Onoga tko se danas izjašnjava poklonikom »zmajskih anđela« ili obožavateljem »anđeoskih zmajeva« ne treba sumnjičiti za idolopoklonstvo ili sotonizam. Vjerojatno je riječ o strastvenom ljubitelju kartaških igara kao što su Exodus, Yu-Gi-Oh i Magic The Gathering ili videoigrica poput Drakengarda, Dragonsoula i Pet Simulatora 99. No u Svetom pismu nema mjesta takvim dvojbama. Makar Krist – koji apostolima preporučuje mudrost zmija – vlastiti uspon na križ uspoređuje s mjedenom otrovnicom koju je sred »ljutih zmija« podigao zmijar Mojsije, ipak na tragu Ivana Krstitelja one koji mu rade o glavi naziva »zmijama« i »leglom gujinjim«. Razlog je dobro znan: u gmazu što izriče prvu laž u Bibliji lako je prepoznati »oca laži«, začetnika svake »zmije grijeha« nad čijim otrovom »nema otrova«. A vrijedi prepoznati i njegovu sličnost sa zmijolikim nemanima Levijatanom i Rahabom. Sva su se ta stvorenja slila u Ivanovu viđenju Bogorodice.
»Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju«, oslikava Ivan »drugo znamenje na nebu«. Kako prikazati monstruma koji leti po nebu obasjanu i suncem i mjesecom i zvijezdama, a istom stoji pred Ženom da joj »čim rodi, proždre Dijete« – likovni je problem koji su srednjovjekovni iluminatori razrješavali prečacima kromatskoga simbolizma i kompozicijskoga simultanizma. Novost u prikazu prve od dviju epizoda sa Ženom i Zmajem donio je tek španjolski slikar kojega su oksimoronski optuživali za gotičko natražnjaštvo. Antonio Vázquez zadanomu je izazovu dodao još jedan sloj uokvirivši ga likom vidioca u iluzionističkom pejzažu. No đavolski zmaj njegova ulja na platnu daleko je od iluzije: nakazna lica tromoga stvora pripadaju sedmerim životinjama – konju, majmunu, vepru, orlu, vuku, zmiji i psu – a rep mu vijori u sumračan bezdan.
Dok mu je oskudna odjeća vijorila na sirakuškom vjetru, bezimenomu crnomu Libijcu iz Barce lice se zasigurno smrknulo od gnjeva kada je čuo cijenu po kojoj su ga na tržnici prodavali: »Dva konja!« No čovjek koji je otkupio budućega talijanskoga blaženika – rođena oko 1490., malo nakon španjolskoga gotičara – bit će za njega izvorom svjetla. Seljak Ivan nije mu povjerio samo svoja stada, nego i tajnu ljubavi koja se žrtvovala na križu; a njegov je rob uz krštenje zaiskao i krsno ime padovanskoga svetca. Striko Antonio – kako su djeca otad zvala blagoga pastira – trideset i osam je godina sve slobodno vrijeme darivao crkvi sv. Venere, pribavljajući ulje za svjetiljku na oltaru sv. Jakova istim odricanjem kojim je siromahe namirivao viškom mlijeka i sira. Čak i kada ga je gospodar oslobodio, Antonio Categeró služio je utamničenima i bolesnima, a franjevačke zavjete okrunio pustinjačkim zaklonom. Anđele ni zmije ne mogu omesti.
