»Naša je novoizgrađena i posvećena crkva danas ispunjena vjernicima i naša je radost stoga itekako velika, ali već sutra ovdje ostaje naša mala zajednica, zajednica katolika koja vas ljudski i vjernički moli: nemojte nas zaboraviti!« zavapio je goraždanski župnik Josip Tadić na završetku misnoga slavlja posvete nedavno dovršene župne crkve blaženih Drinskih mučenica, koje je u subotu 20. rujna u prisutnosti gotovo stotinu svećenika i osam stotina hodočasnika iz BiH, Hrvatske i inozemstva predvodio vrhbosanski nadbiskup i metropolit Tomo Vukšić u suslavlju s bjelovarsko-križevačkim biskupom Vjekoslavom Huzjakom i biskupom slovenskoga Novoga Mesta Andrejem Sajom.
Župnik u Goraždu Josip Tadić: »Goražde su mjesto gdje od blaženica možemo naučiti kako se za uzvišene ideale isplati živjeti, pa čak i život dati, mjesto koje nas uvijek može potaknuti na ljubav prema drugima«U župnikovu je vapaju odjeknula mučenička povijest malene župe sv. Dominika, u kojoj je nakon dvaju posljednjih ratova preostalo tek 10-ak vjernika, ali i hodočasnička nada: »Naša će vas nova crkva (…) podignuta Bogu na slavu, blaženim Drinskim mučenicima na čast, vjernicima na korist, gradu Goraždu na ponos, a nikomu na prkos, zajedno s našom zajednicom uvijek nanovo radosna srca i širokih ruku dočekati.«
Da se nešto posebno zbivalo u Goraždu u subotu 20. rujna, lako je mogao zaključiti svatko tko je prošao pokraj prepuna parkirališta kraj nedavno dovršene crkve blaženih Drinskih mučenica. Vjernici izišli iz automobila s hrvatskim, austrijskim, slovenskim i njemačkim registracijama u molitvi su se krunice pridružili stotinama »autobusnih« putnika iz Bosne i Hercegovine, a na platou ispred crkve mogao se čuti i australski i američki engleski. Ta je hodočasnička šarolikost najljepše naličje patničkoga lica Goražda: onoga koje su mu svojim junaštvom 1941. podarile Drinske mučenice, onoga koje – i unatoč uništenju župne crkve nakon Drugoga svjetskoga rata i unatoč odlasku većine župljana nakon rata devedesetih – i danas zrači nepokolebljivom nadom. No sve do te subote katoličkomu je licu Goražda nedostajao jedan ures: posveta crkve koja već gotovo četiri godine prima malobrojne goraždanske vjernike, ali i mnoštvo hodočasnika koji pohode mučenički biser na istoku Bosne.
Božja građevina za Božje građevine
Tako bi najkraće valjalo ocrtati povijesnu pozadinu i duhovnu veličinu slavlja posvete koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić. Poškropivši svetom vodom stijene crkve i pomazavši svetim uljem njezin žrtvenik u prisutnosti pastirskih predstavnika biskupija iz kojih korijene vuku Drinske mučenice – Bjelovarsko-križevačke i Požeške biskupije te slovenskoga Novoga Mesta – mons. Vukšić u homiliji je protumačio značenje toga jedinstvenoga događaja za župu sv. Dominika. »Ono što je sazidano dobrotom, marom, umijećem i različitim drugim doprinosima ljudi, predviđeno je da bude Božja građevina za Božje građevine, materijalni Božji hram za duhovne Božje hramove. Mnogo je tijekom povijesti bilo osoba među Isusovim učenicima koje su uspjele od vlastitih života napraviti hram Božji. I mi smo danas ovdje da se sjetimo pet časnih sestara mučenica koje su braneći žensko dostojanstvo i čast zapravo obranile hram vlastitih duša.«
Na »vozočašće« s osobitom nadom
Po crvenim je majicama u Goraždu bilo lako raspoznati 45 hodočasnika iz župe sv. Antuna u Starom Petrovu Selu i filijale u Godinjaku, mjestu rođenja bl. Jule Ivanišević. Predsjednik mjesne udruge koja nosi blaženičino ime vjeroučitelj Tomislav Ivanišević posvjedočio je da su vjernici Požeške biskupije na posvetu čitavu noć »vozočastili« s osobitom nadom. »Nadamo se da će jedna od idućih crkava Drinskih mučenica biti podignuta baš kod nas u Starom Petrovu Selu ili u Godinjaku gdje je bila Julina rodna kuća.«Moralni ekolozi i mučeničke poveznice
Taj su primjer duhovne izgradnje pozvani slijediti svi vjernici – bilo da je njihovo mučeništvo crveno od krvi progonstva bilo da je bijelo od istine svjedočanstva. »Ovaj svijet sve češće sliči prekrasnomu jezeru u koje se slijeva mnoštvo otpadnih voda u obliku različitih ideologija, lažnih vrijednosnih sustava i filozofskih načina razmišljanja koji zaista kvare Božje stvorenje. Kršćanin se u takvim prilikama pojavljuje kao neka vrsta moralnoga ekologa, zaštitnika i ovoga svijeta i sebe samoga i braće i sestara na putu nasljedovanja primjera svetaca i mučenika, a zajedno s njima i primjera Krista Gospodina koji je došao spasiti ovaj svijet, očistiti ga, provesti duhovno-ekološki zahvat radi obraćenja i posvećenja ljudi i cijeloga svijeta.«
Na važnost posvete crkve za vjernike u Hrvatskoj osvrnuo se i bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, koji je koncelebrirao na slavlju u zajedništvu s biskupom slovenskoga Novoga Mesta Andrejem Sajom i još stotinjak svećenika. »Postavši žrtvama nerazumne mržnje koja nije razumjela ljubav koju su svjedočile, blažene kćeri Božje ljubavi – među kojima i Hrvatice Bernadeta Banja i Jula Ivanišević – pokazale su svijetu koliko je snažna milost Božja koja može od slabih ljudi učiniti velikane i tako su postale zagovornice sviju nas, ali i naša duhovna poveznica s ovim ljudima i ovim narodom. Ta se povezanost očituje i u hodočašćima i u pomoći u svakom pogledu«, rekao je u izjavi za Glas Koncila.
Sveti temelji hodočasničke budućnosti
U duhovne temelje novoposvećene crkve osim Bernadete Banje, Jule Ivanišević, Berchmane Leidenix, Krizine Bojanc i Antonije Fabjan 20. su rujna ugrađena i 103 sveta korejska mučenika, na čiji je blagdan proslavljena posveta, ali i patnička mistikinja bl. Marie-Céline od Prikazanja, čije su relikvije ugrađene u župni žrtvenik. No još su dublje u goraždansko hodočasničko središte ugrađene kćeri Božje ljubavi. Sedamdesetak sestara na posvetu nije dovelo tek brojne hodočasnike iz bosanskih i hrvatskih gradova u kojima djeluju, nego su goraždanskoj crkvi darovale i kalež i pliticu. »Blaženice su pred nama prošle putom nasljedovanja Krista, hraneći se njegovom euharistijskom prisutnošću, o čemu svjedoči nagorjeli ciborij iz kapele njihova samostana na Palama«, objasnila je simboliku toga dara provincijalna glavarica Provincije Božje providnosti s. Nevenka Jurak.
I mjesto na kojem je podignuta crkva prepuno je simbolike, protumačila nam je vicepostulatorica kauze Drinskih mučenica s. Ozana Krajačić. »Kako se bližila beatifikacija Drinskih mučenica, smjernice koje smo dobivali od Dikasterija za kauze svetaca iz Rima upućivale su na nužnost mjesta na koje bi hodočasnici došli moliti se i utjecati se njihovu zagovoru. Velik je blagoslov što je takvo zdanje podignuto upravo u gradu njihova mučeništva, nedaleko od mjesta gdje su ubijene u obrani svoje vjernosti Kristu i svetim zavjetima. U ovoj crkvi, posvećenoj njima u čast, hodočasnici će moći prinositi Bogu nekrvnu žrtvu njegova Sina, zahvaljujući za svjedočansku prolivenu krv sestara mučenica i ugrađujući u taj misni prinos same sebe i svoje životne križeve.«
Vicepostulatoricas. Ozana Krajačić: »Nakon izgradnje crkve u Goraždu kanonizaciji blaženih Drinskih mučenica najviše može pridonijeti naša usrdna i pouzdana molitva, osobito u nekoj naizgled bezizlaznoj situaciji: da Bog zahvati u tu situaciju i učini čudo«
Dijalog pod egidom kćeri Božje ljubavi
No crkva posvećena mučenicama koje su četnici 1941. odveli u smrt iz Marijina doma na sarajevskim Palama nije znak samo za katolike. »Ova crkva osobit je znak i za samo Goražde, u kojem živi tek nekoliko katolika: znak zajedništva koje nadilazi razlike naroda, kao i znak spremnosti na dijalog s onima koji ne dijele našu vjeru. Crkva posvećena Drinskim mučenicima uprisutnjuje otajstvo za koje su one, kćeri Božje ljubavi, u samostanu na Palama djelima posvjedočile: svi imamo jednoga Oca i svaki čovjek uživa njegovu posebnu naklonost. Svaki je čovjek vrijedan i Božje i ljudske ljubavi. Na toj spoznaji trebali bismo graditi naše međusobne odnose i našu kulturu«, smatra vicepostulatorica.
Drinski kamenčići izbliza i izdaleka
Da se takav dijalog u Goraždu već zbiva, ne pokazuju samo donacije koje su za crkvu namijenili muslimani ili prisutnost mjesnoga imama na posveti, nego i iskustvo jedne od pet aktivnih vjernika u župi sv. Dominika, industrijske radnice Marine Hodžić. »Rođena sam u Splitu u mješovitom braku, a i moj je muž musliman. Otkako sam došla ovamo prije rata, osjećam se kao na svome jer ovo i jest naš grad, grad Drinskih mučenica.« Sugovornica je tijekom ratnoga izbjeglištva jedno vrijeme čak živjela u školi u kojoj su stradale kćeri Božje ljubavi, zbog čega se rado odazvala pozivu župnika Josipa Tadića na pomoć u izgradnji crkve. »Počeli smo od najmanjega, markicu po markicu: vadili kamenčiće iz Drine i pakirali lavandu. A danas se naša crkva ispunila kao nikad prije, a s njom i naša srca.«
Posveta crkve ispunila je i srca onih koji – premda daleko od domovine – i materijalno i duhovno podupiru malenu vjerničku zajednicu u Goraždama. Jelena Puljić Perić, koja je 1964. rodne Križiće kod Gromiljaka zamijenila New Yorkom, zbog doprinosa je izgradnji zaradila nadimak »kuma crkve«. »Prvi sam put čula za Drinske mučenice kada je Anto Baković slavio misu u našoj hrvatskoj crkvi u New Yorku. Njegovo me svjedočanstvo potreslo jer je i moj otac nakon rata robijao u gradu na Drini – u Foči. Ocu za ljubav nakon mnogo sam godina nakanila pomoći župi u Goraždu, a župnikova zahvalnost nagnala me da za to angažiram i više od 300 naših poslovnih ljudi koji žive u SAD-u. Sada kada sam doživjela posvetu, ne bih žalila umrijeti«, tvrdi sugovornica, koja je s kćerju Elizabeth posvetu pohodila u narodnoj nošnji rodnoga kraja.
Mučenice – uzor zahvalnosti
Vjernici tuzlanske župe sv. Petra i Pavla hodočastili su u Goražde i kada je ondje bila tek kapelica sv. Dominika, prisjeća se Milica Martinović, umirovljena medicinska sestra koja je mjesto mučeništva kćeri Božje ljubavi pohodila četvrti put. »Moja je pobožnost posebna možda po tome što u Goražde dolazim samo s nakanom da zahvalim Bogu na ovom životu – baš po uzoru na zahvalnost Drinskih mučenica.«Da dolasci prerastu u ostanke
Sve navedeno pokazuje da čak četiri godine priprave za posvetu nisu bile uzaludne, svjedoči župnik Tadić, koji se šest godina skrbi o malenoj vjerničkoj zajednici. »Nakon svega što smo proživjeli, posveta mi je izgledala nestvarno – kao da je nebeski Jeruzalem na tren sišao k nama. Zato i na budućnost gledam vedrim pogledom. Bilo je u našoj mukotrpnoj prošlosti i težih trenutaka od onoga u kojem živimo, trenutaka u kojima se vjera nije smjela javno ispovijedati, ali i u tim trenutcima vjernici nisu prestali dolaziti u ovo mučeničko mjesto. S obzirom na perspektivu za podizanje obitelji, pitanje je trenutka kada će njihovi dolasci prerasti u ostanke.« To pitanje nesumnjivo vrijedi povjeriti i Drinskim mučenicama: jer ako njegovo rješavanje i ne bi bilo zalogom kanonizacije, s pravom bi ga se moglo smatrati znamenom milosti.
S posvete crkve blaženih Drinskih mučenica u Goraždu
