Male kritike mogu oneraspoložiti, nerazumijevanje i odbacivanje mogu učiniti da se ljudi osjete depresivnima, a male pohvale podižu. Zar to ne podsjeća na brod kojim vjetar kormilari, a kapetan broda stoji po strani ne čineći ništa da preuzme kontrolu?
PITALI STE
Što je to ovisnost o ljudskim obzirima?

Poštovani, nakon doista duge potrage (razgovor s brojnim svećenicima i čitanje literature) ne dobih nikakva odgovora na sljedeće pitanje: Što je to ovisnost o ljudskim obzirima? Kakva je to ovisnost, kako se manifestira, što ju izaziva (je li nesigurnost ranoga djetinjstva?)? Što joj stoji nasuprot (bezobzirnost kao krajnji stupanj i »normalna« obzirnost)? Kako se osloboditi te ovisnosti, kako ju ispovjediti i slično? Ima li kakve literature koja bi se mogla iščitati o tom problemu?

Mnogi ju samo spominju jer je sve samo po sebi jasno!? A nitko o njoj ništa ne želi podrobnije reći!

Unaprijed hvala na iscrpnom odgovoru!

Čitateljica

Ovisnost o ljudskim obzirima ne predstavlja u uobičajenom smislu riječi ovisnost, kao što je to ovisnost o drogama ili alkoholu. Ona se ne liječi lijekovima, niti postoje grupe podrške u situacijama »krize«. Ona je u najvećoj mjeri odraz ovisnosti o tuđem mišljenju.

Kako znati je li čovjek ovisan o tuđem mišljenju? Ako koga povrijedi tuđe mišljenje, ako se izrazito uzruja zbog tuđe kritike, ako se stalno uspoređuje s drugim ljudima, ako stalno živi s osjećajem da nije dovoljno važan ili poseban, ako je ljubomoran zbog tuđega uspjeha, vjerojatno je riječ o ovisniku.

Bacanje maski

Ako tko pokušava impresionirati »važne« ljude, ako je zabrinut zato što netko ima negativno mišljenje o njemu i ako se trudi ispraviti ga pod svaku cijenu, i to su pokazatelji da je vjerojatno riječ o ovisniku. Kao i u svakoj ovisnosti, tako i u toj o tuđim obzirima, ljudi su spremni učiniti sve kako bi dobili novu dozu »droge« – pohvale i odobravanja. I baš kao i kod drugih ovisnosti, ta doza ne traje dugo i vrlo brzo ljudi idu »po još«, po nove doze koje su svaki put sve veće i veće.

Nažalost, nemali broj ljudi živi po tuđim pravilima igre, dopuštajući da drugi upravljaju njihovim odlukama, tražeći odobravanje, bivajući poput zarobljenika u vlastitom umu

Ovisnost o tuđim obzirima u sebi nosi mentalnu sliku drugih kroz čije vrjednovanje ljudi mjere koliko su uspješni odnosno neuspješni. Na temelju njihovih pohvala ili kritika o sebi stvaraju stav da su vrijedni ili manje vrijedni. No nikad sa sigurnošću ne mogu znati što tko misli o njima. I, iskreno govoreći, tu nije riječ o tome što drugi misle o njima, nego o tome što opterećen čovjek misli da oni misle. A put popločan pretpostavkama put je na kojem se čovjek obično spotakne. Naime, tuđa mišljenja o drugima rijetko su kad mišljenja koja se odnose na tu pojedinu drugu osobu. Ta mišljenja više govore o osobi mislitelja, o njezinim strahovima, njezinim nesavršenostima, njezinim frustracijama, njezinim neudovoljenim potrebama koje projiciraju na druge. Jednostavnije rečeno, ljudi svoje osobine pripisuju drugima, iako to s njima nema gotovo pa nikakva dodira. Pa zašto bi onda tko želio ovisiti o tuđem mišljenju i odobravanju? Zato što se u protivnom slučaju moraju baciti sve maske koje je čovjek poslagao da bi postao onakav kakav drugi očekuju da treba biti. Skidanje maska znači i pokazivanje svijetu svoju nesavršenost, mane, slabe točke, Ahilove pete. To su krhka područja selfa, ranjiva područja koja lako mogu biti povrijeđena ako ih tko nije prihvatio kao sastavni dio svoje ličnosti. Svatko znade koliko je puta svjedočio situaciji sitnih laži (da ne spominjemo i one krupnije) kako bi osoba zamaskirala neku vlastitu pogrješku. U tom moru sitnih laži više se ne vidi prava istina, gubi se kompas u životu, gubi se vlastiti identitet. Tim se pretvaranjem želi impresionirati druge ljude.

Osjećaj krivnje

Katkad se čovjek s pravom može zapitati komu pripada – sebi ili drugima. Male kritike mogu oneraspoložiti, nerazumijevanje i odbacivanje mogu učiniti da se ljudi osjete depresivnima, a male pohvale podižu. Zar to ne podsjeća na brod kojim vjetar kormilari, a kapetan broda stoji po strani ne čineći ništa da preuzme kontrolu?

Svatko želi biti voljen, cijenjen, prihvaćen, i to je ljudska podsvjesna potreba. Predivno je čovjeku biti u društvu ljudi koji ga cijene i prihvaćaju upravo onakvim kakav on uistinu jest. No ugoditi i udovoljiti svima, svidjeti se svima i očekivati da će se svatko složiti s našim mišljenjem ili odabirom, moguće je samo u bajkama. Međutim, upravo čovjekova potreba da bude prihvaćen često ga navodi da donosi odluke, bilo svjesno ili nesvjesno, koje ga ne čine sretnim.

Ovisnost o tuđim obzirima ili tuđem mišljenju česta je u ljudi koji su pretjerano samokritični, u ljudi koji su niska samopoštovanja. Pretjerano samokritične osobe u velikoj su mjeri osjetljive na tuđu kritiku jer im kritika samo potvrđuje njihovu sliku o njima samima – da nisu dovoljno dobri i da su manje vrijedni. Uzroke je moguće tražiti u ranom djetinjstvu i u vrsti odgoja. Ako su roditelji svaku djetetovu »pogrješku« kritizirali i pretjerano ju osuđivali, kada trud i zalaganje nisu primjećivali i pohvaljivali, kad se »uspjeh« podrazumijevao, tada dijete odrasta u osobu koja stalo teži zadovoljiti druge, pokazati im da je vrijedna i dobra, jer su to isto radili kako bi zadobili roditeljsku naklonost i prihvaćanje. Vođeni osjećajem krivnje i željom da poprave imaginarnu pogrješku, teže stalnomu udovoljavanju tuđih potreba i ispunjavanju njihovih očekivanja. Osjećaj krivnje koji je duboko usađen u djetinjstvu osjećaj je kojega se svatko želi riješiti, osjećaj koji guši i otežava primjereno funkcioniranje. A taj je osjećaj prividno najlakše odagnati ovisnošću o tuđim obzirima i mišljenju. Izazivanje osjećaja krivnje nije ništa drugo negoli maliciozni oblik manipulacije i način na koji se najlakše dolazi do ispunjenja egoističnih potreba. No krivica, ako se to uopće može nazivati krivicom, leži u samom čovjeku jer dopušta drugima bez imalo propitivanja da odlučuju o njegovim potrebama i željama.

Ljudi se međusobno razlikuju, imaju različite stavove, sustave vrijednosti, potrebe, različite želje i interese. Stoga je jednostavno nemoguće svidjeti se svima. Treba biti iskren prema samomu sebi i priznati: ni meni se ne sviđa svatko i ne mogu uvijek biti ljubazan prema drugima i odobravati njihove postupke. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i nije kraj svijeta ako je to mišljenje negativno. Suština stvari leži u činjenici da čovjek sebe treba prihvatiti takvim kakav jest. No to nije lagan put, to je put prepun uvida u vlastite nesavršenosti, koje čovjeka čine jedinstvenim bićem vrijednim uvažavanja i prihvaćanja. Ljudi su često skloni svaku kritiku shvaćati kao udar na vlastitu ličnost, pri čemu često zabravljaju razmisliti o tuđem mišljenju. Možda se u njemu krije nešto dobro za druge. Možda to može pomoći čovjeku da se bolje upozna. Posebice ako je kritika usmjerena na čovjekovo ponašanje, a ne na čovjekovu ličnost.

S druge strane, postoje ljudi koji su skloni stalno dovoditi u pitanje tuđe ponašanje, skloni su čestomu ismijavanju, a ne preispitujući sebe i vlastito ponašanje. Takvi su ljudi najčešće nezadovoljni sobom, a to nezadovoljstvo pokušavaju rješavati tako što su oholi prema drugim ljudima. Oni su emotivno prazni, krhka identiteta, prenapuhana ega bez pokrića; teško prihvaćaju druge i sebe, nemaju sposobnost empatiziranja. A takvima su upravo omiljene »žrtve« one osobe koje su sklone pretjeranoj samokritici i koje su ovisne o tuđim obzirima.

Započeti s vježbanjem tajnosti
Kako se riješiti ovisnosti o tuđim obzirima? Najbolje je započeti s vježbanjem tajnosti pri čemu se čovjek treba suzdržati od toga da se njegova dobra djela ili kvalitete učine vidljivima i poznatima, kroteći na taj način glad za pažnjom drugih. Tako se uči kako biti nepoznat, kako prihvatiti nerazumijevanje ili pogrješna mišljenja, a da se ne gubi vlastiti mir i radost. Mir mogu imati samo oni koji se mogu izdići iznad pohvala i kritika. Niti je čovjek bolji zato što ga hvale, niti je gori zato što ga kude. Svatko je ono što jest, i tu leži prava mudrost – mudrost prihvaćanja i sebe i drugih s cijelom paletom osobnosti. Vjera u sebe ne podrazumijeva reklamiranje sebe; to jedino može ukazivati na nedostatak vjere. I sam je Isus rekao da se ne može skriti grad koji je na gori. Tajnost uči čovjeka kako voljeti druge i kako ih vidjeti u najboljem svjetlu te čak razvija nadu da će nešto uraditi bolje ili izgledati bolje od njega. Upravo je to slobodan život, život u kojem čovjek sam sebi određuje što je dobro, a što loše za njega; život u kojem su ljudi vladari, a ne uznici tuđega mišljenja.
Kako ispovjediti ovisnost o tuđim obzirima? Pri tome nema potrebe za ispovijedanjem grijeha, jer grijeha i nema. Jedino što je moguće tražiti i moliti jest snaga da se čovjek odupre lancima kojima je okovan.
Posvetiti se stvaranju

I sad se postavlja pitanje: Jesu li takvi pojedinci uopće vrijedni da se ljudi obaziru na njihovo mišljenje i da ga uzimaju kao potvrdu vlastite vrijednosti ili nesavršenosti? Treba li itko ovisiti o njihovim obzirima? Na ta pitanja svatko za sebe mora dati odgovor, a u njemu se krije put oporavka i put koji će omogućiti skidanje »okova« i nastanak slobodnoga čovjeka. Bezuvjetno prihvaćanje sebe pravi je način da se čovjek »izliječi« od ovisnosti o tuđim obzirima i o tuđem mišljenju.

Želja da se tko svidi drugima, da dobije njihovo odobravanje i da ispuni njihova očekivanja čovjeka čini robom, dopuštajući drugima da upravljaju njegovim izborima, željama i životom u cijelosti. U konačnici takav čovjek postaje ovisan o tuđim komentarima, mišljenjima, gubeći pri tome jasnu sliku života kakav želi živjeti, bezuspješno tražeći sreću u životu. Nažalost, nemali broj ljudi živi po tuđim pravilima igre, dopuštajući da drugi upravljaju njihovim odlukama, tražeći odobravanje, bivajući poput zarobljenika u vlastitom umu. Čekajući da se stvari riješe same od sebe, da se jednostavno poput čarolije situacija promijeni, moguće je dočekati jedino razočaranje i frustraciju. Nitko nije na ovom svijetu da udovoljava drugim ljudima i da živi živote drugih. Dužnost svake osobe jest posvetiti se stvaranju i oblikovanju života koji je u skladu s njezinim životnim ciljem. Takav stil života nikako ne uključuje nepoštivanje drugih, jer nepoštivanje drugih ne znači bezuvjetno udovoljavanje njihovim potrebama.

Nitko se nije rodio da bi svima ugodio
Svatko je jedinstven u svojem bitku i za to nikomu ne treba potvrda okoline; i robovanje društvu samo da bi dobio osjećaj prihvaćenosti. Na kraju krajeva, nitko se nije rodio da bi svima ugodio, čemu svjedoči i sljedeća priča.
Otac, sin i magarac putovali su iz jednoga sela u drugo. Dječak je hodao dok je otac jahao magarca. Otac je začuo jednoga prolaznika kako govori: »Kakva sramota. Pogledajte ovoga otca koji je natjerao jadno dijete da hoda.« Ne želeći biti kritiziran, otac i sin zamijenili su mjesta. Sin je jahao na magarcu, a otac je hodao. Onda je začuo ženu kako govori: »Pogledajte ovoga sina koji je natjerao staroga otca da hoda.« Čuvši to, otac i sin zajedno su sjeli na magarca. Dok su išli putom, netko je rekao: »Pogledajte kako ovaj otac i sin iskorištavaju jadnu životinju.« Opet čuvši što im je rečeno, odlučili su hodati pokraj magarca. Ljudi su rekli: »Pogledajte ove budale. Hodaju, a mogu jahati magarca.« Kad su ušli u sljedeće selo, dječak je hodao, a otac je nosio magarca.

IZVORPrilika br. 10/2017.
Prethodni članakPOUČAK O ZLATU TINA SRBIĆA I DODATNIM KVALIFIKACIJAMA NOGOMETNE REPREZENTACIJE Osnove svjetskih prvaka
Sljedeći članakMOLIMO U OBITELJI Obiteljska krunica