PITALI STE
Dosta je mediokritetstva

Na početku nove godine donose se novogodišnje odluke, iz kojih zapravo na vidjelo dolazi osobno i društveno nezadovoljstvo životom u staroj ili starim godinama. No ljudi donesu odluke, ali sve ipak ide po starom. Kategorički tvrdim da bi jedina odluka trebala glasiti, na osobnoj i institucijskoj razini: dosta je mediokritetstva. Slažete li se s tim?

S početkom nove godine mnogi ljudi donose odluke za koje vjeruju da će promijeniti njihov život, život njihovih bližnjih. Mnogi se zaklinju da će s novom godinom biti drukčije, da će odbaciti stare navike i usvojiti neke nove i bolje, da će izići iz odnosa koji ih čine nezadovoljnima i nesretnima, da će »od sada« sve biti drukčije. No takvo olako donošenje odluka, bez jasnih načina kako ih ostvariti, kako se nositi s preprjekama koje će stajati na putu promjene, neizbježno dovodi do toga da se odluke vrlo lako zaborave, a stari i ustaljeni obrasci nastavljaju i dalje vladati ljudskim ponašanjem. Zar su mijenjanje kalendara na zidu i neka fiktivna brojka dovoljni da se ljudi počnu mijenjati?

Sve su te novogodišnje odluke na samom početku već osuđene na propast jer ispunjenje obećanja koje čovjek daje sebi nikako nije utrka na sto metara, nego zahtjevni maraton. Već sredinom siječnja nemali broj ljudi odustaje od zacrtanoga cilja, a do sredine godine velika većina zaboravlja na sva sebi dana obećanja o životu »u novom ruhu«.

Bilo koja odluka lakše će se ostvariti ako su ljudi uistinu spremni na promjenu, bez obzira na dan u kalendarskoj godini, ako su ustrajni ili ako je odluka koja se treba provesti laka i ne zahtijeva veliko mijenjanje ili izlazak iz vlastite zone komfora.

Većina će ljudi kad ih se pita koliko im je promjena važna zasigurno reći da je važna u vrlo visokoj mjeri. Ti isti ljudi vjeruju da posjeduju sposobnosti koje će im pomoći u ostvarenju odluke, ali samo je mali broj njih spreman započeti s promjenom sad i odmah, i mali je broj spreman ustrajati u provođenju te promjene.

Zašto ljudi teško ustraju u provođenju odluka? Zato što promjena nije laka, jer promjena nije događaj, nego proces, a ključni čimbenik promjene ponašanja jest motivacija.

Motivacija ovisi o percepciji

Pogrješno je mišljenje da je promjena motivirana određenom nelagodom: ako se osoba osjeća dovoljno loše, to će ju pokrenuti na promjenu, ili da se ljudi odlučuju za promjenu tek kad dožive neku ozbiljnu životnu krizu. Na primjer, bolesnici kojima je dijagnosticiran rak pluća ili grla i dalje vrlo strastveno puše. Pa zar dijagnoza karcinoma nije dovoljna kriza koja bi osobu trebala nagnati na prestanak pušenja?! Često se pogrješno smatra da je motivacija za promjenom stabilna, ili je ima ili nema, a motivaciju za promjenom najbolje je izazvati konfrontacijom.

Bilo koja odluka lakše će se ostvariti ako su ljudi uistinu spremni na promjenu, bez obzira na dan u kalendarskoj godini

Važno je istaknuti da je motivacija proces koji se razvija i ovisi o percepciji osobe je li joj ta promjena važna, vjeruje li osoba da može ostvariti promjenu i je li spremna započeti odmah i ustrajati u provođenju odluke. Sve promjene zahtijevaju određene napore i ponekad je lakše naći stotine objašnjenja zašto je bolje zadržati staro ponašanje. Ljudi su često ambivalentni oko promjena; svjesni su nužnosti usvajanja nekih drukčijih životnih stilova, no s druge strane izlazak iz zone poznatoga uvijek sa sobom nosi određenu mjeru neizvjesnosti i stresa, što osobu čini ambivalentnom – mijenjati se ili ostati isti? Promjene su uvijek teške i ljudi često imaju pomiješane osjećaje.

Ljudi često pogrješno smatraju da su promjene linearne, da se promjene događaju po uzlaznoj crti. U stvarnosti je put prema promjeni sve samo ne pravocrtan. Nakon početnoga oduševljenja i prvih uspjeha, dolaze zastoji i nerijetko povratak na staro ponašanje. Stav da se ljudi mijenjaju po uzlaznoj crti često biva snažan demotivator da se ustraje u promjeni kad se osoba nađe pred prvom zaprjekom. Tada nastupaju stanja u kojim se ljudi često optužuju da su nesposobni, da je tu promjenu nemoguće ostvariti, da drugim ljudima to lakše polazi za rukom. Čak ni potreba za promjenom nije statična, jer se na tom putu postavljaju brojna pitanja treba li ljudima baš ta promjena. I to je očekivano i posve normalno.

Prilikom donošenja novih odluka, odluka za promjenom, važno je zapitati se je li odluka osobna, autentična želja za promjenom ili je ona pritisak grupe i odraz ritualnoga odlučivanja na kraju godine da će od sada biti drukčije. Ako su odluke donesene kao plod pritiska grupe, kao odraz konformizma i mediokritetstva, tada takve odluke ostaju samo na riječima. Možda pojedini i započnu s tom promjenom, no kako vrijeme odmiče, sve se brže zaboravlja koja je to odluka bila i što se njome željelo postići. S druge strane, ako je odluka za promjenom motivirana unutarnjom potrebom pojedinca, ako je ona autentična i nije nametnuta očekivanjima okoline, tada je osoba na pravom putu da odluku provede u djelo. No ako je odluka potaknuta unutarnjom motivacijom, to ne znači da će sve teći glatko i jednostavno. Iako želja za promjenom može biti jaka, predugo promišljanje kako odluku provesti u djelo može usporiti put u neka nova poželjnija ponašanja. Kako doći do onoga što osoba želi, kako ostati motiviran, kako prepoznati zaprjeke i kako ih nadvladati, kako postaviti jasan i dohvatljiv cilj, kako se nositi s neuspjesima koji su neizbježni…, sve su to važne stavke koje mogu utjecati na želju za promjenom.

Ljudi su često skloni traženju instantnih rješenja, rješenja koja bi s malo truda i muke dovela do velikih promjena. Stoga i ne čudi porast potrošnje čarobnih tableta uz pomoć kojih osoba u vrlo kratkom roku gubi na tjelesnoj masi bez promjene u prehrani; ne čudi ni sve veća potreba za izdavanjem »kuharica života« u kojim su navedeni površni i isprazni savjeti koji osiguravaju put k sreći; ne čudi ni sve veći porast broja »životnih trenera« koji ljudima često daju lažne nade da se velike promjene mogu dogoditi »samo ako osoba misli pozitivno«.

Društvo je danas preplavljeno »životnim trenerima« i motivacijskim govornicima koji velikodušno dijele savjete na sve strane, što ukazuje na stanje u društvu u kojem se očekuje da netko drugi riješi većinu ovozemaljskih problema, pri čemu ljudi sebe stavljaju u pasivnu poziciju, a sve dobrobiti dogodit će se nakon završenoga jednodnevnoga seminara. Neosporiva je činjenica da će se većina ljudi osjećati ispunjeno, nadahnuto i motivirano nakon odslušanoga motivacijskoga seminara ili radionice. Međutim, već sutradan se suočavaju s novim danom, ali s istim onim problemima koje tako žarko žele riješiti. Brojne pročitane knjige o samopomoći, popularna psihologija i usvojene tehnike za samorazvoj ne će dovesti do željene promjene. To samo stvara privid da osoba poduzima nešto da svoju odluku provede u djelo, da kreće nekim novim putom.

Rezultati i očekivanja

Instantna rješenja ne postoje, a promjene preko noći nikad ne će dati zadovoljavajuće rezultate. Kratkoročni ciljevi mogu biti dobri, no valja biti svjestan da će ostvarenjem takvoga cilja vrlo brzo nastupiti staro ponašanje. Ciljevi poput postizanja idealne tjelesne mase samo za neke prigode (npr. tijekom ljetne sezone) ili prestanka pušenja tijekom trudnoće ciljevi su koji ne će dovesti do velike promjene, nego su samo odraz mediokritetstva i nametnutih pravila ponašanja. A takva ponašanja nikako nisu autentična, nisu osobita, i jedini im je cilj u udovoljavanju potrebama i očekivanjima društva.

Motivacija za promjenom nužna je kako bi ljudi s riječi prešli na djela. No emocije koje prate tu promjenu i motivaciju mogu olakšati ili otežati put. Čak i kad motivacija postoji i kad je snažna, emocije su te koje su većinom odgovorne za poteškoće u procesu promjene. Ako se osoba osjeća loše, kad je tužna ili pod stresom, tada nema ni volje da odluku provede u djelo. S druge strane, kad je osoba sretna, osjeća zadovoljstvo, često smatra da joj promjena nije ni potrebna, i tada onaj početni zanos uzrokovan magičnim završetkom nečega staroga i početka novoga u novoj godini ubrzo blijedi. Stoga, i pozitivne emocije mogu biti kočnica u vlastitom rastu i razvoju.

Zašto novogodišnje odluke ne daju željene rezultate? Na prvom mjestu zato što ih većina ljudi donosi pod pritiskom običaja, očekivanja okoline, nekih nepisanih pravila, osjećaja da se radi o nekom početku u kojem će se ponašati drukčije, uspješnije i bolje. Nadalje, odluke i obećanja koja si ljudi daju veoma su neodređena, preširoka i nejasna. Često ljudi kažu da će od nove godine biti bolji prema svojim prijateljima, djeci, supružnicima, da će poraditi na svojem tjelesnom izgledu, da će biti promišljeniji i sl. No što to znači da će biti bolji prema drugim ljudima; što to znači da će poraditi na svojem tjelesnom izgledu i što to znači biti promišljeniji? Takve neodređene odluke već su na početku osuđene na propast.

Ideja o višem cilju

Donošenje odluka ili bilo koje drugo ponašanje koje je odraz mediokritetstva ne će u potpunosti dovesti do željenoga rezultata. U prvi će se mah činiti da ljudi čine dobro sebi, no pravo je pitanje koliko se takvo ponašanje uistinu uklapa u njihove stvarne potrebe i želje. Osobe vođene mediokritetstvom uklapaju se u prosječnost, ne ističući se stapaju se u svaki društveni ambijent, bježe od vlastitih potreba i vlastitoga mišljenja, slijedeći općeprihvaćeni obrazac ponašanja. Naizgled, to je lakši put, ali put koji udaljava osobu od nje same.

Najveća mudrost leži u odgovoru na pitanje: »Tko sam ja?« Svaki trenutak koji osoba provede u doticaju sa samim sobom neprocjenjivo je vrijedan

Da bi pojedinci mogli donijeti odluku koja je njihova osobna, a ne odluka koja je plod očekivanja društva i uklapanja u osrednjost, važno je imati ideju o višem cilju ili svrsi onoga što osoba radi i želi. No toj ideji o višem cilju i svrsi prethodi »hrabrost« osobe da se izdigne iz prosjeka, da se zauzme za vlastite želje i da bude spremna nositi se s mogućim osudama koje proizlaze iz »kršenja« onoga što većina očekuje. Jedino takve odluke imaju svijetlu budućnost, jer su one osobne, odražavaju stvarnu potrebu pojedinca. To predstavlja jedan od preduvjeta da donesene odluke pokrenu pojedinca da se sustavno uhvati u koštac sa svim zaprjekama na koje će naići na tom putu ostvarenja osobnoga cilja i osobne potrebe. Osobna, intrinzična potreba dat će snagu osobi da se nosi s vlastitim neuspjesima, koji su normalni i očekivani na putu dosezanja cilja i ostvarenja odluke o promjeni; takva unutarnja potreba koja je odraz osobnih želja osigurava motivaciju za ustrajanjem čak i onda kad se osobi čini da se cijeli svijet urotio protiv dosezanja potrebe. Odluke koje su odraz nametnutih očekivanja nisu ništa drugo nego kolektivne odluke. A takva vrsta kolektivizma ruši svaku individuaciju. I kako onda očekivati da osoba bude ustrajna u ispunjenju takvih potreba? Možda je osoba u dubini sebe zadovoljna svojim životnim stilom, no očekivanja da se uklopi u neka nametnuta pravila mogu ju samo odvesti u frustraciju. A frustracija se javlja kao reakcija na nametnutu potrebu koju osoba objeručke prihvaća jer je često prividno lakše plivati niz rijeku. No je li taj put onaj pravi koji će osobu dovesti do njezina cilja i do ispunjenja njezine osobne potrebe?

Osoba mora biti autentična

Stoga, donošenje odluka, napose onih novogodišnjih, već je u samom početku osuđeno na neuspjeh. Postojeće nezadovoljstvo zamjenjuje se nekim novim, prividnim zadovoljstvom. Pojedinci započinju prividni put promjene; donose nejasne odluke, bez stvarnoga uvida u to jesu li te odluke uistinu odraz njihovih potreba ili nekih nametnutih očekivanja. I upravo zbog nejasnih ciljeva i nedovoljno razrađenih načina kako zadovoljiti potrebu, odluke bivaju olako zaboravljene, a početni zanos i motivacija za promjenom vrlo brzo blijede. Kao posljedica se može javiti nezadovoljstvo koje se opet prenosi u neke nove godine s nekim novim novogodišnjim odlukama.

Kako bi osoba mogla donijeti odluku za promjenom, mora biti svoja i autentična. No kako biti autentičan ako osoba ne zna tko je? Pomoć na tom putu može biti postavljanje pitanja kako bi tko želio živjeti da dobije potpunu slobodu, rasterećenu od svih očekivanja; kako bi tada izgledao život svakoga pojedinca i što bi uopće želio… Najveća mudrost leži u odgovoru na pitanje: »Tko sam ja?« Svaki trenutak koji osoba provede u doticaju sa samim sobom neprocjenjivo je vrijedan. Takvi trenutci daju bolji uvid u vlastite potrebe, a jedino one potrebe koje su osobne mogu biti pokretač i motivator da se ustraje i da se odupre svim onim trnovitim putovima koji vode do krajnjega cilja – donošenja odluke i ostvarenja vlastite potrebe.