Doživjeti Boga, ali kako? Riječi su to čovjeka koji je već prešao 50 godina i pomalo se umorio od vjerskoga života u svojoj župnoj zajednici. Na misu doduše ide, ali iz običaja, iz navike u kojoj s njim sudjeluje i njegova nešto mlađa supruga. To je nešto što je dio njihove nedjeljne rutine. No prešavši pedesetu, on se pomalo umorio od toga. Supruga župnika shvaća na jedan, a on na drugi način. Djeca su za vrijeme misnoga slavlja zabavljena ionako nekim drugim stvarima jer im je to rijetka prilika da iziđu iz virtualnoga svijeta i da vide svoje vršnjake uživo. Sve to navodi pedesetogodišnjega gospodina na pomisao da prestane ići na misu jer može on živjeti i bez toga rituala koji ionako nikada nije do kraja shvaćao.
Sve se čini idealnim…
Sutradan na poslu počinju se stvari komplicirati. Otkrivena je velika pronevjera te je istragom utvrđeno da je upravo on glavni osumnjičenik. Lisičine su već stavljene na ruke, a njegova slika već je obišla sve portale. Preliminarna istraga pokazuje da je iz glavne poslovnice banke nestalo silno mnoštvo novca kojemu je gospodin bio upravitelj. No on novac, a ni samoga sebe, nije promatrao tek kao posao, ritual, nego nešto u čemu je doista uživao i s čime je sebe toliko poistovjetio da je to sve smatrao svojim. Da griješi, on to nije vidio. Ako i jest, on je to vješto u savjesti znao opravdati. Naime, isti novac rabio je za dobrobit svoje obitelji – ženu i djecu s kojima je svake nedjelje išao na misno slavlje. Čineći tako, on je samo htio na njihovim licima vidjeti osmijehe, i to svake nedjelje. Jer ako se župnik može slatko nasmijati dok slavi misu, zar na to nemaju pravo i njegova žena i djeca? Jasno da imaju, mislio je. Nitko im nema pravo oduzeti to zadovoljstvo…
Sve navedeno pripovijest je koja se može učiniti tek izričajem nečije mašte, no neki će reći da ni evanđelja nisu ništa drugo nego upravo to. I u njima ljudi bivaju postavljeni za upravitelje za koje se kasnije ustanovi da nisu dobri u tom poslu. U svojim očima čini im se da su vrlo uspješni, no evanđeoska naracija ne odaje ih takvima. Evanđelist Luka ih kudi jer pripovijest, iako ima vrlo lijepu misaonu putanju, biva naprasno prekinuta. Baš kao i život ljudi u realnom sektoru. Sve se čini idealnim do kobnoga trenutka kada biva shvaćeno da nisu bili dobri. Što tada učiniti? Optužiti Boga, svećenika, demone ili neke crne sile za svoje zle čine? Ah, mučno je dalje i nabrajati jer život treba nastaviti, no kako?
Lukina ironija
Evanđelist ironično daje upute onima koji su prevaranti u upravljanju materijalnim. Od nepošteno stečena bogatstva trebali bi si na vrijeme stvoriti prijatelje koji će ih jednom primiti u vječne šatore kada to sve prestane? Nepažljivi čitatelj već osuđuje i samoga evanđelista jer misli da je i evanđelje roba s grješkom te knjiga uputa kriminalcima. No bolji pogled na tekst upućuje da je na planu sjajna ironija. Njezin je prvi ton dojam da su prijatelji koji bi se trebali steći za vrijeme nepoštene uprave istinski prijatelji te da će jednom nakon što sve naprasno bude otkriveno biti i dalje prijatelji. To ipak nije tako. Nepošteni prijatelji ne nastavljaju poslije biti prijatelji jer su vjerojatno i stvoreni iz koristi. Kada korist prestane, prestaju i prijateljstva. Boli to, jasno, kao što boli i činjenica da se na takvu pomisao uopće došlo.
Drugi ton Luke, majstora ironije, tvori činjenica da su nepošteni prijatelji oni koji trebaju nakon otkrića nepoštene uprave primiti istoga nesretnika u vječne šatore. Kakav sarkazam. Nepošteni čovjek nema vremena razmišljati o vječnosti. On misli na sadašnjost, a ne o vječnosti. Njegova je vječnost sada i ovdje. O nekom Bogu i moralu ne stigne se promišljati. On za njega vjerojatno i ne postoji. Ako i postoji, on je skup ideja, rituala koje vrši župnik. I baš tu čini se da se i krije rješenje za svu muku nepoštenoga upravitelja, a nazire se i poruka za svakoga čestitoga čitatelja evanđelja.
Do Boga se dolazi životom u svakidašnjici
Smisao Lukine pripovijesti o nepoštenu upravitelju je, čini se, sljedeća. Naime, on prikazuje da se do Boga dolazi životom u tijelu, i to na konkretan način. Koliko god se čovjeku čini da je misno slavlje i sve ono što Crkva čini tek običaj i gesta tradicije, to ipak nije točno. No zašto ljudi dođu do takva promišljanja? Upravo iz razloga što sami dinamični život Crkve promatraju kao statiku. Svoje živote gledaju kao konkretni dinamizam zbivanja koji su opipljivi i realni, ali o Bogu tako nikada nisu promišljali. I upravo ih onda njihov život u tijelu i same dovede do Boga.
U trenutcima osobnih kriza i gubitaka poput smrti najbližih ili teške bolesti oni i o Bogu počnu ozbiljnije razmišljati. Tada ga počinju shvaćati malo ozbiljnije. Baš kao i upravitelj iz evanđelja. Tek suočen s posljedicama svojih grijeha on počinje shvaćati da se do Boga dolazi ne na apstraktnoj razini, nego životom u svakidašnjici: ondje gdje smeta kolega na poslu ili ondje gdje je plaća mala pa se čini da ne bi bilo loše nešto uzeti da se ona malo popravi. Bog je tu opipljiviji nego igdje. Jer glas savjesti pulsira na najjače, a u njemu je odsjaj samoga Boga. U savjesti, tišini nutrine Boga se najbolje kuša. Taj je glas nečujan ušima, ali njime odjekuje nutrina osobe.
