Svu lažnost izjednačavanja antifašizma s partizanskim pokretom na hrvatskim prostorima u Drugom svjetskom ratu jasno prokazuje i žrtva Riječkih mučenika. Naime, čim bi se na nekom teritoriju učvrstila partizanska vlast, započinjao je i progon političkih neistomišljenika i potencijalnih protivnika. U takvom su ozračju obično prve žrtve bili – svećenici. Titov partizanski pokret nije bio slobodarski pokret otpora protiv tiranije, nego jedan totalitarizam koji se nadmetao za vlast s drugim totalitarizmom.
Svećenika Andriju Mavrinca komunistički zločinci zatekli su kao župnika u Korniću 1943. godine. Na toj je službi bio već pet-šest godina. Partizani su ga najprije mučili negdje u okolici Crikvenice, a onda ga ubili i bacili u jamu. Hrvatski martirologij XX. stoljeća don Ante Bakovića o mučeništvu svećenika Mavrinca donosi svjedočanstvo vjernika laika Ivana Mrakovčića. »Odveden je iz Kornića zajedno s mještanima Matom Brautom, Nikolom Brautom i Ivanom Rubinićem.
Među Riječkim mučenicima primjer mladoga Stjepana Horžića, kapelana u Mrkoplju, prokazuje ne samo laž da su partizani »oslobađali« hrvatske prostore od jedne tiranije, nego i potvrđuje u kojoj je mjeri Titov partizanski pokret bio i antiteza duhu hrvatskoga narodaMati mi je rekla da je čula kako je preuzeo odgovornost za mještane i tražio da njih oslobode, a njega neka osude. Oni su vraćeni kući, a velečasni je ubijen. Stražar mu je rekao da ne treba više čitati brevijar jer je gotovo«, napisao je Mrakovčić i svećenika Mavrinca usporedio sa svetim poljskim franjevcem iz Auschwitza: »Kako sam čuo, njegova se sudbina podudara s događajima oca Kolbea. Dao je svoj život da spasi druge. Poslije njegove smrti župa je patnička, don Vlado Karabaić i don Janko Modred umiru.«
Kanonik i župnik u Bribiru, prokušani pastoralac, pučki pisac, narodni prosvjetitelj i pjesnik – u svim je tim ulogama u rujnu 1943. bio svećenik Stjepan Petranović. Partizani su ga odveli i teško mučili u koncentracijskom logoru u bribirskim šumama. I prije toga na sličan su ga način zastrašivali, prijetili mu, paležom i ubojstvom. Pušten je već u listopadu 1943., no bio je psihički slomljen. Preminuo je u ožujku 1944. u Kraljevici. Martirologij donosi i opis djelovanja Stjepana Petranovića iz pera gospićko-senjskoga biskupa dr. Mile Bogovića: »Istupao je oštro protiv komunista i partizana koji su ga uhapsili i odveli u šumu, gdje je kao zatvorenik, onako star i nemoćan, morao boraviti i spavati na goloj zemlji, što mu je narušilo zdravlje, pa je na prijedlog jednog partizanskoga liječnika prebačen u Kraljevicu.« Don Anto Baković tomu dodaje: »Bilo bi nepravedno mučenicima držati samo one koji su dobivali metak u čelo ili konopac oko vrata. Još su teža i bolnija bila ona mučenja koja su trajala danima. Ne bi ih strijeljali, ali bi ih mučili sve dok ne bi umrli ili poludjeli. Kada bi ‘drugovi’ vidjeli da je netko poludio, tada bi se ‘smilovali’ i pustili ga da umre u bolnici. Zar to nisu mučenici!?«
Brojne podatke uspio je prikupiti svećenik Baković u Martirologiju o slučaju mladoga Stjepana Horžića, 27-godišnjega kapelana u Mrkoplju, kojega su partizani ubili u siječnju 1945. godine. Među Riječkim mučenicima njegov primjer prokazuje ne samo laž da su partizani »oslobađali« hrvatske prostore od jedne tiranije, nego i potvrđuje u kojoj je mjeri Titov partizanski pokret bio i antiteza duhu hrvatskoga naroda. Martirologij donosi zapise mons. Ivana Vragovića o djelovanju mladoga svećenika Horžića: »Radio je s mladeži i onda kada su se drugi svećenici zbog opasnih okolnosti povukli. Volio je mladež i htio je zaštititi ih od zla komunizma. Nabavljao im je knjige i htio ih podučavati, da samo polažu ispite na Sušaku. Vodio je pjevački zbor, neke je učio i svirati, spremao igrokaze. Nekoliko dječaka je poslao i u sjemenište. Posebno je pomagao siromašne đake. Dakle, bio je svestrano angažiran i svestrani odgojitelj.«
Na jedan takav susret s mladima u Mrkoplju u listopadu 1944. upali su partizani i odveli Horžića. Poznato je i tko je predvodio tu akciju: komunist i student prava, koji je pomno pratio Horžićev rad s mladima te kao jedino rješenje predložio – likvidaciju. Karijera mladoga pravnika i nalogodavca zločina, upozorio je mons. Vragović, nakon završetka rata otišla je u drugom smjeru – on je postao urednik revije Izbor koju je izdavao zagrebački Vjesnik. No slučaj svećenika Horžića odradio je prema svim postulatima, doduše ne onima koji se tiču pravne struke, nego pravila svojstvenih partizanskomu pokretu. Nakon montiranoga suđenja svećenik Horžić – dobri prijatelj mladih – proglašen je »neprijateljem naroda«.
Mještani Mrkoplja u više su navrata pokušali intervenirati kod partizanskih snaga. Neki su mu nosili hranu, neki su uspijevali u zatvoru i koju riječ progovoriti s njim. O svojim patnjama nije govorio, nego je hrabrio druge.
Neki svjedoci navode i da je u ruci često držao krunicu i molio. Horžić je napose 30. siječnja strijeljan u Delnicama, partizanskom uporištu.
No postoje i svjedoci koji su godinama kasnije skupili hrabrosti progovoriti o okolnostima Horžićeve likvidacije. I njih donosi Martirologij. U jednom se spominje njegovo junačko držanje: »Kad su mu prije strijeljanja rekli da se svuče, on je odgovorio: ‘Ja ne svlačim svećeničko odijelo dok sam živ. Kad umrem, radite što hoćete.’« Poznato je da pritom pred svojim egzekutorima Horžić nije pustio ni jedne suze, nije tražio milost od progonitelja. Odbio je da mu svežu oči, u svoje je egzekutore gledao. Prije nego što su trojica partizana ispalila ubojite hitce, Horžić je izrekao i svoje posljednje riječi – Kristov vapaj s križa: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! Bože, u ruke Tvoje predajem duh svoj. Bože, Isuse, primi dušu moju.« Uz njega je strijeljana skupina Hrvata. Bačeni su u istu jamu. Mještani Delnica i Mrkoplja znali su gdje je mjesto egzekucije i dolazili su moliti ondje zagovor ubijenoga svećenika i ostalih mučenika. Na kraju potresnoga prikaza djelovanja i smrti svećenika Horžića Baković u Martirologiju dodaje svoj zaključak: »Tako umiru samo sveci! Mladi i idealni Božji svećenik Stjepan Horžić svetac je i mučenik. A običan hrvatski vjernik pita se što naša Crkva čeka i zašto ove vrijedne hrvatske mučenike ne kanonizira?!«
Da je mržnja partizana prema Katoličkoj Crkvi i njezinu svećenstvu bila opća pokazuje i slučaj svećenika Viktora Perkana. On je ubijen u svibnju 1945. godine dok je vršio sprovodne obrede za poginuloga partizana na groblju u Jelšanama u Sloveniji, mjesta uz slovensko-hrvatsku granicu, nedaleko od graničnoga prijelaza Rupe, koje je u to vrijeme pripadalo Riječkoj biskupiji. On je naime bio rođen u Ilirskoj Bistrici i svećeničku je formaciju i studij teologije završio u Sloveniji.
Zločin se dogodio oko 9. svibnja 1945., u vrijeme kada su se na slovenskim prostorima događale »posljednje borbe« – koloplet zločina koji će upravo u tim danima kulminirati masovnim egzekucijama, marševima smrti i tzv. križnim putovima hrvatskih vojnika i civila. Za vrijeme sprovoda u Jelšanama partizanski je vojnik upao na groblje i zapucao. Metak je svećenika pogodio u usta i grlo. Pao je, a okupljeni su ga vjernici sklonili u župni ured. Pomazanje je umirućemu svećeniku udijelio njegov rođeni brat Danilo Perkan, inače dugogodišnji kancelar u Riječkoj biskupiji, koji je u Jelašanama djelovao i kao kapelan.
Nastavlja se
