Svijet je ponovno pritisnut opasnostima sveopćega rata zbog interesa kapitala i sukoba ideologija. Europa se ne može iz toga isključiti pa to vrijedi i za Hrvatsku. Posljedično nastaju stanja mirenja s dehumanizacijom i temeljnim obilježjem da socijalno sigurni i zaštićeni budu bogati, kako narodi tako i pojedinci.
U krizama svi počinju gledati u vlastite države. Zato se postavlja pitanje koja je svrha države, misleći pri tome na njezinu politiku u odnosu na građane.
Za prosječnoga građanina svrha je svake državne politike osiguranje boljih uvjeta života i rada, bolja zaštita zdravlja, veća sigurnost na radnom mjestu, socijalna zaštita i obrazovanje dostupno svakomu.
Za ostvarivanje tih prava polazna osnova treba biti opća solidarnost svih građana unutar države. Zato se u kriznim razdobljima mogućnosti za ostvarivanje tih prava ne smiju sužavati, nego samo poboljšavati. Međutim kod toga treba imati na umu da se politika zaštite općih dobara i socijalnih prava može provoditi samo u skladu s rješavanjem gospodarskih problema, koji su preduvjet za rješavanje svih ostalih problema. Pritom stalno treba uzimati u obzir dostignuti stupanj standarda već ostvarenih prava koji je primjeren stupnju kulturnoga i civilizacijskoga razvitka društva, ne zanemarujući moralne i religijske kriterije.
Nažalost pravni propisi i moral često se ne podudaraju, a katkada su i u suprotnosti glede svojih krajnjih posljedica. Svima je znano da mnoga područja ljudskih odnosa nisu regulirana propisima, ali su mjerljiva moralnim kriterijima kao što su primjerice odnosi poštovanja među ljudima, posebice prihvaćanje starosti i vjerskih uvjerenja, što dovodi do međusobnih nerazumijevanja.
Važna su i pitanja vjerodostojnosti. Treba ispuniti dana obećanja, a ne naknadno tražiti mogućnost opravdanja za izigravanja često nerealno danih obećanja. Takav je primjer davanje obećanja pomoći za samozapošljavanja, a kada se netko zaposli, uskraćuje se obećana pomoć uz opravdanje da u trenutku zapošljavanja dotični prestaje biti nezaposlena osoba. Takva i slična nadmudrivanja službenih osoba u odnosu na građane nemoralne su doskočice koje ruše ugled državnih tijela i povjerenje u vlastitu državu.
U socijalnoj politici, a posebno u području mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, rada, doplataka za djecu i zapošljavanja, nepoštovanje propisa od strane službenih osoba, uključujući ponajprije čelnike javnih i državnih tijela, trebalo bi kazneno goniti. Isto bi trebalo vrijediti i za slučajeve nepoštovanja sudskih odluka. Samo će se tako moći jamčiti određena socijalna sigurnost i ostvarivanje pravde za većinu građana.
Hrvatska ipak pripada siromašnijim državama sa siromašnijim stanovništvom pa takav položaj zahtijeva i veći stupanj unutarnje solidarnosti među građanima i pošteniji odnos državnih i javnih tijela prema njima.
Opće stanje zastoja gospodarstva u svijetu dovodi Hrvatsku u položaj potrebnoga jačega opreza prema građanima, ali i drugim državama. Država ne smije smanjivati svoje obveze i jamstva prema građanima povećavajući sudioništvo samih građana.
Kao mogući izlaz iz takvih situacija ne može se nametati američki pristup (što je zapravo neoliberalistički pristup) koji u doba kriza nude Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Podsjećamo da je glavna karakteristika američkoga pristupa orijentacija prema stvaranju slobodnoga tržišta (nekontroliranoga) uz reduciranje temeljnih prava prema minimumu nužne razine socijalne sigurnosti. Samo se iznimno nude mogućnosti kvalitetnijih prava, i to samo uz uvjete plaćanja dodatnih osiguranja, prema načelu da »svatko treba voditi brigu sam za sebe«. To načelo odgovara bogatijima, koji mogu plaćati, a za siromašnije koji primaju prosječne ili niže plaće ta prava ostaju nedostižna.
Dakle takvim se pristupom većina građana koji rade za plaću prepušta nemilosrdnim zakonima tržišta uz vrlo niska državna jamstva. Načelo solidarnosti u tom slučaju smanjuje se na minimum i gotovo nestaje, pa se i socijalna sigurnost građana smanjuje. Prepušteni su riziku vlastitoga izbora i vlastitih materijalnih mogućnosti. Nisu u stanju plaćati dopunsko zdravstveno osiguranje ni dobrovoljno mirovinsko osiguranje.
Poslodavci bi istodobno htjeli »jeftinoga radnika«, koji puno radi, a sve manje traži. Nastaje stanje sve brojnijih zahtjeva za povećanjima plaća uz prijetnje štrajkovima. U takvim situacijama ljudi očekuju pomoć politike, odnosno države.
»Jeftini radnik« prihvatljiv je za razvijenije zemlje jer ondje niža plaća (koja je daleko viša od naših) nema tako drastičnih posljedica budući da je opći standard tamošnjega prosječnoga građanina visok i ne zahtijeva široku primjenu načela solidarnosti.
U slabije razvijenijim zemljama, kao što je Hrvatska, odgovornost za »odluku vlastitoga izbora« ne može se prebacivati na siromašnije građane jer je za većinu to neostvarivo zbog niskih prihoda, od kojih se ne može još i dodatno izdvajati za neka dodatna proširena prava. Zato se socijalna sigurnost, pa i zdravstvena zaštita, ne smiju smanjivati pretjeranim naglaskom na moguća posebna izdvajanja samih građana za neka posebna socijalna prava.
Načelo šire primjene solidarnosti za svakoga čovjeka, koji nema posebnoga kapitala ni imovine niti mu je plaća jednaka građanima zapadne Europe, trebalo bi šire primjenjivati.
Aktualna bi vlast trebala jače i brže reagirati kako bi se očuvao dostignuti standard socijalnih prava jer u protivnom će padati povjerenje u vlastitu državu.
