Dobro je s vremena na vrijeme zastati i promišljati o svojem životu. Podrazumijevat će to sabiranje i svojevrsno povlačenje u osamu ili na neki način »u pustinju«. To je i motiv evanđeoskoga ulomka kojim Crkva započinje vrijeme korizmenoga hoda. Evanđelje prikazuje Isusa kao onoga koji vođen Duhom Božjim polazi u pustinju. Neobično je tako zamišljati djelovanje Duha Svetoga, koji vodi Isusa u pustinju, i to ni više ni manje nego da bude kušan. Mnogima je boravak na osamljenom mjestu istinski problem pa brzo ljudi potraže neku zabavu i razonodu. Pustinja brzo postaje ne baš tako ugodno mjesto jer budi poniranje u samoga sebe i reflektiranje nad svojim iskustvima života. A ona često nisu baš tako ugodna te je katkada bolno prebirati po njima. Jer moguće je da neke rane još nisu zacijeljene te je čovjeku uistinu teško po njima nanovo prebirati. Zašto bi to na kraju i činio?
No korizma kaže suprotno. Ona poziva čovjeka da stane i pogleda u dubinu samoga sebe i svoju ranjivost. Želi da čovjek stvori prostor u kojem će istinski pogledati u dubinu svoje duše. I to ne da bi se uplašio ili jadikovao nad samim sobom, nego kako bi stvorio zrelu i realniju sliku o samom sebi te se takav kakav jest usmjerio prema Bogu. To je smisao korizmenoga vremena koje se svake godine daruje vjernicima. No od čega početi? Kako stvarati realnu sliku o sebi? Na koji način promišljati o sebi a da čovjek ne ostane nakon toga ojađen i razočaran spoznajom o samom sebi i svojim ranjivostima? Evanđelje daruje neke smjernice.
Prvi korak u promišljanju o samom sebi jest preispitivanje sebe i svojega odnosa prema materijalnim stvarima. Tako biva i u Isusovu životu. Prvo pitanje koje mu đavao postavlja te ga suočava s njim samim jest pitanje njegove navezanosti na materijalna dobra. Od kamena stvoriti kruh nije jednostavno, no đavao bi time htio obdariti Isusa. Velika je to napast, a osobito ako si čitatelj osvijesti činjenicu da je Isus onaj koji već 40 dana posti te ništa ne jede. Djeca bi u šali rekla – onomu koji 40 dana umire od gladi nije dobro postaviti krivo pitanje, a osobito primjerice: »Gospodine, jeste li gladni?« Iz toga je razloga prva kušnja pred koju biva stavljen Isus uistinu groteskna. Naime, kako ne poželjeti da kamen postane kruh nakon 40 dana bez prehranjivanja? No Isus ne promišlja tako. Zna da je puno važnije od zadovoljenja sebe i svojih materijalnih potreba biti zadovoljan na duhovnom planu. Zna da čovjeka materijalno koliko god njime obilovao ne može ispuniti do kraja. Bez života duha sva materija ovoga svijeta opet bi ga ostavila praznim i nezadovoljnim. Uči to čovjeka svaki odlazak na kulturne manifestacije, a jednako tako i odlazak u Crkvu. Ne odlazi on tamo da zadovolji potrebe svoje utrobe, nego da ispuni svoju dušu te time bude istinski zadovoljno biće.
Drugi test pred koji đavao stavlja Isusa jest napast kušanja Boga i dokazivanje njegove svemoći. Nudi mu provjeriti ima li Boga ili ga nema. To bi prema riječima đavla potvrdio sam Bog slanjem svojih anđela nakon što bi se ovaj bacio s vrha hrama. Ni na takvu banalnost Isus ne nasjeda jer on zna da Bog postoji. Sam živi svijest svoje povezanosti s Bogom Ocem te mu neki dodatni dokazi za to nisu potrebni. Neki će reći da tu Krist i nema neki velik problem jer ga u tom trenutku promatraju na odveć duhovan način ne vodeći računa o tome da u tom trenutku biva kušan kao čovjek te da sve što čovjeka muči u tom trenutku sigurno muči i njega. Inače se i sama muka, patnja i bolovi koje će osjećati na križu mogu shvatiti tek kao privid te time umanjiti njezina preobražajna snaga za život vjernika.
Isus dakle biva stavljen kao i svaki čovjek pred realnost napasti da iskuša samoga Boga. Nije pokleknuo. A čovjek danas? Kao da prečesto u trenutcima vlastite nemoći i udaraca života želi iskušati Boga ne bi li se on pokazao na jasniji način u njegovu životu. A kako to čini? Često izlažući se pogibijama koje mu nisu potrebne, ali on u njih ulazi ne bi li se uvjerio da će ga Bog ako postoji iz njih spasiti. Brojni su tako kušajući Boga jednostavno narušili svoje zdravlje i brzo skončali svoj život. Jer koliko god nekomu bilo teško u životu, ne bi mu trebalo biti dopušteno da Boga iskušava svojim krivim životnim odlukama bi li time isprovocirao neku moguću Božju reakciju. Suludo, no mnogi su se u tome okušali na svoju štetu.
Posljednja kušnja slična je prvoj, a tiče se ponovno odnosa prema materijalnim dobrima. Za samo jedan naklon Isus bi zadobio sva kraljevstva svijeta. Prijedlog je uistinu groteska jer svatko tko pred čovjeka Duha Božjega stavlja materijalnost kao vrhunski zakon zna da puca u prazno. Čovjek koji je Duhom orijentiran na onostrano nema previše vremena promišljati o vremenitom i prolaznom. Jer svoj je život odavno usmjerio prema nebu i životu u Bogu.
Zastati je stoga u vremenu korizme te pred sebe staviti isti test koji biva stavljen pred Isusa. Ne da bi se sebe ojadilo te utonulo u mrak nezadovoljstva, nego da bi se stekla realnija slika o sebi, a shodno tomu i našlo snage za možebitno potrebnim korekcijama na životnom putu.
