Često se u krugovima vjernika, ali i onih koji sebe takvima ne smatraju, može čuti: »Ovaj čovjek ima u sebi duha.« Tako opisuju čovjeka kojega iznutra nešto pokreće, a to »nešto« vidljivo je i izvana. Bilo da je riječ o onome što čovjek ustima govori ili pak djelima koja čini ili stajalištima koja zauzima – sve je popraćeno duhom koji ga pokreće. Postoje pak i oni za koje se kaže da im duša nema mira. Opet je riječ o onome što je odraz nečijega duha, odnosno nutrine.
Kako je to povezano sa svetkovinom Duha Svetoga, koju katolici slave pedeset dana nakon Uskrsa? Tekst koji prvi dolazi u pamet je onaj iz Djela apostolskih koji govori o silasku Duha nad apostole u obliku plamenih, ognjenih jezika. Iako je teško oteti se dojmu da tekst govori o vatri, ipak bi materijaliziranje duhovne stvarnosti bila logička pogrješka te je uputno pojasniti simboliku biblijskoga teksta.
Naime, silazak Duha nad apostole valja promatrati onako kako to pojašnjava evanđeoski ulomak. Krist svojim učenicima govori da ako ga ljube, zapovijedi će njegove čuvati i on će im poslati Duha Branitelja. Tekst jasno ističe da je za ulazak u prostor Duha Božjega važno prije svega ljubiti Krista te čuvati njegovu riječ. Onima koji to čine daje se i snaga Duha ne bi li to trajno činili. I doista, govoriti o duhovnom životu te primanju Duha, a ne govoriti o ljubavi prema Kristu i onima koji su Kristovi ne će imati puno smisla.
Duh potpomaže
Duh Božji djelatan je ondje gdje su prisutni ljudi koji ljube Krista čuvajući njegove riječi. To su ljudi koji mogu oprostiti kada drugi po ljudskim mjerilima nisu zavrijedili oprost. Isto tako to su oni koji Crkvu i dalje vole unatoč tomu što na njezinu tijelu katkada vide i bore kao odraz njezinih rana. Promatrajući Krista koji je ranjen, takvi ljudi u njemu mogu i dalje prepoznati Božji lik. Donekle slično kao i žene i muževi: zagledani u likove svojih supružnika, oni ih i dalje vole usprkos tomu što više nisu tako »lijepi« kao onoga dana kada su sklopili sakrament ženidbe. Da, ljubeći i dalje unatoč svemu, oni su vjerni Kristovim riječima te ostaju u njegovoj ljubavi kojom je on ljubio Crkvu i sama sebe za nju predao. Žuditi je za takvom ljubavlju, a jamstvo da će se u tome uspjeti trajna je potpora Duha Božjega koji čovjeka potpomaže i u trenutcima kada ne zna što i kako moliti (usp. Rim 8, 26). No Duh mu i tada potpomaže te ga pridiže da nastavi dalje ljubiti, voljeti i moliti.
Ljubeći Krista i usvajajući logiku njegovih riječi, vjernici i danas ostaju u prostoru Duha Svetoga. To nije neki odveć apstraktan prostor ili energija, nego život u tijelu po Duhu. Život je to u kojem se stajališta i ljestvice vrjednota grade na osnovi evanđeoske, tj. Kristove riječi. To je život u običnosti svakidašnjice, ali otvoren za Boga. Živeći tako, vjernik trajno raste u svijesti svoje malenosti pred Bogom sposoban primiti od Boga mnogo više nego što zaslužuje. Tada Duha Svetoga nije teško shvatiti jer ga vjernik trajno nosi u srcu koje druge gleda bez osude i predrasuda. Zašto? Zato što je takvo srce svjesno da ono istinski dobro koje čovjek čini u životu nije tek plod njegove odluke i volje za dobrotom, nego je plod Božje milosti. To je pak vidljivo u životima brojnih ljudi koji su jedino na osnovi milosnoga Božjega zahvata u snazi Duha izmijenili svoje živote jer samo njihova odluka da ne žele više uzimati drogu ili se kockati nije bila dovoljna da s tim praksama i prestanu. Osjeća to svaki iole pošten vjernik koji redovito pristupa sakramentu ispovjedi.
Ljubav prema Kristu za život po Duhu
Kako se malenim osjeća vjernik koji je opterećen istim grijesima u koje ponovno pada, a Duh ga Božji iz njih uvijek pridiže i daje mu snagu i volju za nove radosti života! Nažalost, mnogi koji teško mogu prihvatiti takav običan put vjere tragaju za radikalnim skokovima u Duhu. Životna im praksa pak kazuje da je proces kojim Bog oblikuje čovjeka često mukotrpan, baš kao i život svakoga čovjeka.
Psalmist će reći da je većina ljudskih dana muka i ništavost te da oni brzo i prolaze (usp. Ps 90, 10). Uči on tako svakoga vjernika malenosti i poniznosti pred Bogom, djeliteljem svih darova, te nikomu ne dopušta uzoholiti se jer zna da je od oholosti još i gora duhovna oholost koja druge smatra manje svetima i manje pobožnima zaboravljajući da je Bog onaj koji vodi povijest i život svakoga čovjeka.
Od presudne važnosti za život u vjeri po Duhu bit će ljubav prema Kristu i onima koji su Kristovi. A njegovi su svi jer za sve je umro. Svijet je tako za Krista ljubljeni svijet. Čineći tako kako je on činio, svaki vjernik ulazi postupno sve dublje u prostranstva duhovnih stvarnosti te postaje istinski zreo kršćanin. Za takva vrijedi reći da je čovjek koji ima Duha Božjega u sebi.
