Čovjek kojemu su u suzvučju i duh i tijelo, i obiteljski i prijateljski život, i materijalno stanje i zdravlje, ne želi baš prebrzo otići s ovoga svijeta. Dapače život si nastoji još više produljiti. S druge strane postoje i ljudi koji smatraju da im u životu ništa ne polazi za rukom. Posao su gubili više puta, i to često zbog banalnih razloga, dobili su i dijagnozu. Tumor je galopirajući i razara ih sve više. Djeca su im popustila u školi te u nju više ne žele ni ići jer su vidjela kako su im roditelji loše prošli u životu. Rane su tako vidljive na svim razinama. Brojni su oni koji se tada odaju nekoj ovisnosti kako bi im bilo barem malo lakše. U alkoholu ili nekom drugom opijatu vide jedini izlaz. Piju kako bi otupili sebe, tj. da bi se lakše suočili sa surovom realnošću svojega života. Umjesto da ih se osuđuje, kršćanska dužnost nalaže da im treba prići i istinski pomoći. Dapače predugo su bili sami u svojem jadu, ne nalazeći one koji su sposobni osluškivati krikove njihove duše koja vapi da bude iscijeljena od tolikih rana na životnom putu. A takvih ljudi kao da uvijek nedostaje. Onih koji su spremni biti tu za drugoga iz čiste ljubavi. Ne mareći za korist. Ljudi su to koji vole čovjeka te shvaćaju da je svatko samo osoba željna pažnje i ljubavi koju mu za života vjerojatno nitko nije dao u pravoj mjeri.
Slaviti uskrsnuće Isusa Krista znači slaviti život, i to ljudski život. Sa svim onim što taj život nosi u sebi. I dobro i zlo, i zdravlje i bolest. Baš onako kako je to činio sam Krist. Svojim je životom u tijelu pokazao mjeru ljubavi prema čovjeku. Kakva je to mjera? Bezgranična je. Ne da se mjeriti jer je ona ono što je Krist bio cijelim svojim bićem. Sav je bio tu za čovjeka, i kad je dobar i plemenit, ali i kada je surov, opak, bezgranično bezobrazan i nepodnošljiv. Kušao je sve te nijanse ljudskosti i nije ih se uplašio i od njih pobjegao. Jednako onako kako je i svakomu svećeniku dok osluškuje u sakramentu ispovijedi sve dubine ljudskih ponora i posrtanja. Ne može pobjeći jer bi tada izdao svoje poslanje. Poslan je upravo bolesnima, mrtvima na duši i tijelu. Njima je najpotrebniji jer oni vape da im netko pomogne iako to često ne znaju ili nemaju snage reći naglas.
Put je samo jedan
Uskrsnuće Isusa iz grobne jame trenutak je u kojem se sve izmjenjuje. Pokazatelj je to da čovjek nije stvoren za mrak i ništavilo, nego za svijetlo i plemenito. U njega je dakle upisan život, a ne smrt. Tomu se životu treba neprestano otvarati jer tek tako život biva istinski osmišljen i time život u pravom smislu te riječi. No kako se prilazi istinskomu životu? Kako se dolazi do osmišljenja sebe i međuljudskih odnosa? Krist pokazuje put. Tek ljubavlju do kraja. Zdravom ljubavlju prema sebi, a onda i prema drugim ljudima.
Brojni su ljudi koji ne znaju ljubiti sebe na pravi način. Ponižavaju sebe zbog ljubavi koju tjeskobno traže da dobiju od drugih ljudi. Ne vide pri tome da ti ljudi za njih jednostavno uopće ne mare. To im zadaje muke te ih ustrajavanje u tim naporima dovodi do ranjavanja svakoga dana. Postoje i oni koji sebi sami nikako ne mogu oprostiti čine koje su svjesno, slobodno i voljno učinili. A činili su ih nanovo možda i da ih netko uoči, zapazi i jednostavno zavoli takvima kakvi jesu. Izlaz iz svih netom navedenih situacija čini se samo je jedan: zdrava mjera ljubavi prema sebi koja će time vratiti osobi dostojanstvo koje joj pripada.
Tu su i oni koji čovjeka kao da više ne mogu ljubiti. Brojne rane na njihovu putu života koje su doživjeli od ljudi ugasile su u njima svako povjerenje u ljude te su se predali. Prema svima i svakomu su puni cinizma i ogorčenosti. S jedne je strane to shvatljivo jer samo oni znaju kroz kakve su sve doline suza sami prošli zbog pojedinih ljudi. To im je otežalo život i učinilo ih nepovjerljivima prema drugima. Najbolje se stoga osjećaju u svoja četiri zida gdje ih nitko ne može vidjeti kako jecaju od boli kada se sve smiri.
Krist je kušao ljepotu, ali i težinu ljudskoga života. No u svemu nije klonuo duhom, nego je nadvladao ništavilo i mrak života. Uspio je to jer je znao tko je i kamo ide. To je svjedočio ljudima svakoga dana. Govorio im je da život ako je istinski življen iz duše jednostavno ne može nestati. Onaj tko tako živi u snazi Božjega duha jednom ustaje iz groba u koji biva položen. Povjerovati je stoga o slavlju Kristova ustanka iz groba da ono što je Krist učinio treba biti put i svakoga vjernika danas. A put je samo jedan: ljubeći sebe i druge ljude u pravoj mjeri, uz pomoć Božju prijeći u život bez kraja.
