Među sudionicima Generalne skupštine Europske federacije katoličkih sveučilišta (FUCE), koja je održana od 20. do 22. svibnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, bio je i dr. Rony Darazi s Libanonskoga katoličkoga Sveučilišta »Antonine«. Stanje u Libanonu, gledano kroz prizmu katoličkoga sveučilišta, bilo je temom razgovora na koji je dr. Darazi rado pristao.
Moje sveučilište, Sveučilište »Antonine«, katoličko je sveučilište koje pripada Antoninskomu maronitskomu redu, jednoj od maronitskih muških redovničkih, monaških zajednica papinskoga prava u Libanonu. Red, koji ove godine slavi 325. obljetnicu postojanja, ima dugačku tradiciju u odgoju i obrazovanju. Imamo oko 6000 studenata na sedam fakulteta: Teološki fakultet, Strojarsko-tehnološki fakultet, Fakultet za informatiku i komunikacije, Fakultet za javno zdravstvo, Fakultet za glazbu i muzikologiju, Fakultet za športske znanosti te Poslovnu školu »Antonine«. Naša je posebnost što nam studenti dolaze iz svih zajednica u Libanonu: studenti su prije svega kršćani, ali i muslimani šijiti i suniti, druzi… Tako smo uistinu mjesto gdje studenti mogu otkrivati religiju i kulturu drugih skupina te razvijati svoju profesionalnu karijeru, ali i svoju osobnost. Integralni, cjeloviti ljudski razvoj jedan je od prioriteta našega sveučilišta. To znači da ne vodimo brigu samo o profesionalnoj razini i izvrsnosti, nego i o drugim razinama: duhovnoj, gospodarskoj, tjelesnoj, pa tako i o duševnoj razini, o mentalnom zdravlju… Imamo primjerice Program za blagostanje i duševno zdravlje, koji uključuje Tjedne za blagostanje i duševno zdravlje. Drugim riječima, nastojimo pratiti naše studente u svim dimenzijama ljudskoga rasta i razvoja.
Jasno je da nije lako živjeti u zemlji u kojoj vlada trajna nestabilnost, čiji je ključni dio i ovaj sukob. No želio bih to Vaše pitanje smjestiti u širi kontekst. Libanon je malena zemlja u regiji koja obiluje sukobima. No Libanon, kao što je volio reći sv. Ivan Pavao II., nije samo zemlja, nego je poruka. Poruka o velikoj religijskoj i kulturnoj različitosti i poruka nade da različiti ljudi mogu zajedno živjeti. Tako, unatoč brojnim sukobima u prošlosti, pa i ovomu sadašnjemu sukobu, Libanonci idu naprijed i pritom pokazuju, rekao bih, zavidnu izdržljivost i otpornost. Uistinu nije lako. Najprije smo 2019. doživjeli gospodarski kolaps. Potom je slijedila kriza uzrokovana koronom, potom strašna eksplozija u bejrutskoj luci, potom sukob s Izraelom 2024. i sada ponovo sukob s Izraelom. Nadamo se da će taj nesretni niz jednom prestati i da ćemo i dalje uspjeti zajedno živjeti te izgraditi snažnu i funkcionalnu državu u kojoj će vladati osnovno poštovanje i priznavanje prava svakomu na miran život. Sveučilište »Antonine« u svakom slučaju nastoji nasljedovati svoje poslanje i unositi spomenute vrjednote u takvo okruženje; vrjednote koje su dubinski ljudske, a to znači i kršćanske: traženje istine, promicanje izvrsnosti, ali i ljepote, etičke odgovornosti, poštovanja. Pokušavamo izgraditi mlade ljude koji će biti nositelji promjene nabolje, promičući mir, blagostanje za sve, opće dobro. Važno nam je što je sveučilište član FUCE-a jer se u svim tim teškoćama ne osjećamo usamljeno i prepušteno samima sebi, nego osjećamo da pripadamo većoj zajednici.
Libanon ima površinu od oko 10 500 četvornih kilometara (oko pet puta manje od Hrvatske, nap. Da. G.) i oko 5,5 milijuna stanovnika. U zemlji živi oko pola milijuna – više ili manje, ne postoje točni podatci – »starih« palestinskih izbjeglica, izbjeglih zbog sukoba s Izraelom u prethodnim desetljećima; između milijun i milijun i pol sirijskih izbjeglica koji su pobjegli pred građanskim ratom koji je počeo 2011. godine te oko 400 tisuća interno raseljenih koji su se u posljednje dvije godine, nakon napada Izraela, sklonili s juga zemlje.
Upravo bih to želio istaknuti. Činjenica da ipak nekako opstajemo i idemo dalje govori o otpornosti i sposobnosti Libanona i Libanonaca da se nose s teškoćama. Primjerice posljednji val izbjeglica s juga stvorio je nove velike teškoće s infrastrukturom. Ističem to kako bih poručio da Libanon uistinu ima potrebu za pomoću svih institucija koje dijele vrijednost i ideju međukulturnoga dijaloga i poštovanja. Osim toga, ako se u Libanonu promijeni paradigma suživota, to će pogoditi i Europu u obliku izbjegličkoga pritiska, porasta fanatizma… Eto, mislim da treba očuvati Libanon kao poruku i pomoći Libanoncima u tome.
Ljudi svih vjerskih i kulturnih skupina još u sebi nose gorka sjećanja na građanski rat i osjećaju njegove posljedice. Stoga ne vjerujem da itko u Libanonu ima želju ponovno ući u građanski rat. Ipak ne smijemo smetnuti s uma da sukob seže daleko onkraj granica Libanona i da su u njega uključeni interesi velikih sila. To je puno veća opasnost od želje samih Libanonaca za ratom.
Sveučilište »Antonine« smješteno je na brdu i s njega puca pogled na čitav Bejrut, a posebno na njegov južni dio koji je izložen izraelskim zračnim napadima. Znalo se dogoditi da su za vrijeme predavanja eksplozije odjeknule nekoliko stotina metara od nas. Dio naših studenata pripada obiteljima koje su izbjegle iz južnoga dijela Bejruta.
Takvim studentima Sveučilište nastoji pružiti svaku moguću pomoć, kako psihološku tako i financijsku, ali i promicati dijalog između studenata pripadnika različitih skupina. Naše je naime poslanje također služiti zajednici kojoj pripadamo, a to služenje u našim prilikama znači promicati mir, dijalog, uzajamno poštovanje. Kod nas je, znate, ta zadaća vrlo konkretna. Imamo studente različitih stajališta, pa tako i političkih. Neki podupiru ili simpatiziraju šijitske stranke, uključujući i snage koje su uključene u ovaj rat; drugi su protiv toga. Usprkos tomu ozračje na sveučilištu je mirno, rekao bih zahvaljujući vrjednotama koje promičemo, te studenti uspijevaju prihvatiti jedni druge, podnositi jedni druge, pa i pomagati si uzajamno. Želimo i nadamo se biti slika, začetak novoga, pomirenoga Libanona.
Istina. Posve se slažem s Vama i upravo to želim naglasiti. Sveučilišta su u Libanonu uistinu posebna mjesta. Libanon čine različite vjerske zajednice. Svaka zajednica ima svoje škole. Premda unutar zemlje nema vidljivih granica, one nevidljive su prisutne. Sveučilišta su prva stuba gdje se mladi ljudi, pripadnici različitih vjerskih zajednica, susretnu u realnoj situaciji. Naše to sveučilište svakako jest. Ne možemo i ne smijemo bježati od toga svojega služenja miru i pomirenju.
Na skupštini FUCE-a upravo smo otkrivali posebnost katoličkih sveučilišta kao katoličkih ustanova, tj. kako se ona reflektira u različitim zemljama. Katolički je identitet načelno uvijek isti, no postoji nekoliko posebnosti u načinu kako ga živimo mi u Libanonu. I tu vidim određenu sličnost s načinom na koji se on živi u Hrvatskoj, pa čak i u Ukrajini. U zemljama gdje je povijesno postojala neka ugroza, ili su sada u sukobu, snažnije je izražena svijest o potrebi očuvanja specifičnoga katoličkoga identiteta. U drugim europskim zemljama ta se potreba manje osjeća. Smatram da je na ovakvim skupovima važno dijeliti naše slike o vlastitom identitetu, tražiti vrjednote koje su zajedničke, kao što je katolički pogled na čovjeka i humanizam koji iz njega proizlazi. No ovdje se raspravlja i o drugim važnim i nezaobilaznim temama kao što je održivost katoličkih sveučilišta kao institucija, bilo da je riječ o financijskoj održivosti bilo o sposobnosti nositi se s digitalnom transformacijom; izazovi koje donose promjene kao što su demografski pad u Europi, a time i manji broj studenata; mogućnosti koje donosi snažnije povezivanje katoličkih sveučilišta međusobno, pa i s drugim institucijama, primjerice Europske unije.
Odgovorit ću sa stajališta Crkve u Libanonu i katoličkoga sveučilišta u Libanonu, iz svojega iskustva kao vjernika laika. Premda je mala zemlja, Libanon ima snažan katolički identitet. No taj je identitet od samoga stvaranja Libanona imao snažan nacionalni element i snažan element otvorenosti prema drugima. Godine 1920. katolička Maronitska Crkva imala je važnu ulogu u stvaranju suvremenoga Libanona. No otpočetka je od europskih saveznika, posebno Francuza, tražila stvaranje »velikoga Libanona« koji bi uključivao i područja koja nisu bila kršćanska. Premda je bilo svjesno problema koje to sa sobom može donijeti, tadašnje je crkveno vodstvo iskazalo želju i spremnost živjeti s drugima i zajedno s njima graditi novu državu. Iskreno govoreći, danas sva katolička sveučilišta, sve katoličke institucije smatraju svojom zadaćom pomoći da se održi ta izvorna zamisao Libanona. Najveći dio odgoja i obrazovanja u Libanonu – od osnovnoga i srednjoškolskoga do visokoga obrazovanja – pokriva privatni sektor. Da nema katoličkoga odgoja i obrazovanja, koje promiče tu ideju Libanona kao zajedničkoga projekta različitih skupina, možete li zamisliti što bi bilo sa zemljom? Moram reći i to da Libanon ima dobar odgojno-obrazovni sustav: naši mladi koji su završili studij u Libanonu većinom se bez problema uklope kao stručnjaci u radne ili znanstveno-istraživačke sredine u Europi ili u Americi. Katolička Crkva u tome ima veliku zaslugu, a da pritom ne promiče nikakav fanatizam ili zatvorenost, nego upravo suprotno. Pritom treba istaknuti da crkvene odgojno-obrazovne institucije nisu dio državnoga sustava, što znači da od države ne primaju nikakva sredstva. Katolička su učilišta stoga slobodna. Ona promiču vrjednote o kojima sam govorio. Da nije tako, ne bismo prihvaćali učenike i studente pripadnike drugih vjerskih zajednica. Ono što mi promičemo opće su vrijednosti koje dijele čak i muslimani. U studentu vidimo prije svega čovjeka i nastojimo se brinuti oko njegova integralnoga razvoja. Mislim da je to u skladu s katoličkom slikom o čovjeku.
Mislim da je čuvanje istinskih ljudskih i kršćanskih zasada, uključujući i etička načela koja propovijeda Crkva vjerujući da su ona općeljudska, presudno za katolička sveučilišta. Svjetovnih sveučilišta kao i onih privatnih koji se često svode na obiteljski biznis u svijetu ima sasvim dovoljno. No katolička su sveučilišta posebna i jedinstvena upravo po tome što traže ono univerzalno i istinski ljudsko. Katolički značaj sveučilišta morao bi ići daleko onkraj činjenice da mu je na čelu monah ili svećenik, u smislu da bi čitavo sveučilište i svi koji sudjeluju u njegovu radu morali biti svjesni da su nositelji poslanja, vrjednota i tradicije Crkve – na način sveučilišta u onom njegovu temeljnom značenju, »universitas«, tj. tražeći istinu i ljepotu u svemu što nas okružuje. Danas je to važnije nego ikada.
Mislim da svaka institucija mora imati i štititi svoju autonomiju, a to također znači odlučno razlučivati što je prihvatljivo, a što nije. Moje sveučilište primjerice prima sredstva iz fonda EU-a za rodnu jednakost i za jačanje prisutnosti žena na vodećim položajima. To je vrlo uspješan projekt, ali je također u skladu s našim kršćanskim uvjerenjem da je žena po svojem dostojanstvu jednaka muškarcu te u skladu s tim treba stvoriti uvjete za njezino ravnopravno sudjelovanje u društvu. Štoviše, ako ne promičemo ženu i njezinu ulogu, svi gubimo veliko bogatstvo. No to ne znači da možemo i hoćemo prihvatiti bilo što, ili bilo koji projekt, od koga god on dolazio. Mislim da Crkva u Libanonu u tom pogledu ima sreću i da nije u slaboj poziciji. Kao drevna institucija Crkva, tj. njezine različite stvarnosti i institucije, posjeduje puno zemlje, možda i 20 posto ukupne površine Libanona. Mislim da je to u ovim današnjim prilikama velika milost jer joj jamči minimum samostalnosti.
Smatram da je i suradnja među sveučilištima i općenito među institucijama također važna za očuvanje identiteta, jer kad se na jednom mjestu nađu predstavnici iz različitih zemalja, iskustva se izmjenjuju i sučeljavaju, a to može biti snažan korektiv koji štiti od zastranjenja u neke ideološke ili odveć naglašene dnevnopolitičke vode.
Mislim da je to pitanje važno i nastojat ću biti jasan. U pravilu je jamčiti i organizirati odgoj i obrazovanje zadaća države. No ako to država iz bilo kojega razloga u zadovoljavajućoj mjeri ne uspijeva, kao što je slučaj u Libanonu, Crkva svojim prirodnim i svojim nacionalnim poslanjem smatra pokušati ispuniti tu prazninu. Nije joj to nimalo lako. Ako uz katoličke škole uključimo i one drugih kršćanskih denominacija, pravoslavnih i evangelikalnih, mirne duše možemo govoriti da ih polazi pola milijuna od ukupno gotovo milijun učenika. Kad je riječ o visokoškolskom odgoju i obrazovanju, smatram razumnom procjenu da sveučilišta koja su osnovale kršćanske institucije ili su im pridružena okupljaju između 30 i 40 posto studentske populacije koja pohađa privatne visokoškolske ustanove. Zamislite kolike to resurse zahtijeva, ljudske i financijske! Koliko plaća treba isplatiti! Velika je to odgovornost. Ali mislim da je to ujedno velika stvar, velika milost. Istina jest da nam mladi ljudi odlaze. No za to nije kriva Crkva. Godišnje u Libanonu diplomira 25 tisuća studenata, a tržište može stvoriti posao za pet tisuća. Libanon povijesno ima hiperprodukciju mladih talenata koji odlaze ili u bogate arapske zemlje ili u SAD ili u Europu. Takav je ekonomski model Libanona. Ti ljudi ne zaboravljaju svoju domovinu i svoje obitelji i šalju im novac da bi preživjele. U dijaspori živi oko 10 milijuna Libanonaca. To je kisik zahvaljujući kojemu Libanon u sadašnjim prilikama uopće diše i živi. Tako stvari treba promatrati u širem kontekstu. Negdje su prioriteti možda drugačiji. No u Libanonu je ulaganje u odgoj i obrazovanje jedan od prioriteta Crkve.
Pitanje mentalnoga zdravlja mladih ljudi aktualno je u svim zemljama i postaje svjetskim problemom. Uzrok se, čini mi se, svodi na model svijeta u kojem živimo. Crkva se uistinu na svjetskoj razini sve ozbiljnije hvata u koštac s tim problemom, a počela je davno, još sa socijalnim enciklikama pape Pavla VI. Na sveučilištima se taj problem očituje sasvim konkretno, u teškoćama koje mladi ljudi mogu imati. Ponovno se vraćam vrjednotama. Naša je zadaća prije svega mladim ljudima ponuditi smisao, smisao koji se odražava u vrjednotama. Mislim da smo došli do trenutka kad se mnogi ljudi, ne samo kršćani, pitaju zašto neprestano nekamo jurimo u ritmu industrijalizacije, tehnološkoga razvoja, gospodarskoga modela koji nas na to tjera. Koje je značenje toga i koje su granice tomu da bismo to kao ljudi izdržali i da bi to imalo smisla? U kršćanskoj poruci koju Crkva naviješta kriju se odgovori koji mogu pomoći i onima koji nisu kršćani.
