštita ne će dovesti do osjećaja zadovoljstva, nego naprotiv, osjećaja frustracije jer se osoba ne će znati nositi na primjerene načine sa zahtjevima koje nameće svakodnevni život.

Samopoštovanje se ne gradi na izbjegavanju ljutnje, tuge, straha, nego na učenju kako se nositi s neugodnim emocijama, kako dosezati uspjeh oslanjajući se na vlastite snage.

Dijete će svomu roditelju uvijek biti dijete, bez obzira na godine, i mnogi roditelji teško doživljavaju odraslo dijete kao ravnopravnu osobu

Često se zna čuti da je jedino važno voljeti dijete, a sve će ostalo doći gotovo pa samo od sebe. Ljubav je osnovni preduvjet, i naravno da je kao takva nužna da dijete odraste u zrelu osobu. No uz ljubav ponekad je potrebno i deprivirati dijete, ne ispunjavati svaku želju, jasno postaviti granice i biti dosljedan u tome, izazvati frustraciju u djeteta. Jer iz frustracije i nezadovoljstva može se vrlo mnogo naučiti ako je dijete primjereno vođeno i kroz taj trnovit put odrastanja.

Dijete koje je odrastalo na način da je rijetko bilo deprivirano, koje nije imalo granice ili su granice bile nestalne odrasta u osobu koja se nije naučila nositi s neuspjesima, koja lako odustaje, koja je sklona izbjegavanju svih onih aktivnosti u kojima bi osoba mogla biti neuspješna. Odrasta u osobu koja nije sprema preuzeti odgovornost, koja rijetko propituje sebe.

Svaka odrasla osoba u sebi nosi potencijal za promjenu. Većina odraslih ljudi ima sposobnost rasta i razvoja, pa tako i mogućnost emocionalnoga dozrijevanja. No da bi promjena mogla nastupiti, osoba mora imati potrebu za promjenom, mora imati uvid da je potrebno »čišćenje« života, propitivanje odluka, i što je najvažnije mora biti sprema za promjenu.

Razvoj ličnosti proces je koji traje neprestano, cijeli život. A jedna od faza u tom procesu postizanje je zrelosti, autonomije i autentičnosti. Emocionalna zrelost može se promatrati kroz odnos koji osoba ima prema sebi, kako se nosi s različitim životnim situacijama. Zrelost se može promatrati i kroz prizmu poštovanja i samopoštovanja. Emocionalno zrele osobe mogu dati i primiti ljubav, iskazuju ljubaznost, pokazuju empatiju i sposobne su biti asertivne. Zrela osoba zna postaviti granice, ima unutarnju snagu prekinuti odnose koji su otrovni i opterećujući te one koji ugrožavaju njihov integritet. Zrele osobe sposobne su prihvatiti vlastite nesavršenosti, spremne su priznati i popraviti pogrješku i u mogućnosti su odgoditi zadovoljenje vlastitih potreba te imaju sposobnost u sebi naći motivaciju da se suoče s važnim životnim izazovima. Biti ozbiljan ne znači nužno biti i zreo. Zrele osobe njeguju svoje unutarnje dijete, zaigrane su, kreativne i sposobne prepustiti se trenutku.

»Otrov« za samostalnost

Dijete će svomu roditelji uvijek biti dijete, bez obzira na godine, i mnogi roditelji teško doživljavaju odraslo dijete kao ravnopravnu osobu, a potreba roditelja da pretjerano štiti i svoje odraslo dijete u istoj je mjeri »otrovna« kako za dijete tako i za odraslu osobu. Takav zaštitnički stil ne će pomoći u postizanju emocionalne zrelosti, nego će samo podržati ona ponašanja koja odraslu osobu u psihološkom smislu čini ovisnom o drugim ljudima. Ponašanje roditelja koje uključuje »stakleno zvono« samo dodatno potkrjepljuje emocionalnu nezrelost i daje poticaj da se osoba osjeća nesamostalnom i u stalnoj potrebi da se oslanja na druge. A u situacijama neudovoljavanja njihovim potrebama često dolazi do burnih reakcija, okrivljavanja i optuživanja drugih (najčešće roditelja) za vlastite neuspjehe i životne padove.

Ako osoba nije deprivirana i ako ne smatra da joj nešto nedostaje, potreba za promjenom bit će manja. Ako se odrasle osobe i dalje uvelike oslanjaju na pomoć drugih ljudi, ako roditelji odraslim osobama i dalje ugađaju na način kao i kad su bile djeca, ako umjesto njih obavljaju većinu stvari koje i same mogu učiniti, ako se i dalje prema njima ponašaju kao da su djeca, ne će ni imati potrebu emocionalno sazrjeti. Jer uostalom to nitko od njih ne očekuje, a većina osnovnih potreba im je zadovoljena. Na taj se način u odrasle osobe potiče regresija, uloga bespomoćnoga djeteta za koje će roditelj učiniti baš sve kako bi se osjećalo zadovoljno.

Svaka inicijativa za promjenom koja dolazi izvan osobe ne će uroditi osobitim plodom ili će dati kratkoročne rezultate, a osoba će na prvoj zaprjeci odustati i vratiti se prvotnim obrascima ponašanja. Potreba za promjenom mora doći iznutra, iz potrebe same osobe, iz potrebe da stvari izgledaju drugačije. Razgovor može biti poticaj za razmišljanje, ali nikako dovoljan čimbenik koji bi potaknuo osobu da preuzme odgovornost za vlastiti životni put. Promjene nisu lagane, promjene podrazumijevaju odricanja. Većina ljudi koji nisu uspjeli razriješiti emocionalne frustracije u djetinjstvu nosi sa sobom kroz život negativne emocije, osobna nezadovoljstva koja otežavaju put k zrelosti i psihološkoj dobrobiti. Početak rasta i razvoja leži u rješavanju neriješenih dječjih emocionalnih boljka. A tek onda kad osoba odbaci potisnuto breme, započinje proces usvajanja novih i zdravijih načina svakodnevnoga funkcioniranja.

Postati autentična, zrela osoba zahtjevan je posao koji nikad ne prestaje, a na životnom se putu osoba susreće s nizom poteškoća. Na tom putu, putu k odraslosti, roditelj može biti podrška, a nikako osoba koja će umjesto djeteta, osobito ne odrasla djeteta, rješavati životne probleme. Dobar put k odraslosti uspostava je jasnih granica i pravila, osobito pravila što u situacijama ako se granice krše i testiraju. Put k odraslosti uključuje uzajamnu suradnju i spremnost i roditelja i djeteta da zajedno krenu na put pun izazova, padova i uspjeha.

IZVORPrilika 144/2019.
Prethodni članakKRIŽNI PUT U PETNAEST POSTAJA Bože, pomozi mi da ustanem, pasti mogu i sam
Sljedeći članakNAKON TJEDNA SOLIDARNOSTI I ZAJEDNIŠTVA S CRKVOM I LJUDIMA U BIH – VOJNI ORDINARIJ U BiH TOMO VUKŠIĆ Solidarnost je i duhovna i materijalna potpora