Među fotografijama iz doba Domovinskoga rata koje bude sjećanja na dane ponosa i slave ističe se fotografija hrabroga branitelja, ranjenoga Branka Vulića sa strmih velebitskih obronaka, danas 56-godišnjaka, koja je u kratko vrijeme oko proslave 30. obljetnice »Oluje« osvojila digitalna prostranstva umrežene domovine. Ondje, kao pripadnik Specijalne jedinice policije »Delta« PU vukovarsko-srijemske, Vulić nije dvojio ni trenutka da će »olujno jutro« kroz nekoliko dana okončati pobjedom. Stoga je, ranjen i obliven krvlju, na fotografov poziv odgovorio pobjedničkim podizanjem prstiju i time obogatio riznicu legendarnih i herojskih trenutaka Domovinskoga rata – fotografijom dosad poznatom tek u užim i pretežito lokalnim krugovima.
Priliku da se fotografija predstavi treba zahvaliti i danas aktivnomu amaterskomu fotografu, pripadniku iste jedinice, Franji Škegri (60), koji je u ratnim danima bilježio različite trenutke svoje jedinice. Budući da i danas budno prati kulturne događaje i manifestacije, ponajprije vezane uz vlastiti zavičaj, Škegro je za Glas Koncila progovorio o njezinu nastanku i popularnosti do koje je došlo posredovanjem društvenih mreža.
»Kada sam počeo fotografirati ono što nam se dogodilo u šumi i kada je Branko podigao ta dva prsta, pomislio sam: ‘Čovječe! Ovo će biti legendarna fotografija’«, prisjetio se branitelj fotograf Franjo ŠkegroFotografija u kojoj odjekuje više od tisuću riječi
»Fotografija je nastala 4. kolovoza 1995., između 10 i 11 sati, najviše pola sata nakon ranjavanja. Kao pripadnici bitnice kretali smo s položaja Mali Alan, obroncima Velebita pa sve prema Gračacu. U jednom trenutku, kada smo već zašli u neprijateljske položaje, počelo je granatiranje. Nedugo zatim minobacačka granata (120 mm) pala je na drvo i raspršila se u širinu među nama i tako ranila nas petoricu.« Spletom sretnih okolnosti nitko nije smrtno stradao, on je bio najlakše ranjen, s gelerom u desnoj šaci koja se nalazila tik uz glavu prilikom pokušaja da se kako-tako dodatno zakloni. »Donji dio granate«, pojašnjava Škegro, »najteže je pogodio Matu Jurčića (iz Cerne), otkinuvši mu ‘debelo meso’, a uz njega stradali su i Željko Salatović (Soljani), Antun Jovanović (Županja) i Branko Vulić, čija su nas dva prsta spojila.«
Fotografija u kojoj odjekuje znatno više od tisuću riječi u svojem fotografski genijalnom trenutku i nenadmašnoj reakciji ranjenika bezvremenski je proteklih dana odgovarala i suvremenim potrebama društvenih mreža. Ipak, nastala je u sasvim drugim okolnostima, daleko od očiju javnosti i potrebe za »lajkovima«. O iskustvu njezina nastanka Škegro dodaje: »Kada sam počeo fotografirati ono što nam se dogodilo u šumi i kada je Branko podigao ta dva prsta, pomislio sam: ‘Čovječe! Ovo će biti legendarna fotografija.’ No objavio sam ju 5. kolovoza ove godine, na svojoj Facebook-stranici gdje inače objavljujem svoje uratke. Nakon toga slijedila su dijeljenja i tisuće (i tisuće) povratnih reakcija. Jedino što mi je žao, ovako s odmakom, što tada nisam fotografirao više, premda je u danom trenutku teško tako razmišljati, pogotovo kada čovjek gleda tuđu muku i patnju.«
»Bože, zar je ovo kraj?«
Osim što je za Glas Koncila pristao fotografirati se punih 30 godina kasnije, drugi sugovornik i čovjek bez čije pobjedničke geste fotografija ne bi zračila bezvremenskom originalnošću, Branko Vulić, kaže da je neposredno prije eksplozije slutio da će biti pogođeni: »Vidjelo se kako nas gađaju i točno sam osjetio da bi se to moglo dogoditi. A kada se dogodilo, sjećam se da sam se pribrao tek kada sam čuo bolne krikove kolege Jurčića koji je tom prigodom najviše stradao.« Dodao je da mu se geler prilikom udarca u kost nadlaktice rasuo i izletio kroz drugu stranu ruke, nekoliko ih je završilo u lijevom dlanu, a jedan je otkinuo djelić uha.
Vjera, obitelj i domovina, pojmovi čija se važnost nerijetko obezvrjeđuje, a kao generalni motiv progovaraju iz svake, pa i najjednostavnije braniteljske priče, nisu zaobišli neposredni trenutak Brankova ranjavanja: »Tada sam se zapitao: ‘Bože, zar je ovo kraj?’ Sjetio sam se nakratko majke, braće i sestara i samo sam rekao: ‘Zbogom.’ Onda sam na trenutak klonuo, no nisam se stigao suživjeti s tim pozdravom jer sam počeo shvaćati da mi nije najgore dok netko pokraj mene vrišti od bola. Zatim sam počeo provjeravati koliko i kako sam ranjen: uho, dlan, ruka. Kada sam primijetio da uspješno mičem prstima, prišao mi je bolničar, nedugo zatim i Škegro koji me je dozvao za fotografiju, a ja sam odgovorio podizanjem prstiju.«
Počevši od kameno-zemljanih gromada i goropadnih velebitskih vrleti koje su beskompromisno gazili mladići istočne hrvatske ravnice, Branko u podignutim prstima i danas vidi samo ponos i prkos. Iz njih kao da isijava sila odgovora na mnoga pitanja hrvatskoga nacionalnoga dostojanstva, jer kako kaže sugovornik: »Ma još od Bljeska smo znali da možemo. A tada to je bio osjećaj kao ono pred utakmicu. Samo da počne i da si u prvom sastavu. A fotografija, kada sam digao prste, to je samo inat: ‘Ne ćete pobijediti.’ Jedino, kada se sjetim, bilo mi je žao što sam se morao vratiti. No nisam se dao obeshrabriti ni klonuti. Čim sam vidio da mogu micati prstima, tražio sam svoju pušku natrag i odlučio da će i dalje biti uz mene. Želja je bila velika. Ma ne da pucam, nego da sa svojim specijalcima i Hrvatskom vojskom stvaram nešto veliko i da pokažem da sam spreman boriti se, ako treba i ranjen. ‘Ne ćemo izgubiti i ne ćete me srušiti’, to sam si neprestano ponavljao«, zaključio je Vulić.
