ZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – ISUSOVCI KROZ POVIJEST (3) O. Nikola Sučić među Indijancima Mojos

Indijanac Mojos svira frulu
Nizanka donosi životopise široj hrvatskoj javnosti manje ili više poznatih, ali i potpuno nepoznatih hrvatskih isusovaca: misionara, istraživača, znanstvenika, profesora, književnika, diplomata i ispovjednika od 16. do 20. st. na različitim kontinentima te prikazuje njihovu djelatnost, doprinose i okolnosti u kojima su djelovali, kao i utjecaj i važnost njihovih opusa, na temelju knjige dr. Mije Korade »Istraživači novih obzorja«.

Kada se govori o isusovačkim redukcijama u južnoameričkim kolonijama, obično se misli na paragvajske redukcije ili »države« koje su bile cjelovita zemljopisna područja, s organiziranim gospodarskim sustavom i administrativnom autonomijom. No isusovci su u Južnoj Americi ostvarili još nekoliko takvih skupina organiziranih naselja, kao što su redukcije Orinoco, uz istoimenu rijeku u današnjoj Venezueli i Kolumbiji, Maynas u Quitu u današnjem Ekvadoru i Peruu, Mojos u Boliviji, Chiquitos u Boliviji i Brazilu te među Indijancima Guaycuru i Pampas u današnjoj Argentini. Neke su isusovačke misije u Meksiku, kao npr. u Donjoj Kaliforniji, također nalikovale na južnoameričke redukcije.

Redukcije s indijanskom upravom

Indijanci Mojos živjeli su u današnjoj sjeveroistočnoj Boliviji, u pokrajinama Beni, Mamore i Gaupore, gdje se danas prostire Mohoška dolina (Llanos de Mojos).

Uz redovite pastoralne djelatnosti, misionari su svaki dan dva puta posjećivali bolesnike, preko dana nadgledali radionice, šećerane i ostale mehaničke poslove Indijanaca, radove na poljima i farme stoke. Poučavali su odabrane urođenike temeljima medicine, sami priređivali lijekove, organizirali poduku djece u sviranju glazbenih instrumenata i dr.

Taj je teritorij u doba kolonijalizma pripadao španjolskoj potkraljevini Peruu, a premda su isusovci misionarski rad u južnoameričkim kolonijama započeli u Peruu oko g. 1570., redukcije kod Mojosa osnovane su relativno kasno, potkraj 17. i početkom 18. st. Zabilježeno je da je g. 1748. postojala 21 redukcija. U njima je bilo 33 290 Indijanaca, a bile su podijeljene u tri skupine: Pampas, Mamore i Baures. Budući da su Indijanci Mojos živjeli na vrlo plodnoj zemlji, misionari su ih naučili obrađivati zemlju i gojiti stoku, a podučili su ih i različitim zanatima poput tkanja, obrade metala, zidarstva, stolarstva, rezbarstva i dr. Za vlastite potrebe izrađivali su oružje, zvona, razne umjetničke predmete u drvu i kamenu te odjevne i ukrasne predmete, koje su prodavali u Santa Cruzu i drugim gradovima. Sve su redukcije posjedovale plantaže pamuka, kukuruza, šećerne trske, riže i kaučukovca za svoje potrebe, s istim oblikom života po uzoru na paragvajske redukcije, raspodjelom dobara i vlastitom upravom koju su činili sami Indijanci. Na čelu je bio gradonačelnik (alcalde), zatim ostali službenici odgovorni za sudstvo (regidores), administraciju i red (encargados). Osim toga, zbog više različitih narječja, misionari su se trudili da svi Indijanci nauče jezik mojo radi što bolje međusobne komunikacije.

Ukrcao se na »Nuestra Senora del Rosario«

U takvoj sredini i među tim Indijancima djelovao je hrvatski misionar o. Nikola Sučić, rođen 20. rujna 1716. u patricijskoj obitelji u Rijeci. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, a nakon šestoga razreda javio se u Družbu Isusovu, kada je izjavio da hrvatski i latinski govori dobro, njemački osrednje, a talijanski malo. U družbu je primljen 27. listopada 1736. u Beču, nakon novicijata započinje 1739. studij filozofije u Grazu, zatim dvije godine podučava gramatiku u Goriciji te od 1744. studira teologiju opet u Grazu. Treću probaciju obavlja 1748. u Banskoj Bistrici i potkraj iste godine odlazi u Pečuh za gimnazijskoga profesora. Sljedeće godine biva određen za mohoške misije te odlazi u Španjolsku. S ostalim članovima ekspedicije ukrcao se u Cadizu listopada 1750. na brod »Nuestra Senora del Rosario« koji je plovio za Cartagenu. U Peru su stigli početkom srpnja 1751. te o. Sučić odmah odlazi u misije Mojos, u redukciju Santa Maria Magdalena, koju je vodio o. Joseph Ritter iz Györa u Mađarskoj, u čije je ruke 19. ožujka 1755. položio vječne zavjete. U toj je redukciji o. Sučić kao Ritterov pomoćnik ostao sve do izgona isusovaca g. 1767. Redukcija Santa Marija Magdalena bila je smještena na rijeci koja se tada nazivala Ubai ili S. Magdalena, a kojiput i S. Miguel (danas Rio Itomano), pritoku rijeke Guapore. Danas je na tom mjestu gradić Magdalena, sjedište općine s nekoliko tisuća stanovnika. Magdalena je uz osam drugih misija činila skupinu ili sekciju Baures, a budući da je bila smještena u plodnoj dolini u koju su se nastanili Indijanci Itonamas, kojih je prema jednom zapisu već 1748. bilo 3112, vrlo se brzo razvila i sredinom stoljeća bila najveća i najnaprednija misija u Bauresu. Itonamas je bio narod s vlastitim jezikom, koji je pripadao skupini Indijanaca Mojos, te u toj redukciji nije bilo potrebe za učenjem jezika mojos, što su misionari nastojali radi lakše komunikacije, jer su u njoj svi bili iz istoga plemena.

Život u isusovačkim misijama 
O vjerskoj, gospodarskoj i umjetničkoj razini tamošnjih žitelja govori i zapis u dnevniku guvernera Alonza Verduga iz Santa Cruza iz rujna 1760. u kojem uz ostalo ističe: »Crkve s takvom umjetničkom vrijednošću, veličinom i ljepotom ne može se lako naći u cijelom kraljevstvu!« Općenito treba naglasiti da su se mohoške misijske crkve razlikovale od crkava u drugim južnoameričkim misijama i da su imale vlastite karakteristike. Za razliku od npr. paragvajskih kamenih crkava, mohoške su bile drvene građevine, relativno niske i pravilnih oblika, s velikim natkrivenim trijemom ili atrijem pred glavnim ulazom, koji su držali ukrašeni stupovi, i širokim bočnim nadstrešnicama sa stupovima, pokrivenim širokim krovom od palminih grana ili crijepa.
Misija je imala prostrana polja ili plantaže šećerne trske, pamuka, kaučuka, riže, kukuruza, žitarica i kave te pašnjake za brojna stada goveda i konja. O gospodarskoj situaciji redukcije Magdalene govori i popis imovine iz g. 1767., u vrijeme protjerivanja isusovaca. Ona je imala farmu od 400 grla cijepljenoga blaga i oko 2000 konja! Od dragocjenih predmeta spominje se jedan skupocjeni ciborij sa zlatnim suncem ukrašenim dragim kamenjem, a knjižnica je imala 72 knjige. Indijanci su također bili vješti zanatlije u različitim radionicama: krojačkoj i tkalačkoj, stolarskoj i drvodjelačkoj, kožarskoj, postolarskoj, kovačkoj i drugima, u kojima su izrađivali predmete za vlastite potrebe, ali i za prodaju. No zahvaljujući trudu misionara, bili su i glazbenici, slikari, rezbari i sl.

 

Nije dočekao povratak u domovinu

Često su misionari u Magdaleni imali neprilika i teškoća s raznih strana, kao što je kuga, koja je 1753. i 1754. harala tim područjem, od koje su posebice umirala djeca, zatim 1762. i 1763. kada su Portugalci napali dva obližnja naselja Santa Rosa i San Miguel, zbog čega je Magdalena pretvorena u neku vrstu vojnoga logora s obrambenim obručem, i dr.

Nisu poznati detalji o Sučićevu misionarskom radu, ali se može upoznati iz općenitoga izvješća o životu redukcije Mojos. Uz slavljenje misa, kateheze, moljenje krunice i organiziranje različitih vjerskih svečanosti i priredaba, misionari su svaki dan dva puta posjećivali bolesnike, preko dana nadgledali radionice, šećerane i ostale mehaničke poslove Indijanaca, radove na poljima i farme stoke. Morali su poznavati i temelje medicine i poučiti u njoj sposobne urođenike te sami priređivati lijekove, organizirati poduku djece u sviranju glazbenih instrumenata, čije su vrste s današnjega motrišta gotovo nevjerojatne: orgulja, harfe, violine, oboe, klarineta i frule.

Nakon protjerivanja iz redukcije o. Sučić je s ostalim misionarima bio prisiljen na naporno i opasno putovanje najprije rijekom, pa preko Anda do luke Callao, odakle su 22. prosinca 1768. nastavili jedrenjakom do Cartagene da bi prispjeli u Havanu na Kubi. Tamo nisu smjeli napuštati plovilo, nego su nakon mjesec dana prebačeni na teretni brod »Sueca« kojim su produžili preko Atlantika za Španjolsku. Dok je Sučić u nekom svratištu ili bolnici u španjolskoj luci Santa Maria čekao dopuštenje za povratak u domovinu, preminuo je 25. veljače 1770. u 54. godini nakon 17 godina djelovanja u misijama.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 29/2018.
Prethodni članakNAKON USPJEHA HRVATSKIH NOGOMETAŠA Hrvatska može uspjeti
Sljedeći članakPRAVI DOČEK I MAHANJE Kako smo dočekali »Vatrene«