ŽUPLJANIN S JORDANOVCA BERNARD GRŠIĆ, KREATOR DIGITALIZACIJE HRVATSKOGA DRUŠTVA Da svi dokumenti budu javno dostupni

Snimila: T. Baran | Bernard Gršić: »Moj život u župi je konstanta«

Župna zajednica Bezgrješnoga Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu, koju vode otci isusovci, diči se svojim aktivnim župljaninom Bernardom Gršićem kojemu je jordanovačka vjernička zajednica jedina župna zajednica u životu. Aktivan je u župi otkad pamti, od svojih prvih ministrantskih koraka do odrasle dobi u kojoj je suprug, otac četvero djece i uspješan poslovni čovjek, sada u službi državnoga tajnika središnjega državnoga ureda za razvoj digitalnoga društva. Pastoralni je vijećnik, čitač misnih čitanja, a ponajprije župni informatičar. Čovjek je koji četrdesetak godina sudjeluje u svim župnim mijenama, surađivao je sa svim župnicima, sudjelovao u mnogim inicijativama i pokretima. Gršić u sebi nosi cjelokupnu kroniku dugogodišnjega jordanovačkoga vjerničkoga života.

Djetinjstvo u Barutanskom jarku

Rođen je 5. listopada 1971. u Zagrebu. Majka mu je bila Katica, djevojački Katić, iz Slunja, radila je kao službenica, odnedavno je pokojna, umrla je od karcinoma želudca. Otac mu je bio Alojzij Gršić iz Žakanja kraj Ozlja, školovao se za strojarskoga tehničara, radio je u struci, pokojni je od lani. Njih su se dvoje upoznali u Dugoj Resi gdje živi Katičin brat. Tada je već radila u Zagrebu, ali je dolazila bratu u posjet. Pa je upoznala Alojzija koji je bio zaposlen u Dugoj Resi. Vjenčali su se u Slunju, u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, i skrasili se u Zagrebu, najprije kratko u podstanarstvu u Kustošiji pa su se doselili u Barutanski jarak gdje su Gršići i danas. Najprije su Katica i Alojzij bili podstanari pa su kupili zemljište i gradili vlastitu kuću. U toj kući Bernard s obitelji živi i danas. Bili su u zajedništvu s njegovim roditeljima, oni su oboje odnedavno pokojni. Dobili su troje djece. Bernardica je rođena 1961. Završila je srednju ekonomsku školu, nezaposlena je, ima supruga, bez djece su, žive u središtu Zagreba. Nakon nje je 1963. rođena Elizabeta. Po struci je viša medicinska sestra, zaposlena je kao tajnica u političkoj stranci. Sa suprugom živi na Borovju, nemaju djece. Bernard je najmlađi. Rođen je kad i Elizabeta pa je bilo zamišljeno da s njom slavi rođendan, a s Bernardicom imendan. Ipak je ispalo drugačije, imendan Bernard slavi jedan drugi dan.

Redovnice ga čuvale od 6. mjeseca
»Već se neko vrijeme stvara digitalni arhiv, odnosno središnji državni katalog, a želja je da svi dokumenti budu javno dostupni. Taj je arhiv sada pripojen nama. Glavno nam je da populariziramo uporabu digitalnih tehnologija razvijanjem digitalnih vještina i strategija razvoja digitalnoga društva.«

»Mama nam je bila radišna, odrješita žena, uvijek je bila u snazi, poduzetna, stvaralački tip, a opet blaga, dobra«, pripovijeda Bernard. »A tata je bio staložen, miran, blag, dobar, druželjubiv obiteljski čovjek. Dobro su se slagali, kao odgojitelji nisu nam bili strogi. Mama je bila temperamentnija, ali u kući nije bilo neke vike, galame. Znalo se što se smije, a što ne. Priuštili su nam što nam je trebalo. Odgajali su nas u vjeri. Redovito su nas slali na mise, vjeronauk, doma bismo se pomolili prije spavanja, slavili smo blagdane. U našoj je četvrti samostan časnih sestara franjevaka od Bezgrješnoga začeća. Moje su sestre bile među prvima koje su čuvale naše redovnice. Pa smo s njima bili povezani čitav život. Mene su čuvale od mojega šestoga mjeseca. Cijeli život pripadamo župi Bezgrješnoga Srca Marijina kod isusovaca na Jordanovcu, ali smo mnoge nedjelje u životu bili na misi kod sestara u kapelici u 9 sati ujutro. Radnim danom misa je u 7 sati. Oduvijek služi jedan isusovac. U ovom razdoblju života najčešće sam na misi u 9 i 30 u župnom središtu na Jordanovcu. Djeca su uključena u razne aktivnosti, zato pođemo s njima. Bliski smo s više isusovaca, ali smo se obiteljski najviše povezali s patrom pa biskupom Valentinom Pozaićem. Bio sam dječak kad je on počeo dolazili k časnama na nedjeljnu misu u 9, bio sam mu ministrant. Zato on ima posebno mjesto, uz njega sam odrastao, postao nam je obiteljski prijatelj. Inače je u našem kvartu bilo lijepo odrastati. Bilo nam je mirno, pitomo, okruženje su bile isključivo obiteljske kuće. Priroda je bila divna, djece dosta, za igru je uvijek bilo društva. Osnovnu sam školu polazio na Jordanovcu. Prve tri godine išao sam u područni odjel Kozjak, a poslije u središnji objekt. Bio sam odličan učenik, društvo je bilo dobro, poznato, profesori u redu. Ne pamtim nikoga po lošem. Od malena me posebno zanimala tehnika, tehnika i razglas. Bavio sam se nogometom, rukometom, košarkom. Igrao sam najprije u školi, pa nogomet u Dinamu, a košarku u klubu ‘Centar’. To sve skupa nije dugo trajalo.«

Na vjeronauku u »doba oficira«

»Na vjeronauk sam išao u župu na Jordanovac. Pričešćen sam i krizman redovito tijekom osnovne škole. Za krizmu me pripremio o. Franjo Korade. Lijepo mi je bilo na vjeronauku, u župi sam se uvijek osjećao kao da sam kod kuće. Na Jordanovcu je bilo dosta oficira pa u crkvu nije išao cijeli kvart, ali mi smo s Kozjaka išli gotovo svi. Za srednju sam školu izabrao ‘Nikolu Teslu’ u Klaićevoj. To je bilo po afinitetu. Bilo mi je dobro, ekipa je bila dobra, profesori su bili dobri, puno smo naučili, nemam zamjerki. I dalje sam bio manje vrlo dobar, a više odličan učenik, bio sam među boljima. U srednjoj sam još kratko trenirao košarku pa sam prestao. I to je bilo to od športa. U srednjoj sam išao na susrete za mlade u župu. Prve dvije godine češće sam bio kod časnih u kapelici, a od trećega srednje na Jordanovcu. Vodio nas je o. Ivan Hang. Okupljali smo se pod nazivom ‘Jordan’ – vjerska zajednica mladih. Četvrtak je bio naš dan. Svakodnevno smo se družili i privatno. Stalnih nas je bilo četrdesetak, nekad je na susretu bilo i 60, 70 mladih. Maturirao sam 1990. i otišao u JNA u Sloveniju. Tamo sam odslužio cijeli vojni tok, dočekao i Domovinski rat. Doma sam pušten redovito pa nisam trebao dosluživati u hrvatskoj vojsci. Po povratku sam upisao studij, odlučio sam se za FER i studirao sam.«

»Jordan« i milijun krunica

»Mamina je familija jedan dio rata bila kod nas, mamini brat i sestra su krajem 1991. ubijeni u Slunju, ni danas ne znamo gdje. Na studiju mi je zbog ratnoga stanja i ratnoga okruženja bilo teže, posebice prva godina studija, poslije je bilo u redu. Studentski sam si život obogaćivao redovitim odlaskom u župu. Četvrtak je i dalje bio naš. Izdavali smo list ‘Jordan’, bio sam tehnički urednik lista. Tiskali smo, printali, kopirali, skenirali, baš smo bili posvećeni tomu. Godine 1994., uoči dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, uključujem se u Pokret krunice za obraćenje i mir. Zajedno sam s Ivicom Relkovićem, Aleksandrom Cesarik i o. Smiljanom Kožulom, koji je voditelj pokreta i danas, organizirao molitvenu akciju Milijun krunica za Svetoga Otca. To je bilo jako veliko, jako važno. Kontaktirali smo sa svakom župom u Hrvatskoj, dostavili im svima materijale i poticali na molitvu za dolazak Svetoga Otca. Devet dana prije dolaska organizirali smo i post. Mislimo da je u akciji, koja je trajala dva mjeseca, izmoljeno više od milijun krunica za Svetoga Otca. Naveliko smo dijelili krunice na Trgu bana Jelačića, financirao ih je Pokret krunice za obraćenje i mir. Nakon toga bio sam posvećen osnivanju Radio-Marije. Jedan sam od osnivača.«

Ljubav se rodila na Radio-Mariji
Meni je župa i sudjelovanje u župnim sadržajima moj normalan način življenja. Čovjek se mora davati u obitelji, na poslu, pa i u župi. Ne bih mogao biti pasivni župljanin, ne bi mi bilo u redu. A ovo moje što činim, nije mi ništa posebno, samo redoviti način života, življenje moje vjere.

»Deset godina bio sam zamjenik predsjednika Udruge Radio-Marije i tehnički voditelj radija. Radio smo osnovali 1996., ja sam ostao do 2006. Na radiju se nikada nisam zapošljavao, djelovao sam kao volonter, i nakon diplome. A diplomirao sam 1999. I zaposlio se na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove kao administrator sustava. Dvije sam se godine brinuo o računalima. Ranije sam održavao računala isusovcima i Radio-Mariji. Bilo je to baš intenzivno vrijeme. Na Radio-Mariji sam i suprugu upoznao.«

»Blagoslovljeni smo s četvero djece«

»Ona je Sanja, djevojački Grzunov, rođena 1976., iz Zadra je, završila je kod isusovaca filozofiju i religijsku kulturu. Radila je u gimnaziji, na Radio-Mariji i u udruzi ‘Prisutnost’. Sada je na porodiljskom, četvrti put. Vjenčali smo se 2000. u Zadru i smjestili se s mojima. Blagoslovljeni smo s četvero djece. Marija je rođena 2002. Kraju privodi prvi razred 2. gimnazije u Zagrebu, blaga je, mirna, dobra, prava štreberica, voli učiti. Ivanu smo dobili 2004. Ona završava šesti razred Osnovne škole Remete, temperamentnija je, dobra, umjetnički tip, kreativna je, osjećajna. Lovro je na svijet došao 2006. On je na kraju četvrtoga razreda Osnovne škole Remete. Živahan je, pun energije, ide na nogomet. Ritu smo dobili 2016., ona je kućna maza. Spavamo uz nju, ali je živahna, energična, svojeglava, već se to jako dobro vidi. Lani smo tako imali tatin sprovod, Marijinu krizmu, Lovrinu prvu pričest i Ritino krštenje. Sve nam je to bio život. Inače sam se dobro oženio. Supruga je iz radničke obitelji, aktivna je vjernica, uvijek je bila i danas je. Razumijemo se. Klinci su nam dobri, aktivni su u župi, sudjeluju u svim crkvenim aktivnostima. Marija već čita na misi. Obiteljski sam ostvaren. Sa sestrama sam u redovitom kontaktu, sretan sam što mi u obitelji sve štima.«

Bdije nad digitalnim arhivom na nacionalnoj razini

»A što se posla tiče, godine 2001. otišao sam na Hrvatske studije. Tamo sam bio sistemski administrator i voditelj odjela informatike. Zatim sam otišao u Carnet, tamo sam bio voditelj interne tehničke podrške. Godine 2005. zaposlio sam se u Hrvatskim autocestama gdje sam bio pomoćnik šefa informatike i šef informatike. Ostao sam osam godina. Zatim sam kratko bio u jednoj privatnoj firmi pa u političkoj stranci u kojoj sam aktivan kao savjetnik za informatiku. U Hrvatskoj gospodarskoj komori 2014. bio sam voditelj informacijske sigurnosti. Lani sam djelovao kao pomoćnik ministra uprave za e-Hrvatsku, a od travnja ove godine državni sam tajnik središnjega državnoga ureda za razvoj digitalnoga društva. Samostalno je to tijelo koje je ustrojila aktualna Vlada. Već se neko vrijeme stvara digitalni arhiv, odnosno središnji državni katalog, a želja je da svi dokumenti budu javno dostupni. Taj je arhiv sada pripojen nama. Glavno nam je da populariziramo uporabu digitalnih tehnologija razvijanjem digitalnih vještina i strategija razvoja digitalnoga društva. Na nama je praćenje razvoja digitalnoga društva u Hrvatskoj. Posao je dinamičan, stresan, no ja sam na to navikao. Promijenio sam više firmi, što znači da nisam statičan, volim izazove, dinamiku. Inače sam uz sve te mijene godinama bio suradnik informatičar na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. I jednima i drugima držao sam računalnu mrežu.«

Od ministranta do župnoga čitača i govornika

»Uz sva ta obiteljska i poslovna obogaćivanja i promjene, moj život u župi je konstanta. Župni sam pastoralni vijećnik, što sam bio i u više ranijih mandata. No aktivan sam župljanin oduvijek, bez obzira na vijećničke mandate. Ranije sam se brinuo da štima sve oko tehnike. Kada smo gradili crkvu, sudjelovao sam u izgradnji računalne mreže i brinuo sam se o akustici. Vodim računa i da kod naših časnih u kapelici i vrtiću računala budu kako treba. Godinama, još od školskih dana, na misi čitam misna čitanja. Dođe mi to kao nastavak na ministrantske dane. Nisam neki pjevač, zato svoj obol dajem kao čitač. Kad nam u župu dolazi neki ugledni gost, zadužen sam da ga u ime župe pozdravim i održim govor. Pozdravljam i kad su pričesti, krizme, pozdravljao sam i za pedeseti rođendan župe. Sada nam je župnik otac Blaženko Nikolić, i on je odličan svećenik, redovnik. Surađivao sam dobro i sa svim ranijim patrima župnicima. Naš Blaženko baš ima smisla za župu, zna s ljudima, zato je oživio župu, potaknuo na otvoreniji način komunikacije. Ima slobodniji pristup pa je krenuo u osnivanje raznih župnih zajednica. Župnik je otvoren za inicijative vjernika, pristupačan je, ali čuva vrijednosti. Zato je divno surađivati i živjeti s njim.

Meni je župa i sudjelovanje u župnim sadržajima moj normalan način življenja. Čovjek se mora davati u obitelji, na poslu, pa i u župi. Ne bih mogao biti pasivni župljanin, ne bi mi bilo u redu. A ovo moje što činim, nije mi ništa posebno, samo redoviti način života, življenje moje vjere. Tako je i s mojom suprugom. Ona je također čitačica misnih čitanja, dobra je u tome, zato je i bila voditeljica na Radio-Mariji. Moto mi je živjeti u zajedništvu. Čovjek je socijalno biće, zato me župa ispunjava, oplemenjuje mi život, zato mi ništa za moju župu nije teško.«

Sudjelovanje u zajedništvu Crkve – veliki izazov
“Kada nam umre netko od bližnjih, a ja sam u kraćem periodu imao to iskustvo i s ocem i s majkom, tada se čovjek zapita u trenucima tuge i boli o smislu života. ‘Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti’. Zar je to tako jednostavno ili samo to? Mislim da se svatko od nas ne samo u tim trenucima tuge nego i češće treba upitati jesam li učinio sve, ali baš sve što mi je život ‘donio’ pred mene. Jesam li poput nekog promatrača u svom životu gledajući na tvari koje se događaju oko mene ili sam aktivni sudionik u svom životu? Često je prisutno ono prvo, no iz iskustva mogu reći da to ne ispunjava. Ipak, za ovo drugo treba imati hrabrosti i povjerenja u Boga i u njegovu Riječ. Tu smo ‘slabi’.
‘Bacite mrežu na drugu stranu…’. Trebalo je apostolima imati povjerenja, čvrste vjere, učiniti i poslušati Isusa iako su bili svjesni da su čitavo vrijeme lovili ribu za koju su se uvjerili da je nema. Treba imati hrabrosti u životu, odvažnosti upustiti se kroz povjerenje u Boga činiti dobro, bez razmišljanja i ‘kalkuliranja’ hoću li uspjeti, hoću li se osramotiti i što će drugi misliti o meni i hoće li mi se smijati. Toliko puta nam kroz razne situacije progovara Božja riječ a nismo je spremni prepoznati jer smo zaokupljeni najčešće sobom.
Često se sjećam dolaska sv. Ivana Pavla II. prvi put u Hrvatsku u Zagreb i njegovih riječi upućenih mladima ‘Budite hrabri!’. Tada sam bio student i shvatio sam da to govori meni i kad god oklijevam sjetim se njega. Preveo bih to često sebi: Budite hrabri, budite bez kalkuliranja, budite živi.
Često se sjetim i riječi propovijedi pokojnog kardinala Kuharića koju sam nekoć slušao i osobito zapamtio kad je objašnjavao onu prispodobu ‘ne može se služiti dvojici gospodara’ pa se često pitam tko je moj gospodar i kome trenutno služim? Svakoga dana, iznova, uz Božji blagoslov, opredjeljujem se za svog ‘Gospodara’, svakoga dana kroz moja djela i riječi moji bližnji moraju prepoznati Boga kroz mene. Nije to lako ako to želim postići sam, ali je prejednostavno ako to činim s pouzdanjem u Boga. I kad čovjek posustane, jer mu se čini da je teret koji nosi prevelik, dovoljno se prisjetiti da nam Bog nikad ne daje više od onoga što su naše mogućnosti. Najteže je što se za to treba svakodnevno u svakom trenutku opredijeliti.
Često mi je u glavi rečenica ‘nemoćan sam iznad tvoje slobode’ koju je netko od svetaca izrekao kao Božju poruku nama. Uistinu, Bog nam je dao slobodu da biramo, biramo Njega ili suprotnost, ali suština je da mi biramo i da se mi opredjeljujemo za ono što činimo. Mi odlučujemo, uvijek, i uvijek trebamo biti hrabri, otvoreni za sve što nam Bog kroz život daje, prihvaćajući, ali i čineći sve dajući sebe u potpunosti jer nikad ne znamo hoćemo li imati vremena za ‘popravni’. Često i pogriješimo, no milost Božja je neizmjerna.
Na tragu ovih razmišljanja, kao vjernku laiku, sudjelovanje u zajedništvu Crkve, koja nam pomaže prepoznati Božju ljubav i sebe u ovom svijetu, te shvatiti svoju ulogu u ovom prolaznom životu uistinu nije teško, no ipak je to jedan stalni izazov.”

IZVORGlas Koncila br. 24/2017.
Prethodni članakPITANJE (FINANCIJSKOGA) MENTALITETA Treba li vjernik »grčevito štedjeti«?
Sljedeći članakDVIJE KLJUČNE TEOLOGOVE OSOBINE Jesu li teolozi znanstvenici, a teologija znanost?