Gotovo se matematički može izračunati kada će se u javni govor u Hrvatskoj naseliti manipuliranje povijesnim temama jer to po svemu sudeći dolazi u ciklusima, kao neka politička južina. Stari su Dubrovčani bili mudri pa za jakih južina nisu donosili važne odluke, a tako bi trebalo biti i danas kada se na javnost silovito navali s povijesnim temama. Kako prepoznati manipulaciju povijesnim temama od zdravoga odnosa prema povijesti?
Prvi je pokazatelj manipulacije nečiji pokušaj oživljavanja povijesnoga doba u sadašnjosti, čime kolektivno nastoji nanovo porobiti javnost. To se, primjerice, događalo i tijekom nedavnih političkih rasprava kada su političari, svojevrsni tribuni s ekstremnih lijevih, a i pojedinci s druge strane političkoga spektra, zbog odnosa prema povijesnim temama čak zazivali pad vlasti. Političko je trabunjanje ponegdje išlo dotle da se čitava sadašnja vlast nazivala ustaškom, dok se istodobno pokreću škole komunizma u glavnom hrvatskom gradu.
To su očite manipulacije – jer bliže je istini da su mnogi sadašnji visokopozicionirani političari na vlasti zapravo politički potomci nekadašnjih komunističkih struktura u drugom ili trećem koljenu te da ih to dobrim dijelom uvjetuje u zdravu odnosu prema komunističkoj ideologiji.
S druge strane zdrav odnos prema povijesti nije reanimacija povijesnih razdoblja i njihovih ideologija u sadašnjosti na način da se upuhivanjem svježega zraka pokušava oživjeti mrtvac. Upravo suprotno, to je umijeće da se dobrom filtracijom povijesnih vjetrova izvlače miomirisi za budućnost. Jer preolako se neke ličnosti iz povijesti proglašavaju svetcima, ali bez procesa kanonizacije. A da je inače riječ o najzahtjevnijem crkvenom procesu koji ljudi svojim snagama ne mogu nikada provesti svjedoči i to da je za potvrdu nečije svetosti potrebnije jedno čudo s nebesa od vagona ukoričene dokumentacije u kojoj se hvali nečiji život. Nažalost, za razliku od nekih drugih naroda koji iz svojih velikih nacionalnih povijesnih događaja i osoba vuku bremenite pouke za sadašnjost i budućnost, hrvatski narod zmije ujedaju uvijek iz iste rupe.
Primjer zdrava odnosa prema (hrvatskoj) povijesti nedavno je u Njemačkoj (ali i mnogo šire) dao apostolski nuncij u Njemačkoj mons. Nikola Eterović. Poznato je, naime, kojim smjerom ide Crkva u toj zemlji kad je riječ o odmaku od autentičnoga crkvenoga nauka, a utoliko je govor hrvatskoga nadbiskupa na otvaranju posljednjega zasjedanja bio znakovitiji. Naime, spomenuvši glasovitu izreku: »U nužnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav«, pojasnio je da joj je autor Markantun de Dominis (1560. – 1624.) – rapski biskup i splitski nadbiskup, teolog, filozof i znanstvenik, poznat i po svojim reformističkim stajalištima, što ga je dovelo u sukob s papinstvom. Njegova su učenja osuđena, a on je doživio tragičan kraj. Podsjetio je na »kontroverzan lik svojega sunarodnjaka« kako bi pokazao da dobre namjere za provođenje reforma, pa čak i uz upotrebu formula koje su same po sebi valjane, ponekad može dovesti do podjele, pa čak i do raskola. To je povijest iz koje valja učiti – i Crkvi i politici.
