Vrlina ili krjepost koja se najteže povezuje s pozivom političara zacijelo je poniznost, a upravo je ta krjepost nedavno »puštena u optjecaj« da s jednoga susreta u Vatikanu zagolica sve one do kojih će doprijeti ta vijest. Naime, kada je papa Lav XIV. u Apostolskoj palači u ponedjeljak 13. listopada primio sudionike Studijskoga susreta posvećenoga sluzi Božjemu kardinalu Merryju del Valu (1865. – 1930.), koji je među ostalim službama bio i državni tajnik Svete Stolice, iskoristio je tu prigodu da progovori o krjeposti poniznosti, koja očito iščezava u politici i diplomaciji i koje je sve manje u svijetu u kojem uznositost i oholost vrše agresiju na svjetsko čovječanstvo. Štoviše, upravo se kardinalu Merryju del Valu pripisuje izvorno autorstvo glasovitih »Litanija poniznosti«, za koje se dugo pogrješno mislilo da ih je napisala sv. Terezija iz Kalkute samo zato što ih je i ona rado molila. Litanije su to za koje je Papa rekao da su i danas valjan uzor za sve koji imaju odgovornosti u Crkvi i u svijetu.
Žalosna je zakonitost u svijetu politike (moglo bi se govoriti i o drugim područjima, ali politika dominira javnim prostorom) da što su političari oholiji, to u medijima više dobivaju na važnosti. A trebalo bi biti suprotno – jer medijima i novinarima zadaća je biti u službi istine, to jest braniti interese javnosti koju treba zaštititi od »oholica umišljenih«, bez obzira na to iz kojih područja dolazili. No prava je istina da je napuhana važnost koja se pripisuje političarima na vlasti proporcionalna njihovoj slabosti. Naime, jednadžba je sljedeća: što je utjecaj medija slabiji, to više imaju potrebu pokazivati slike ljudi na vlasti i citirati njihove izjave kako bi se okitili njihovim autoritetom i stvorili dojam vlastite važnosti. I istodobno: što su političari na vlasti slabiji, to više insistiraju da budu u medijima (u Hrvatskoj na primjer ministri stalno hodaju po nekim emisijama). Tako se javnost nalazi u začaranu krugu gdje njihovom pozornošću često dominiraju slabići i oholice, što ne samo da zaprječuje poniznima i vrijednima doći na službe, nego vodi društvo u kolektivnu slabost.
Lijek za takvo stanje nije u tome da se na naslovnice dovede neki novi važan lik, primjerice iz oporbe, nego da kod svih zaživi vrlina koja je suprotna oholosti i suprotna svemu nakaznomu što iz nje proizlazi – a to je poniznost. Te vrline nedostaje i kod političara u svijetu za koje je dojam da im je više stalo do Nobelove nagrade za mir nego do mira, a nedostaje je i među domaćim političarima na vlasti i oporbi, o čijem se stilu odijevanja više govori nego o učincima koji su postigli. Mnogi se među njima uglavnom bave sami sobom. I oni mnogo govore o ratu i miru, a prešućuju da je Hrvatska, dođe li do velikoga rata, prehrambeno ovisna o uvozu i da po tom pitanju tone sve dublje. Poljoprivredni su stručnjaci izračunali: 2002. godine na razini jednoga dana u Hrvatsku se uvozilo hrane u vrijednosti od 710 tisuća eura, a 2024. godine dnevni je uvoz dosegnuo 5,5 milijuna eura… Kad bi se ta slavina u budućnosti zatvorila, sav govor o sadašnjem blagostanju bez prehrambene samodostatnosti postaje bezvrijedan.
Potrebno je, dakle, vratiti u politiku krjepost poniznosti jer ako nje nema, a svega drugoga je u izobilju – zapravo ničega nema. Do poniznosti je mukotrpan put, ali nikomu tko ju istinski traži ne će biti uskraćena. Za početak je dovoljno lijepo i iskreno zamoliti riječima mudroga kardinala: Od želje da budem poštovan, od želje da budem voljen, od želje da budem slavljen, od želje da budemo hvaljen, od želje da budem voljen više od drugih, od želje da budem priznat, od želje da budem omiljen… oslobodi me, Gospodine!
