Već stoljećima »bitange« poput Elvisa Presleyja »princezama« poput Elizabete od Bavarske pjevaju stihove poput: »Izgledaš kao anđeo, ali zapravo si vrag.« Slične su fraze u svijetu glamura toliko uvriježene da je anđeo danas izjednačen s dražešću, a đavao s nestašlukom. Gotovo će svaka biblijska stranica opovrgnuti takvu predodžbu: no posve će je ogoliti skakavci. Onoga tko bi pukom metaforom smatrao izjavu proroka Joela da pripadnici roda Caelifera – »skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška« – čine »silno veliku« vojsku Gospodnju, možda će razuvjeriti činjenica da su skakavci glasnici Božje kazne kako na poganskim pucima otvrdnula srca tako i na izabranom narodu tvrde šije. Zbog toga prorok Nahum i izvršitelje dana Gospodnjega – u evanđelju su to vazda anđeli! – uspoređuje s krilatim kukcima. Ipak, svaku bi sumnju moralo odagnati Ivanovo viđenje u kojem iz zjala Bezdanova izlaze skakavci »izgledom nalik na konje za boj spremne«.
»Nad njima je kralj, anđeo Bezdana, hebrejski mu ime Abadon, grčki Apolion – Upropastitelj«, piše Ivan nagoviještajući zloduhu narav čudovišnih stvorenja u kojima se spajaju muškarci i žene, lavovi i štipavci, željezni oklopi i bojna kola. Doda li se tomu da izlasku skakavaca prethodi pad zvijezde s »ključima zjala Bezdanova«, pomrčina sunca i pošast nevjernika, postaje jasno odakle sveopći metež koji se zatječe na prikazima pete trublje Otkrivenja. Stoga je upravo nevjerojatno da ga je najurednije prikazao njemački gotički umjetnik koji mu je podario najmanje mjesta. Prikazu anđela s petom trubljom Majstor Bertram od Mindena posvetio je tek jedan od 12 okvira unutarnjega lijevoga krila svojega triptiha s prizorima Otkrivenja, a ipak nije ispustio ni jedan detalj koji apostol spominje. Slikar koji je karijeru započeo kao proizvođač svjetiljnjaka temperom je istaknuo i bezdanoga anđela: pod razgranatom mu krunom vire tek oči.
Teško je Elisabeth Achler mogla zakriti krvave tragove koje joj je mistična trnova kruna ostavljala povrh očiju. No njemačka blaženica – preminula 1420., tek koju godinu nakon smrti njezina sunarodnjaka iz Mindena – nesumnjivo se trudila prikriti bol koja joj je probijala dlanove i leđa i kada bi s njih povremeno iščeznuli tragovi Kristove muke. Ipak, »dobra Beta« – kako su prozvali mističarku koja je unatoč bolestima dvanaest godina živjela samo od euharistije – nije smjela skrivati što joj je Bog naviještao u viđenjima: skori kraj zapadnoga raskola izborom pape Martina V. i radost duša što u čistilištu iščekuju kraj svojih muka. A opet bi spomenuta čudesa lako zaboravom prekrila šutljivu osamu kojom je nadomještala nedostatak klauzure u samostanu franjevaka u Reuteu i ponizno služenje kojim je odgovarala susestrama koje su je sumnjičile za šurovanje s đavlom. Od izgleda anđela važniji su skokovi kojima oni vežu nebo i zemlju.
