NOVA STUDIJA KAO »TOČKA NA I« Nema gena za homoseksualnost

Foto: Shutterstock

Znanstvena je potraga za genom koji definira homoseksualnost, čini se, završena. Znanstvenici su, pod vodstvom profesora Andrea Ganne, proveli dosad najopsežniju inventuru ljudskoga genoma i nisu našli nikakve genske upute o spolnoj orijentaciji (Science 2019, 365, eaat7693). Manje opterećeni ljudi to nikada nisu ni tražili, no mnoge su ideološke struje očekivale uspjeh u znanstvenoj potrazi za svetim gralom homoseksualnosti. Otkriće i lokacija takozvanoga »gay gena« bili bi potvrda o prirodnoj, urođenoj sklonosti ljudi prema istospolnim odnosima. Homoseksualnost, prema uvjerenju, na primjer, LGBTQ lobija, bila bi tako običan derivat genske i biološke raznolikosti. 

Medijske (p)razne poruke

U toj studiji istraživači iz Sjedinjenih Država, Nizozemske, Ujedinjenoga Kraljevstva, Švedske i Australije skenirali su gene gotovo pola milijuna ljudi, a rezultate su objavili u jednom od najboljih znanstvenih časopisa pa je razumljivo da je takav rad izazvao veliku pozornost medija. Vrlo je vjerojatno (i, nažalost, očekivano) da mnogi novinari nisu pročitali cijeli tekst studije pa svake novine imaju svoju interpretaciju navedene studije, već prema tome kojoj ideološkoj orijentaciji uredništvo pripada. Tako, na primjer, uredništvo New York Timesa na naslovnici od 29. kolovoza »tješi« čitatelje iskrivljenom i praznom porukom: »Mnogi geni utječu na homoseksualnost.« 

Nakon objave otkrića većina medija ne postavlja pitanje stvarne etiologije pomaka u ponašanju homoseksualaca: Ako nemaju specifičan profil genoma, što ih čini drukčijima? Takvim se pitanjem otvaraju vrata raspravi o endokrinim disruptorima i hormonskom statusu.
Nije sve u genima

Jasno, mnoga svojstva, pojavnosti i osobnosti imaju gensku komponentu. U nekim su slučajevima geni presudni, poput rasnih razlika, a primjerice nacionalnost ili domoljublje nemaju nikakvu gensku uputu. Neke su sklonosti i ponašanja vrlo kompleksne stvarnosti, poput kleptomanije ili lijenosti, no za njih ne postoji izravna genska šifra, baš kao ni u slučaju spolne (dez)orijentacije. Drugim riječima, pregledom nečijega genoma nije moguće prepoznati ili otkriti homoseksualca. Spolna orijentacija nije predodređena strukturom genoma, odnosno spolna privlačnost nije eksplicitno zapisana u genima, nego je za razumijevanje potrebno uključiti kulturne, sociološke i okolišne čimbenike. 

Hormonski status

No društveni su čimbenici teško dohvatljivi laboratorijskim istraživanjima, odnosno prilično nedostupni eksperimentima prirodnih znanosti. Osim toga, takve su studije podložne ideološkim pretpostavkama i ugrožene predrasudama istraživača. S druge strane, proučavanje utjecaja okolišnih čimbenika na ljudsku spolnost temelji se na mjerljivim, egzaktnim podatcima. Temu o hormonskom statusu znanstvenici, toksikolozi i endokrinolozi posebice, već godinama samozatajno nude javnosti kao moguće objašnjenje pojave poremećaja spolne orijentacije – i u životinja i u ljudi. Budući da istospolne aberacije postoje i u životinjskom svijetu, one se teško mogu tumačiti kulturnim ili socijalnim čimbenicima. A prema analogiji s najnovijom studijom, »homoseksualnost« u životinja nije ni genska predispozicija. 

Kemijska ekologija spolnosti

Stoga, čini se, preostaju (samo) okolišni čimbenici koji životinjsku reprodukciju mogu pretvoriti u poremećaj. O tome postoje mnogi znanstveni dokazi. Okolišni čimbenici u velikoj su mjeri kemijski, a najčešće je riječ o takozvanim endokrinim disruptorima ili hormonskim otrovima, tvarima koje kvare zdravu hormonsku ravnotežu, remete normalan spolni razvoj, uzrokuju anomalije spolnih organa, neplodnost, feminizaciju mužjaka, pojavu dvospolaca i, naravno, poremećaj spolne orijentacije. Proizlazi da kemija, više nego genetika, utječe na pojavu homoseksualnosti. O tome govori Brendan Zietsch, australski koautor najnovije studije: »Smatra se da čimbenici, koji nisu genski, mogu djelovati i prije rođenja. Hormonski okoliš u maternici također ima veliku važnost za kasniji spolni razvoj.«

Zanimljivo je da nakon objave znanstvenoga rada većina medija ne postavlja pitanje stvarne etiologije pomaka u ponašanju homoseksualaca: Ako nemaju specifični profil genoma, što ih čini drukčijima? Takvim se pitanjem otvaraju vrata raspravi o endokrinim disruptorima i hormonskom statusu. Znanstvenici dobro znaju da u osjetljivim fazama razvoja čovjeka, njegova mozga i hormonskoga sustava, dolazi do okolišnih i kemijskih pritisaka koji mogu deformirati redovitu heteroseksualnost.