Emmanuel Macron novi je francuski predsjednik. On je u drugom krugu predsjedničkih izbora u nedjelju 7. svibnja sa 66 posto glasova pobijedio svoju konkurenticu Marine Le Pen. Europa je odahnula, tako pišu mnogi utjecajni mediji. Zašto? I zašto su francuski predsjednički izbori uopće toliko važni za ostatak Europe? Uistinu, diljem kontinenta vidljivo je oduševljenje ishodom izbora u Francuskoj, slave svi, od političara, utjecajnih krugova do medija. Razlog veselju nije toliko u pobjedniku, nego u poraženoj. Europa je sretna jer na čelo Francuske nije došla Marine Le Pen, šefica desničarske Nacionalne fronte, stranke koja se otvoreno protivi Europskoj uniji i euru i koja, ne libeći se ni izleta u područje političkoga ekstremizma, zagovara odmak od dominirajućih političkih trendova. 

Ishod izbora očekivan je, ali ulazak Marine Le Pen u drugi krug i rastući utjecaj njezine stranke unose zabrinutost u političke krugove kojima je stalo do kontinuiteta i stabilnosti. Njezina bi pobjeda narušila ustaljene odnose među društvenim čimbenicima, njezine najave reforma, koje se poglavito odnose na gospodarske odnose i politiku useljavanja, zahtijevale bi velike promjene, a ne bi jamčile uspjeh. Naposljetku, njezin je odnos prema demokratskim vrijednostima upitan, posebice kad je riječ o pitanju manjina, tolerancije i općenito kvalitete društvenoga dijaloga. 

Uslijed opće zabrinutosti zbog Marine Le Pen, europska javnost nije se previše bavila njezinim protivnikom i u konačnici pobjednikom Macronom. Izgleda da je bilo dovoljno što je on tipični predstavnik političko-gospodarskoga miljea, koji kao takav predstavlja jamstvo stabilnosti. No koliko god politički uspon gospođe Le Pen predstavljao izazov, sam sraz njih dvoje i Macronov uspjeh otvaraju pitanja i dvojbe od velike važnosti za cijelu Europu.


Na pločnicima francuskih gradova uoči predsjedničkih izbora moglo se vidjeti grafite kojima se Macrona opisivalo kao predstavnika mutnih središta moći i pripadnika svjetske urote protiv francuskoga društva. Riječ je o prokušanoj metodi političke borbe, jednostavnoj optužbi za urotu. Takvo gerilsko oglašavanje ukazuje na okolnosti predizborne kampanje. Macron je na svojoj strani imao medije pa su protivnici na taj način pokušali doći do publike. Nadalje, doista je teško reći što Macron nudi pa optužba za svjetsku urotu lako može pasti na plodno tlo.

Sustavi elita uspostavljeni su tako da građani nemaju mogućnost odabira jer u konačnici, neovisno o tome za koga glasuju, uvijek izaberu iste

Doduše, novi francuski predsjednik nije nikakav mutan tip, o njegovu se životu znade sve, ali tim više zbunjuje činjenica što ni njegovi najbliži suradnici nisu na čistu kad je riječ o njegovim političkim prioritetima i vrijednostima. Jednostavno, čini se da je čovjek politički prazna ploča.

Emmanuel Jean-Michel Fré­dé­ric Macron, rođen 1977. u Amiensu, postao je najmlađi predsjednik u povijesti Francuske Republike. U životopisu toga momka koji je uvijek i u svemu bio primjeran postoji samo jedna netipična točka. U školi se zaljubio u svoju 24 godine stariju učiteljicu, a ta neobična veza poslije je okrunjena brakom.

Macron je karijeru razvio kao bankar u investicijskom carstvu pariške banke Rothschild, a od 2014. do 2016. bio je ministar gospodarstva. Za njega kažu da ima izvrsne veze, u francuskim političkim i gospodarskim krugovima poznaje »sve žive«, vrlo je omiljen i sa svima je u dobrim odnosima. Pomno je birao svoje političke zaštitnike i znao ih je iskoristiti za svoj uspon. I to je ono najvažnije što se zna o novom francuskom predsjedniku.

Glasovali protiv

Zanimljivo je da Macron, za razliku od njegovih prethodnika unatrag već više desetljeća, ne potječe ni iz krugova socijalista ni iz građanske desnice, ali nije iznenađenje što su mu izborna obećanja bila usredotočena na potporu europskim integracijama i suradnju s Njemačkom.

Macrona uskoro čeka prvi veliki politički izazov nakon izbora, parlamentarni izbori sredinom lipnja. Zasad nema potporu u parlamentu, a tek će se vidjeti hoće li njegov nedavno osnovani pokret »Naprijed Francuska« polučiti veći rezultat. Francuska, za razliku od većine europskih država, nije parlamentarna, nego predsjednička demokracija, u kojoj je vlast podijeljena između predsjednika i parlamenta koji su time osuđeni na suradnju u zakonodavnom i izvršnom sustavu.

Analize pokazuju da velik broj građana koji je birao Macrona zapravo nije glasovao za njega, nego protiv njegove konkurentice.

Marine Le Pen, punim imenom Marion Anne Perrine Le Pen, ne krije što želi, i to je upravo razlog što su europski politički, gospodarski i medijski krugovi sretni zbog njezina poraza. Rođena 1968., kći je Jean-Mariea Le Pena, osnivača krajnje desničarske Nacionalne fronte i zastupnica te stranke u Europskom parlamentu. Za mjesto francuske predsjednice kandidirala se i na prošlim izborima, u travnju 2012., kad je dobila 18 posto glasova, a za predsjednika je izabran François Hollande.

Prije dvije godine iz stranke je izbacila svojega otca, pokušavajući načiniti odmak od njegove radikalne politike koja je uključivala i antisemitizam. Ujedno je nastojala pustiti korijenje u umjerenoj desnici, istodobno zagovarajući protekcionističku politiku i udaljavanje od integracijskih procesa. Zauzima se za izlazak Francuske iz eurozone i povratak franka kao nacionalne valute, zagovara napuštanje EU-a i NATO-a, jačanje suradnje s Rusijom i protivi se multikulturalizmu.

Ponašanje birača, koji su dobrim dijelom glasovali ne u skladu s vlastitim političkim prioritetima, nego, posebice u slučaju Macronovih birača, protiv jednoga kandidata, ukazuje na nepouzdanost biračkoga tijela. Najvažnije teme za francuske birače bile su, ovim redom, rad, Europa, terorizam, useljavanje, kupovna moć, obrazovanje, porezi, konkurentnost poduzeća, sigurnost, mirovine i zdravstvo. Analizirajući predizborne programe obaju kandidata koji su se našli u drugom krugu, nameće se zaključak da se taj popis tema daleko više poklapa s programom Marine Le Pen nego s Macronovim programom. Što onda ti predsjednički izbori uopće znače za Francusku?

Eliminiranje države

U prvom redu oni znače kontinuitet, stabilnost političkoga, gospodarskoga i socijalnoga sustava. Za upravljačkim polugama države ostaje »poznata i pouzdana ekipa«, što je formula koja se već godinama ponavlja kao spasonosni koncept na mnogim izborima diljem Europe. Jer kad bi vlast preuzeo netko novi, netko tko nije dio političkih upravljačkih elita, tko ne podupire postojeće političko raspoloženje u Europi, u tom bi slučaju, postoji bojazan, slijedilo razdoblje svekolike nestabilnosti.

Francuski predsjednički izbori pokazatelj su i želje za stabilnošću i ignoriranje izazova

Riječ je o nestabilnosti kreditnoga rejtinga države, važnih tvrtki i međunarodnih sustava. Izborna pobjeda nekoga tko nije pouzdani partner unutar te mreže globalnoga sustava upravljanja na svim razinama društva, prouzročila bi nepredvidljive reakcije sustava, možebitne selidbe tvrtki i gubitke radnih mjesta. Zato građani biraju one koji obećavaju stabilnost, i u tome je Francuska danas jednaka svakoj drugoj zapadnoj državi. I zato su predizborni programi izbornih pobjednika danas na Zapadu, posebice u EU-u, svugdje isti, kao da jedni prepisuju od drugih.

Još prije dvadesetak godina stabilnost je bila samo jedan od političkih prioriteta, među kojima su važnu ulogu imali i sigurnost te specifični nacionalni prioriteti, do kojih se dolazilo nacionalnim dijalogom. Danas su trendovi drukčiji. Nacionalni, društveni dijalog gubi nekadašnje sadržaje. Njegovo mjesto sve više zauzimaju medijski nametnuti trendovi i globalizacija gospodarskih i socijalnih procesa.

Dok u zemljama bivše Zapadne Europe, s duljom demokratskom tradicijom, još uvijek donekle vrijede pravila transparentnosti, dijaloga i države kao središnjega društvenoga čimbenika, stanje u mlađim članicama EU-a najbolje pokazuje smjer kojim ide Europa i cijeli zapadni svijet. Oligarhijski odnosi u gospodarstvu i medijima, netransparentnost, nesklad između raspoloženja u društvu i javnih poslova te eliminiranje države iz sustava odlučivanja pokazatelji su toga kretanja.

Trgovanje utjecajem

Europska unija nastala je i desetljećima opstala kao zajednica vrijednosti i tržišta. S vremenom, zajednica vrijednosti sve više slabi, dok istodobno tržišna integracija jača. To je posebice postalo vidljivo u valu pristupnih pregovora s bivšim komunističkim zemljama. U njima su zajedničke vrijednosti EU-a, u skladu s tradicijom Unije, postavljane kao mjerila, dok su istodobno čimbenici u tim državama koji su promicali te vrijednosti često proglašavani nepouzdanim sugovornicima i eliminirani iz političke igre.

Kandidati koji nisu spremno prihvaćali gospodarske interese utjecajnih članica kažnjavani su zastojem u pregovorima, s objašnjenjem da ne poštuju zajedničke europske vrijednosti. Istodobno, u Uniju su pripuštani nezreli kandidati, ali s tržišnim potencijalom. U pristupnim procesima podupirani su političari i dijelovi elita s totalitarnom pozadinom, jer su bili najspremniji prihvatiti sve što se od njih tražilo i trgovati utjecajem. Na kraju, te su države ulaskom u Europsku uniju ostajale bez svojih vrijednosnih sustava, ali su postale podatna tržišta, među ostalim i za proizvode slabije kvalitete. Sustavi elita koji su na taj način uspostavljeni doveli su do toga da građani nemaju mogućnost političkoga odabira jer u konačnici, neovisno o tome za koga glasuju, na kraju uvijek izaberu iste.

Taj proces preoblikovanja sustava političkoga utjecaja postupno zahvaća i stare članice EU-a. Njemačka savezna kancelarka Angela Merkel na tinjajuće nezadovoljstvo zbog socijalnih kretanja u svojoj zemlji već godinama jednostavno odgovara kako njezina politika nema alternative. Ta je poruka duboko nedemokratska, jer u demokraciji alternativa uvijek postoji. U europskoj političkoj tradiciji stranke, kao predstavnice različitih dijelova društva, sprječavaju kaos i organiziraju javni društveni dijalog na dobrobit sviju. Međutim, u posljednje vrijeme one sve više gube tu svoju ulogu i pretvaraju se u političke klubove, utjecajne krugove koji međusobno trguju političkim utjecajem. Kao rezultat toga javlja se sve više onih koji se osjećaju nezastupljenima, zapostavljenima, čiji se glas ne čuje.

RUB POLITIKE Kad »ponestane alternative«…
Slabljenje, ili čak nestanak demokratski oblikovanih ideologija dovodi do nastanka alternativnih pokreta na rubovima politike, koji nemaju potrebnoga iskustva, a često posežu i za nedemokratskim metodama i idejama. »Nedostatak alternative«, koji propovijeda Merkel, izazvao je nastanak Alternative za Njemačku, stranke koja mješavinom zastarjelih ideja, političkoga radikalizma na rubu demokratski podnošljivoga, kao i otpora nekim dominantnim političkim konceptima nastoji zauzeti politički prostor. U tome je donekle i uspjela, unatoč političkomu neiskustvu i očijukanju s totalitarnim matricama. Na zemaljskim izborima redovito dobiva više od deset posto, a na istoku zemlje i više od dvadeset posto glasova.
Slično kao i Nacionalna fronta u Francuskoj, Alternativa za Njemačku protivi se euru i useljavanju, zastupa protekcionističke mjere i neke geostrateške pristupe iz prošlosti.
Od stabilnosti do napetosti

Otvorena pitanja koja političke upravljačke elite guraju pod tepih dovode do nastanka novih političkih snaga, često na rubu demokratskoga spektra, s time da ih onamo guraju i glavni sudionici u medijskom prostoru, etablirane stranke, velike tvrtke i sami mediji. Najjače stranke uglavnom govore o kontinuitetu i stabilnosti. To je svakako odgovor na globalizaciju svih dijelova društva, ali taj pristup ignorira izazove poput netransparentnosti, nezastupljenosti mnogih dijelova društva kao i demokratskih i kulturoloških promjena. Nije suvišno ovdje podsjetiti da se Zapad sve više puni novim građanima, među kojima nije mali broj onih koji zastupaju nove vrijednosne sustave ili čak pokazuju otvoreno protivljenje Zapadu kao takvomu.

Zapad zasad nema rješenja za taj izazov kontinuiteta i stabilnosti, koji sami sebe potkopavaju. Tim više što utjecajni čimbenici svaku alternativu bez bližega razmatranja najprije strpaju u totalitarni koš. Stoga toliko cijenjena stabilnost nužno mora izazvati nove napetosti.

Danas Europa gubi svoj identitet, nju je, poput Macrona, sve teže opisati. Istodobno, građani često svojim glasom na izborima biraju jedne, a svojim ponašanjem u ulozi potrošača, sudionika u različitim društvenim zbivanjima, uključujući i procese koji se odvijaju posredstvom novih medija, omogućuju jačanje i izborne pobjede drugih. Možda uskoro izborne pobjednike počnu određivati računalni algoritmi u bankama i drugim utjecajnim institucijama. Pa će onda svi izborni pobjednici biti, politički gledano, ljudi bez lica, poput novoga francuskoga predsjednika.