Početna Glas Koncila Nedjeljna biblijska poruka

ZAŠTO JE SVETA OBITELJ UZOR Obitelj – mjesto Božjega zahvata

Nedjelja svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa

Snimio: B. Čović
Post 15, 1-6; 21, 1-3; Heb 11, 8. 11-12. 17-19; Lk 2, 22-40

Bog u viđenju ohrabruje Abrama, koji se ne treba ničega bojati jer Bog sâm njegova je zaštita. Abram misli da je riječ o nagradi koja podrazumijeva materijalno blagostanje, brojnu stoku i općenito bogatstvo, pa odgovara Bogu da mu nije stalo do tih njegovih darova budući da nema sina koji bi sve to mogao naslijediti, nego je prvi u liniji nasljedstva stranac, Eliezer Damaščanin, koji je jedan od njegovih »ukućana«, odnosno običan sluga. Pritom je jasno da Abram na određeni način prigovara Bogu jer mu je on već bio obećao potomstvo. Bog se ipak i dalje upušta u razgovor s Abramom i ponovno mu potvrđuje da će mu vlastiti sin postati baštinikom te će biti praotac velikoga mnoštva potomaka. Bog time ponavlja ono što je Abramu već bilo obećano. Dar potomstva i posjed zemlje ostat će obećanje koje se neprestano ponavlja kroz povijest praotaca Izraela. Usto, Bog daje i blagoslov koji se obično naziva mesijanskim blagoslovom jer će se Abrahamom blagoslivljati svi narodi, a ne samo izraelski narod. Bog ostaje vjeran svomu obećanju, a od čovjeka se očekuje vjerovanje Bogu, baš kao što je i Abram »povjerovao Gospodinu«, što mu je on uračunao »u pravednost«. To Abramovo povjerenje u Boga s vremenom je stavljeno na kušnju jer njegova žena Sara još dugo ne će zatrudnjeti pa će mu sluškinja Hagara roditi Jišmaela, a Abram i Sara sve će više starjeti, te je izgledalo kao da Bog ne će ispuniti svoga obećanja. No Bog je i dalje vjeran te se spomenuo Sare »kako je rekao« i učinio joj »kako je obećao«. Tako se potvrđuje da Bogu ništa nije nemoguće te da on može, i mimo čovjekovih očekivanja i nadanja, biti vjeran svojim obećanjima, a to znači vjeran samomu sebi. Sve što se u tome od čovjeka traži jest da bude vjeran i strpljiv, kao što je i Abraham vjerovao Bogu i bio strpljiv.

Odgovor narodnim neprijateljima

Isusovi roditelji u Lukinu evanđelju, gotovo poput Abrahama, prinose svoga prvorođenca Bogu, ali ga simbolično zamjenjuju prinosom »dviju grlica ili dvaju golubića«.

Isusovi roditelji u Lukinu evanđelju, gotovo poput Abrahama, prinose svoga prvorođenca Bogu, ali ga simbolično zamjenjuju prinosom »dviju grlica ili dvaju golubića«.

Evanđelist Luka ustrajno ponavlja da to sve čine »po Mojsijevu Zakonu«, odnosno »po Zakonu Gospodinovu«, kako bi naglasio da u potpunosti žive vjeru prema tradiciji svoga naroda. I u nastavku evanđelist ističe da su roditelji unijeli dijete Isusa u Hram kako bi obavili »sve što o njemu propisuje Zakon«. Šimun, pak, koji je znao da je to dijete »Pomazanik Gospodnji«, to jest očekivani Mesija, izriče o njemu dvostruko proroštvo. Prvo, u obliku hvalbenoga himna, u Isusu vidi spasenje koje se očituje pred svim narodima. On će narodima (grč. ethna) biti svjetlo koje će ih prosvijetliti, što označava dar vjere, a za puk (grč. laos) izraelski on će biti slava, jer upravo iz izabranoga naroda izlazi sveopće spasenje. Roditelji su tu već morali shvatiti koja je uloga Isusova u povijesti spasenja i tomu se dive. Drugo Šimunovo proroštvo odnosi se na patnju koja je s time povezana. Spominjući mač koji će Mariji »probosti dušu«, evanđelist Luka tijesno združuje majku sa sudbinom njezina Sina i patnjom zbog njegove neprihvaćenosti u vlastitom narodu. I proročica Ana počinje hvaliti Boga te je »svima koji iščekivahu otkupljenje Izraela« pripovijedala o djetetu Isusu. »Godina otkupljenja« spominje se u proroka Izaije gdje Bog navješćuje svoj dolazak kojim će se suprotstaviti neprijateljima svoga naroda. Ponavljajući da su roditelji Isusovi »obavili sve po Zakonu Gospodnjem«, evanđelist nas vodi u skrovitost Nazareta u Galileji, gdje Isus raste praćen milošću Božjom. Tako se predočuje obitelj vjerna Bogu i predajama otaca, koja spremno prihvaća Božji zahvat u svoju sudbinu, koliko god taj zahvat sa sobom nosio i teškoće, nevolje i muku. 

Rođenje u svjetlu uskrsnuća

Redci što ih liturgija bira za drugo čitanje ponovno svraćaju pozornost na Abrahama i Saru. Dok se obećanje Abrahamovo odnosilo u prvom redu na zemlju koja je predana njemu i njegovu potomstvu u baštinu, Sarino je obećanje određenije i odnosi se na rođenje sina, unatoč njezinoj poodmakloj dobi. To se obećanje moglo ostvariti jer se Sara uzdala u vjernost Božju. Pišući tu poslanicu, njezin autor ima pred očima ostvareno obećanje – židovski narod, koji je doista od staroga Abrahama postao brojan »poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj«. Riječ je zapravo o ostvarenom Božjem blagoslovu Abrahamu u Knjizi Postanka, gdje Gospodin izgovara te iste riječi, prisežući »samim sobom«. Taj blagoslov Abraham dobiva nakon što je pristao prinijeti svoga sina jedinca kao žrtvu Bogu, a Bog je sina zamijenio ovnom. Zato i Poslanica Hebrejima prikazuje Abrahama kao onoga koji i u kušnji ostaje vjeran Bogu te pristupa žrtvovanju Izaka jer je znao da je Bog obećao da će mu se »po Izaku nazivati potomstvo« pa ga ne će pustiti u smrt. No Poslanica Hebrejima zakoračuje još dalje i zaključuje kako je Abraham bio »uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti«. Toga spomena uskrsnuća, naravno, u Knjizi Postanka nema, a taj tekst podsjeća na činjenicu da Bogu ništa »nije nemoguće« i sve sagledava u svjetlu Kristova uskrsnuća. Krist je, pak, ostvarenje mesijanskoga blagoslova što ga je Bog udijelio Abrahamu.