Kada tko dobije nagradu »za dugogodišnje ustrajno svjedočenje kršćanskih vrjednota i širenje radosne vijesti u medijskom i književnom djelovanju«, razumno je pretpostaviti da je riječ o novinaru s književnim ambicijama ili književniku u novinarskom zanimanju. Rijetko bi tko pomislio da je dobitnik te nagrade liječnik – a čak i onda ne bi se lako pretpostavilo da baš iz toga liječničkoga zvanja proizlazi medijska evangelizacija i književno svjedočanstvo. Upravo je takav slučaj splitske anesteziologinje i dragovoljke Domovinskoga rata Zdenke Čorkalo, autorice 23 romana i voditeljice emisije Radio-Marije »Nadom nošeni«, kojoj je uz 60. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija Hrvatsko društvo katoličkih novinara dodijelilo nagradu za životno djelo. Bio je to povod razgovoru o ljekovitosti književnosti i obrani sjećanja, ali i o smislu svjedočanstva u doba krize autentičnosti.
Put utaban franjevačkom i dominikanskom mudrošću
»Moj književni put započeo je u novinama, gdje sam se javljala crticama iz osam ratnih bolnica tijekom Domovinskoga rata«, započinje sugovornica. »Pritom sam opisivala tek ono što je moglo dotaknuti naše ljude koji nisu bili na terenu: primjerice iščekivanje kada će u Rami pasti snijeg pa da možemo od njega napraviti vodu za se i za ranjenike, ili pokapanje ubijenih u Lašvanskoj dolini noću ili u sumrak, bez glasnoga plača, da nas snajperisti ne bi uočili. Pokapalo se u vrtovima, voćnjacima, oko bolnice u Novoj Biloj, gdje god bi se našlo malo zemlje. Nešto je od tih crtica tijekom rata objavljeno i u sarajevskom ‘Svjetlu riječi’ pa mi je fra Gabrijel Hrvatin Jurišić predložio da ih saberemo u knjigu.«
Tako je 1995. nastala njezina prva knjiga »Pred licem stvarnosti«, a njezinim tragom pošlo je i desetak drugih knjiga još svježih ratnih doživljaja, iz temelja prožetih autoričinom vjerom. No ubrzo su im se pridružile i priče drugih ljudi vjere. »Počela sam susretati djecu onih koje sam kao liječnica ispratila te pisati njihove priče. Vodile su me riječi dominikanca Marijana Jurčevića: ‘Pričekaj da na rani sazri krasta. Ono što u rani ne valja s krastom će otpasti samo od sebe, ali za to treba vremena. Silom će rana samo nanovo prokrvariti i nova krasta nastati.’«
Za neke patnje nema dovoljno moćnih riječi
Od toga mudroga savjeta neodvojiva je dilema kako ovjekovječiti sjećanje na junačke dane borbe za neovisnost, a ne zapasti u patetiku ili kič. »Pripovjedač ne mora uvijek iznijeti cijelu priču. Prisjećam se jednoga mladića koji mi je na Ramskom jezeru umro u rukama jer smo cijelu noć uzalud čekali UNPROFOR koji nam je obećao poslati helikopter. Takve su situacije dovoljno potresne da ih i bez svih pojedinosti može na koži osjetiti svatko s malo empatije i zdravoga razuma. Ako čovjek nije posve ideološki zadojen, ne će ga pogoditi rečenica: pogodit će ga život.«
Pripovjedačica čije priče često simbolički započinju petkom ističe da patnje hrvatskoga naroda ipak izmiču svakomu opisu. »Neki su osjećaji neprenosivi, i za njih nema dovoljno moćnih riječi. Zato ih teško mogu shvatiti oni koji su rat promatrali iz salonskih uvjeta. Rat je pokazao da smo sposobni sami istokariti topovsku cijev, u nju staviti sebe i svoga te to proglasiti suživotom, oprostom, humanošću. Pamtim mnogo onih koji su nam pomagali da ne pomognemo sami sebi. A najviše je bilo tupe boli. Tupa bol je kao tupa olovka – što je više oštriš, ona sve više puca.«
Nagrada poniznosti i snaga darivanja
Aforizam kakvih je prepuno književno djelo Zdenke Čorkalo navodi nas i na pitanje kako da u obilju tupe boli ne pukne odnos prema Bogu. »Da nam nije bilo svećenika vjernih vječnim istinama, teško bi bilo zadržati vlastitu uspravnost i očuvati dostojanstvo naroda kojemu smo služili. Uvijek imajući na pameti – ne zaboravljajući nikada – da se skupo nije moglo, a jeftino je koštalo najviše. I bez rata anesteziolozi se u svojem radu nagledaju smrti, ali u svojih četrdeset godina rada u bolnici nisam susrela nikoga tko bi umirao s prokletstvom ili psovkom na usnama. Istodobno anesteziolog svakoga dana može učiniti stotine dobrih djela – čak i ako je samo suosjećajno prisutan uza svoje pacijente. Takvo zauzimanje za bolesnika gotovo se u istom trenu vraća duši kao nagrada poniznosti pred onim što snalazi drugoga.«
U tome je, smatra Zdenka Čorkalo, i sličnost liječničkoga zvanja književnomu stvaralaštvu, pa i radijskomu apostolatu. »Tek kada čovjek prihvati sve što mu je darovano, sposobniji je učiniti nešto vrijedno, ući dublje u dodir s onim tko ga je darovao i s onim komu je njegov dar namijenjen. Velik sam dar u životu primila rastući u klasi poznatih učitelja o kojima sam kasnije pisala, poput fr. Luke Prcele, don Ante Škobalja, fr. Marijana Jurčevića ili s. Kristofore Perko. Ona je tijekom rata u Visokom na zidu samostanskoga vrta ostavljala povrće koje bi potrebiti pod okriljem noći uzimali. Kasnije je posvjedočila da joj iz vrta ništa nikada nije otuđeno. To pokazuje svu snagu darivanja.«
Svjedočiti za istinu jer samo ona vrijedi, ostaje i govori
I snagu književnoga dara Zdenki je Čorkalo posvjedočio znameniti poznanik, dostojan romansirane biografije kojoj je sugovornica osobito vična. »Veliki hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović, koji je umro u našoj bolnici na Križinama, znao je reći: ‘Ako jesi, stići ćeš; ako nisi, utaman’, ali i: ‘Crkvu porušiše da bi je lakše zaobišli.’ Književnik može s pravom biti slavljen i nagrađivan samo ako nije daleko od istine. A prostor za književnost nadahnutu kršćanskom istinom danas je sužen do mjere da čak i estetski uspjelo djelo ne će ‘proći’ među kritičarima ako se autor makar i dotakne Božje providnosti. No nema mjesta tjeskobi ni sumnji jer samo istina vrijedi, ostaje i govori čitatelju.«
To je, smatra sugovornica, i sažetak svega književnoga poslanja – pogotovo u doba sveopće anestezije vrjednota. »Kada su komunističke vlasti srušile i prekopale staro groblje na Sustipanu, Marović mu je posvetio poemu u kojoj viče: ‘Nitko ne bi smio iskapati mrtve / Nitko i ni za što’. Dužnost je književnika svjedočiti da nove generacije ne bi iz neznanja i nehaja ili zbog svjetonazora raskopale neka nova groblja. Jedan od osnivača Hrvatske bolnice ‘Dr. fra Mato Nikolić’, fra Franjo Grebenar, jednom me prigodom poveo u Guču Goru da mi pokaže kako su pripadnici drugoga naroda, u čijem je okruženju bio ondašnji samostan, na koru crkve zapalili samostansku biblioteku. Poveo me sa sobom kao svjedoka jer je znao da ću sve zapamtiti. Književnik se ne smije oglušiti pozivu da svjedoči za istinu.«
Svjedočanstvo se mora osvjedočiti
