Jutarnje zrake sunca prohladne su zimske nedjelje u Ivankovu upućivale prema uzvisini netipičnoj za slavonske ravni. Ondje, na blagom brijegu na kojem je smještena župna crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja, polako se okupljao ustrajni molitveni mozaik. Neki automobilima okolnim putom, neki izravno stubama uz križni put. Pola sata prije početka mise crkva je bila dupkom popunjena. Ubrzo je započela i molitva krunice. Djeca su popunila prve redove klupa, a mnogi su od najmanjih svoje mjesto našli i na stubama ispred glavnoga oltara. Uz sijede glave nazirao se i lijep broj mladih, studenata, mladih roditelja.
»Velika je većina ljudi otvorena – i za redoviti pastoralni život, za razgovor, kada je u župi nešto potrebno. Kao i u drugim ruralnim sredinama i ovdje se vidi da je narod ipak bliži Crkvi i da su misna slavlja posjećenija. Od otprilike pet tisuća stanovnika na nedjeljnim je misama prisutno između 800 i 1200 ljudi«, pojašnjava župnik Krešimir Šaf. Nedjeljama se u Ivankovu slave četiri mise: tri u župnoj crkvi, a jedna u crkvi sv. Nikole Tavelića. Gospina krunica moli se uoči svake nedjeljne mise. U tjednu se nakon misa moli i krunica Božjega milosrđa. U župi je aktivna i Schönstattska obitelj, te nekoliko manjih molitvenih zajednica koje mole na razne nakane – za duše u čistilištu, za uspjeh duhovnih inicijativa poput »40 dana za život«… Posljednjega petka u mjesecu crkva je cijelu noć otvorena vjernicima za molitvu. Među vjernicima su prihvaćena i klanjanja četvrtkom, pobožnosti pred Presvetim… »Želimo da molitva bude konstanta koja drži župu«, dodaje župnik.
Župnik Krešimir Šaf: »Kao svećenik uvijek ću kazati: uvijek možemo i bolje. Moja je želja da svi od 5000 Ivankovčana budu intenzivno uključeni u župu. Ako treba, da mi i ruka nedjeljom ‘otpadne’ od pričešćivanja«Uz obitelji koje nedjelju časte kao dan Gospodnji
Svećenik Šaf u župi u mjestu nadomak Vinkovaca ima već četiri godine pastoralnoga iskustva – tri kao župnik, a jednu od ranije, kao kapelan. »Da sam mislio da je narod u ovom mjestu težak, ne bih na prijedlog nadbiskupa tako brzo prihvatio doći u ovu sredinu«, kazuje kroz šalu i dodaje: »U Ivankovu odlazak na misu jest ono do čega većina drži, ali primjećujem da to ipak nije samo pitanje nekakve tradicije. Drži se do ispovijedi, i to ne samo kada su one velike ispovijedi uoči blagdana. Postoji jedna prilično stalna i brojem značajna skupina vjernika koja teži ispovijed obavljati barem jednom mjesečno i češće. Svjedočimo i lijepu broju obitelji koje nedjelju doživljavaju zaista kao dan Gospodnji. Tu su i obitelji koje, osim što zajedno pohode misna slavlja, zajedno i kod kuće mole. Jasno, u onoj mjeri u kojoj to složene okolnosti suvremenoga života dopuštaju. Kao svećenik uvijek ću kazati: uvijek možemo i bolje. Moja je želja da svi od 5000 Ivankovčana budu intenzivno uključeni u župu. Ako treba, da mi i ruka nedjeljom ‘otpadne’ od pričešćivanja.«
»Mislim da je u pohođenju nedjeljnih misa i onaj znak koji nas u Ivankovu ipak u određenoj mjeri razlikuje od nekih drugih sredina. Pokazalo mi je to i relativno nedavno iskustvo kada smo u obitelji imali nekoliko gostiju iz Njemačke. Na Sveta Tri kralja bili smo na misi i oni su pomalo ostali začuđeni time kako je crkva bila popunjena i kako je u njoj bilo jako puno mladih. U Njemačkoj, naime, oni ne viđaju takve prizore u crkvama. Ta popunjenost naša je konstanta i od onih dana kada sam ja bio među mlađima u župi. Nije tajna u nama katehetama, naše su mogućnosti i snage ionako ograničene. Rekao bih da je razlog jednostavan – naše su obitelji ostale zdrave i to je temelj na kojem valja graditi dalje«, nadovezao se na riječi župnika Vilson Jozinović, jedan od katehista u župi.
Generacije se mijenjaju, ali Božja riječ uvijek nadahnjuje
Katehezama su, naime, pokriveni svi uzrasti mladih, od školaraca do srednjoškolaca. Krizmanici sakramentu pristupaju u drugom razredu srednje škole. Broj krizmanika, kao i prvopričesnika, svake je godine između 50 i 60. Mjesna osnovna škola sada ima nešto više od 400 učenika, kazuje nam njezin ravnatelj Ivan Benković, koji je u župi niz godina angažiran u zboru odraslih koji animira misna slavlja u župnoj crkvi. »Mi smo ovdje u župi još od onih dana kada je naša škola imala i 1000 učenika. Kako godine idu, i kroz župnu katehezu vidimo da dolazi do opadanja broja djece. Ali kako nove generacije dolaze, i mi se trebamo prilagođavati. Jedan naš kolega iz škole, kada je bio pred mirovinu, rekao je: ‘Eh, uskoro idem, a tek sam se sada naučio raditi.’ Tako i ja ponekad razmislim kada se osvrnem na neke svoje početke u radu s mladima u župi«, dodala je katehistica Branka Tomić.
»Božja je riječ uvijek ista i uvijek nadahnjujuća, premda se vrijeme i generacije mijenjaju. Ipak, ne mogu reći da su djeca nekada bila manje ili više poslušna. I danas ona nama prilaze i grle nas kada dođu na vjeronauk. Kroz generacije ostaju isti neki strahovi, nejasnoće i nesigurnosti, kao primjerice uoči prve ispovijedi. Jasno, novije generacije uvelike su oblikovane digitalnom tehnologijom. Ali naš je zadatak njima i u takve okolnosti donijeti Bibliju kao – Knjigu, najbolju knjigu s kojom nema usporedbe«, rekla je katehistica Marijana Karačić.
Na nedjeljnim misama školarci obično imaju zadatak pročitati molitvu vjernika. To je, govori nam Anita Dogan, koja je u župi aktivna u zajednici čitača, ujedno malena priprava da ih se kasnije angažira kao čitače ili u nekim drugim župnim stvarnostima. »Kada djecu malčice potaknemo, moguća je suradnja. Dakle ne treba odustajati jer su se ‘vremena promijenila’. Kada ih privučemo, dok su ‘vrući’, ne damo im da se ohlade. I neka možda sasvim obična žrtva, poput ranijega ustajanja nedjeljom da bi se čitalo na misi u sedam sati, može značiti i neki dodatni ‘plusić’ na nebu«, dodaje župljanka Dogan.
Inozemstvo više nije »obećana zemlja«
Iako to još nije masovan fenomen, u Ivankovu je u posljednje dvije-tri godine ipak vidljivo da se polako počinju vraćati neki iseljenici koji su bolji život pokušali pronaći u Njemačkoj i drugdje. O tome su nam više rekle župljanke Mira Šimić i Ivanka Pavić. »Tomu svjedočim u svojoj obitelji. Kći se vratila iz Njemačke u rujnu. Njezin je suprug još ostao raditi, ali planiraju ovdje graditi kuću. Iz njihovih riječi sve je očitije da inozemstvo više nije ‘obećana zemlja’«, kazuje župljanka Šimić.
Na više su mjesta u Ivankovu uočljiva gradilišta. Grade se obiteljske kuće, ali i objekti koji će danas-sutra donositi nova radna mjesta. Oni koji se polako vraćaju uglavnom govore o istim problemima u »bijelom svijetu«: pritisak da se život svede samo na posao, »šabloniziranost« i manjak spontanosti, a odnedavno su se pojavili i neobični ideološki pritisci koji roditeljima pod tiho oduzimaju prvenstvo u odgoju djece. Župljanke Šimić i Pavić – premda svaka na svoj način – prisutne su u raznim župnim stvarnostima. To su i Schönstattska obitelj i pastoralno vijeće, zbor, ali i briga za urednost crkve i spremnost liturgijskoga ruha, pomoć oko različitih karitativnih akcija. Župa podupire i prisutnost misija u svijetu, što se očituje i u snažnom podupiranju Marijinih obroka.
Caritas zaživio kao »osmi sakrament«
Djelovanje Caritasa župe Ivankovo niz je godina znak koji se prepoznaje ne samo u vinkovačkom kraju, nego na razini čitave Đakovačko-osječke nadbiskupije. Razlog je tomu hvalevrijedan projekt »kućnoga hospicija« – davanja na upotrebu bolesničke opreme i pomagala starijima, umirućima i siromašnima. Korijeni tih akcija sežu, pojašnjava nam Milan Stjepanović, u razdoblje Domovinskoga rata. Ivankovo je tada bilo vrlo blizu prvih crta, ali ipak nije teško stradalo od velikosrpskih razaranja, premda je i u mjestu bilo poginulih branitelja i civila. Zbog relativne sigurnosti i materijalnih mogućnosti Ivankovo je u vrijeme rata primilo velik broj prognanika, a oko njih se angažirao i tada pokrenuti župni Caritas. Pristizali su s raznih strana tih dana i brojni medicinski i sanitetski materijali i pomagala, od kojih se višak slao bolnicama. U godinama nakon rata polako je zaživjela i ideja da se bolesnička oprema počne dopremati i do starijih i nemoćnih koji žive na prostoru župe. Zamisao je brzo počela prelaziti granice Ivankova.
»Danas vidimo da rad Caritasa više nije toliko stvar kako pomoći u materijalnom, nego i pitanje pohoda nemoćnima i usamljenima, kako im pružiti razgovor i dati živi susret. U budućnosti će to postati još izraženija potreba. Projekt ‘kućnoga hospicija’ – o kojem više govori njegov prvotni naziv ‘Djelo Božjega milosrđa prema umirućima’ – sada dolazi do više od 1100 bolesnika. Uvjet je da nekoga tko je u potrebi za takvim pomagalima preporuči župnik. Naravno, otvoreni smo i prema drugim vjerama, i tu preporuku može dati i neki pastor ili paroh«, pojašnjava Stjepanović. Cilj je da se pomogne onima o kojima se nitko ne skrbi, ali i da se ondje gdje je to moguće djeluje i u pastoralnom pogledu, da Caritas postane i »osmi sakrament« koji ljude u potrebi uzdiže do Boga. »Kroz te kontakte i naši župnici mogu prepoznati da je u njihovoj blizini čovjek koji ide kraju, kojega treba pohoditi, pružiti mu razgovor i sakramente. Događalo nam se da smo tako privukli i ljude koji desetljećima nisu blizu Crkvi«, zaključuje župljanin Stjepanović.
Nada pred budućnost
