Pomnu rekonstrukciju raspada Jugoslavije ponudio je povjesničar dr. Davor Marijan s Hrvatskoga instituta za povijest u svojoj novoj knjizi »Hrvatska šutnja i godine raspleta: Hrvatska u Jugoslaviji 1980-ih«. Uvidi do kojih je došao detaljnom analizom tisuća povijesnih dokumenata, među kojima su i zapisi iz najviših partijskih foruma, donose sliku države sasvim različite od one Jugoslavije kakva se i u hrvatskom medijskom prostoru uporno prikazuje. Politički rasplet osamdesetih, kako pokazuje i nova knjiga dr. Marijana, razotkrio je što je Jugoslavija zapravo bila – država velikosrpske hegemonije u kojoj je komunizam bio tek kamuflaža za gotovo aparthejdski način upravljanja iz Beograda.
Uravnoteživanje krivice zapravo traje od rata, samoga raspada Jugoslavije. Postoji jedna struja u Hrvatskoj koja stalno gura priču koja se svodi na Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana, sastanak u Karađorđevu i navodno dogovoreni rat na račun Bosne i Hercegovine. Ideja dogovorenoga rata je apsurdna. Kada čovjek uđe u povijesnu građu, dokumente, stvari su daleko složenije. To se vidi iz moje najnovije knjige koja je u, historiografskom smislu, rađena na najsnažnijim izvorima – a to su izvori partijskoga vrha. Iz toga se vidi da u drugoj polovici osamdesetih sve glavne političke tokove usmjerava Srbija i srpski komunisti koji lako prelaze s komunističkih ispraznica u agresivni nacionalizam. U tom smislu nema nikakve dvojbe da je srpski nacionalizam bio pokretač cijeloga kaosa, raspada Jugoslavije i krvavoga rata, posljedice čega se i danas osjećaju u svim zemljama bivše Jugoslavije.
U drugoj polovici osamdesetih to još nisu bila velika savezništva. Ne možemo reći da su Milošević i Armija prije druge polovice 1989. saveznici. Ono što je zajedničko Miloševiću i Armiji – koju vode Branko Mamula i njegov nasljednik Veljko Kadijević, a obojica su bila iz Hrvatske i po nacionalnosti nisu bili Hrvati – bila je težnja k jakoj državi. U Jugoslaviji su se stvari redovito prelamale u odnosu prema državi. Uvijek se smatralo da su za jaku državu Srbi i oni koji se izjašnjavaju Jugoslavenima, a za slabu i decentraliziranu državu svi ostali. To je suštinski sukob.
Za razliku od Katoličke Crkve koja je iz perspektive režima bila stalni i glavni neprijatelj, Srpska je pravoslavna Crkva na političku scenu iskoračila početkom osamdesetih. I njoj je kosovski problem, a posebice Milošević, otvorio prostor za političko djelovanje. Krajem desetljeća već se stvorila nekakva pravoslavno-komunistička simbioza. Ona je dovela i do gotovo nevjerojatne slike: crvena zvijezda, križ i puška, što je posebno do izražaja došlo 1991. godine. To je slika koja je prvo tragična za Srbiju, a potom za ostale sastavnice druge Jugoslavije.
U drugoj polovici osamdesetih Srbija je u Jugoslaviji kao glavno političko pitanje nametnula problem Kosova. I svi koji nisu dijelili takvo mišljenje tretirani su neprijateljima. U stvaranju takve slike srbijanski su mediji odigrali veliku ulogu. Hrvatska je po tom pitanju bila u osjetljivu položaju jer je bila zemlja u kojoj su i Srbi imali status ustavnoga naroda. Hrvatska se tada uglavnom držala smjernica partijskoga vrha Jugoslavije na koje su Slovenci imali solidan utjecaj pa su to često bile »mlake« reakcije.
Jest. U Jugoslaviji su Srbi zapravo imali tri države. Imali su svoju potpuno nacionalnu državu Srbiju i još dvije koje su dijelili, a to su bile Bosna i Hercegovina i Hrvatska. U obje te republike Srbi su imali povlaštena mjesta u cijelom sustavu. Kako? Uzmimo samo općenito položaj Srba osamdesetih u Hrvatskoj. Prosječan Srbin imao je tada više šansi riješiti sve svoje egzistencijalne probleme, a manje šansi da završi u zatvoru. Od 1945. godine nadalje situacija je zapravo stalno bila takva, s iznimkom možda samo u kratkom razdoblju hrvatskoga proljeća.
Zapravo i nije imala velik prostor za reakciju. U Savezu komunista Hrvatske uvijek je u postotku bilo više Srba nego što ih je bilo u realnom udjelu među stanovništvom Hrvatske. Srbi su u Hrvatskoj na najvišim razinama imali »zajamčene« kvote. Do 1980. bila je praksa da najviša funkcija do koje Srbin može doći u Hrvatskoj bude sekretar Partije. To je drugi čovjek u Partiji. No 1980. prijeđena je i ta prešutna granica jer su uvedena kolektivna jednogodišnja rukovodstva i onda je i Srbin bio predsjednik Sabora, predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i na kraju od 1986. do prosinca 1989. predsjednik Predsjedništva CK SKH. To je bio Stanko Stojčević, koji je u tom trenutku bio najmoćniji funkcionar u Hrvatskoj. Iz te perspektive može se reći da su u osamdesetima Srbi u Hrvatskoj dosegnuli najveći politički vrhunac koji su mogli. Ranije se čuvao kakav-takav privid da ne mogu doći do vrha, odnosno da u nacionalnoj državi Hrvata na samom vrhu mogu biti samo Hrvati. Primjerice u Izvršnom vijeću Srbi su imali uglavnom trećinu ministara, odnosno republičkih sekretara kako se zvala ta funkcija. Na nižim razinama u sustavu imali su niz zamjeničkih mjesta, a prema razini općine, odnosno lokalnoj razini bilo ih je jako mnogo i tu zapravo nisu vrijedila pravila o nekakvu reciprocitetu kao na najvišoj razini.
Kad Slobodan Milošević počinje svoj meteorski uspon u Srbiji, u Hrvatskoj su svjesni da on ide krajnje agresivno, posebno prema Kosovu, a od 1988. počinje i onaj val mitinga, »antibirokratska revolucija« ili »jogurt-revolucija«. Hrvatski, pa i svi ostali partijski vrhovi u Jugoslaviji, dobro su znali što to sve znači. Svi su se oni do tada zalagali za neki mir, održavanje okoštale birokratske strukture… A Milošević je shvatio da je došao njegov trenutak. Zapravo je on bio prvi visoki partijski funkcionar u Jugoslaviji koji je shvatio da je Josip Broz Tito umro i da je došlo vrijeme za novoga Tita. A sustav je bio postavljen tako da nema mjesta za njega, što je bila Titova predsmrtna baština. No Milošević je u taj prostor ušao poput buldožera i srušio sustav.
Problemi u Hrvatskoj u Partiji počinju onda kada je postalo očito da ne samo velik broj Srba u Hrvatskoj, nego i velik broj komunista Srba podupire Miloševića. Nakon 1971. prva vidljiva podjela u hrvatskim partijskim strukturama nastala je 1988. oko pitanja Kosova. Primjerice intervencijom SUBNOR-a spriječeno je da se u sjevernoj Dalmaciji i Lici održi nekoliko mitinga po obrascu »događanja naroda«. Ali 1989. u tome Partija nije uspjela jer je u Kninu 28. veljače održan srpski miting po obrascu onih koji su se održavali ranije po Srbiji. Nakon toga Partija je tražila očitovanje od svih općinskih partijskih komiteta. Rezultati očitovanja pokazali su da se Partija po nacionalnom sastavu podijelila oko pitanja Kosova. To znači da je već otprilike godinu dana prije pobjede HDZ-a na izborima Partija u Hrvatskoj bila podijeljena. Ona 1989. više nije znala kako se postaviti prema tim zbivanjima. U partijskom je govoru cijelo vrijeme Jugoslavije prevladavao imperativ da se komunist mora boriti protiv »svojega nacionalizma«. No srpski se komunisti nisu borili protiv svojega nacionalizma. Partija taj problem protežiranja svojega nacionalizma nije mogla riješiti i na njemu se slomila na prijelazu iz 1989. u 1990. godinu.
Kada zapravo započinje veliki rasplet jugoslavenske krize?
Obično se o Memorandumu SANU-a iz 1986. govori kao o velikoj prekretnici u pripremi agresije na Hrvatsku, svojevrsnoj objavi plana velikosrpskoga napada. No iz Vaše knjige razvidno je i da tomu ne želite pridati (pre)veliku važnost. Zašto?
Memorandum sam čitao nekoliko puta. Prvi put kada se tek pojavio, znači kao student. Kasnije još nekoliko puta, kao povjesničar. Memorandum je na »sudbonosnu« razinu podigla Partija. Prije svega Partija u Srbiji koja je bila šokirana njegovom pojavom i sadržajem. Ivan Stambolić kao predsjednik Predsjedništva Srbije prvi je bio osupnut zbog kritiziranja sustava, tj. Partije. Memorandum ima dva dijela. Prvi se dio bavi ekonomskom kritikom Jugoslavije i taj je dio imao određena utemeljenja. No onaj drugi dio koji se bavi položajem Srbije u Jugoslaviji sramotan je. Počevši od teza prema kojima je položaj Srba u Hrvatskoj bio gori samo u vrijeme NDH. A Srbi tada »plivaju« u svim porama hrvatskoga društva i s nekoliko iznimaka (poput znanosti primjerice) stoje bolje nego Hrvati. Zapravo jedino na što Srbi tada u Hrvatskoj nisu mogli utjecati bilo je ime te države, ona se mogla zvati samo Hrvatska. Memorandum SANU-a sramotan je ne samo zbog iznesenih neutemeljenih teza, nego i zbog činjenice da je bio proizvod intelektualne elite jednoga naroda. A to je pak bila intelektualna razina literature s kioska. Memorandum je napravio golemu štetu samoj Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, koja je prije toga ipak bila institucija s težinom.
No od samoga Memoranduma postojali su daleko gori tekstovi u to vrijeme. Primjerice članak povjesničara Vasilija Krestića o Hrvatima kao narodu kojemu je genocid i mržnja protiv Srba urođena. Može se postaviti i pitanje o tome što je to Memorandum rekao novo, a da već nije bilo rečeno u »Plavoj knjizi«, dokumentu koji je 1977. proizvela Partija u Srbiji, koja je tada na ozbiljniji način također gurala tezu da Srbija nije ravnopravna u Jugoslaviji zbog statusa svojih pokrajina.
To je teza koja dominira ponajprije na krajnjoj hrvatskoj desnici koja sve današnje odnose u društvu želi svesti na svemoćnu Udbu. Franjo Tuđman nesumnjivo je prvi među istaknutim hrvatskim disidentima u drugoj polovici osamdesetih dobio putovnicu. Tko je čitao njegov dnevnik jasno mu je i kako je do toga došlo. Putovnicu mu je osigurao Mika Špiljak. On je 1987. bio u mirovini, ali bio je toliko utjecajan da mu je mogao to riješiti. U zaleđu je stvar osobnih odnosa i političkih kretanja u Jugoslaviji. Tuđman i Špiljak su se poznavali. Često se zanemaruje ta razina odnosa i ona u povijesnim raščlambama često ostane izvan vidika. Špiljak nije bio obrazovan kao neki drugi funkcionari, ali imao je jak politički instinkt i od kraja rata do raspada komunizma bio je u vrhu sustava. U vrijeme kada Tuđman dobiva putovnicu cijela srpska nacionalistička struktura nesmetano je dobivala putovnice i šetala se posvuda u inozemstvu. Zašto se onda i jednomu nepodobnomu Hrvatu ne bi dala putovnica? No to je i za Tuđmana, kada je dobio putovnicu, bio dvosjekli mač. Jer oni koji su mu dali putovnicu jako su vodili računa što on radi u inozemstvu. Gdje god da je on išao tada po inozemstvu, uz njega je uvijek »netko bio«. Tuđman je to znao i nije napravio ništa što bi ga diskreditiralo u Hrvatskoj u koju se namjeravao vratiti. Nadalje, do sada nitko nije ponudio dokaze da je Udba 1987. počela koketirati s nacionalizmom kao što se tvrdi po bespućima interneta. Na temelju takvih podmetanja ide se u drugu krajnost prema kojoj su ovu državu stvorili udbaši. Nisu! Hrvatsku su u Domovinskom ratu stvorili »obični mali ljudi« kojima nije bio problem s puškom stati pred tenk, dakako pod Tuđmanovim vodstvom!
Od prvoga dana svojega postojanja ta država nije imala mnogo šanse. Prva Jugoslavija nastala je na razvalinama nekoliko carstava. Nakon Prvoga svjetskoga rata nestala je Austro-Ugarska Monarhija, Njemačko Carstvo, Osmansko Carstvo, Rusko Carstvo… A na njihovim mjestima s izuzetkom SSSR-a nastaju uglavnom nacionalne države. Jedan od iznimaka među novim je državama i Jugoslavija koja je kao kraljevina bila »minicarstvo« s jasno određenom Srbijom kao hegemonom u njoj. Ta je monarhija u zapadnoeuropskim kabinetima trebala biti nekakav južnoslavenski supstitut za Austro-Ugarsku i Tursko Carstvo i država koja je trebala štititi Europu od prodora komunizma.
Problem druge Jugoslavije bio je u tome što klasici marksizma nisu dali zapravo ništa upotrebljivo kada je riječ o rješavanju nacionalnih pitanja. Oni nisu razumjeli nacionalno pitanje, smatrali su naciju ideologijom, a klasu znanošću. Za njih je nacionalno pitanje bilo taktički potez u svrhu postizanja strategijskoga cilja – dočepati se vlasti bez obzira na cijenu. A Tito je bio možda i najbolji Staljinov učenik u tom poslu. On je u Jajcu 1943. obećao sve što mu je palo na pamet da bi zasjeo u Karđorđevićeve dvore. Uspio je, no njegova je država stalno bila u problemima iako je dobivala golem novac da se održi. Dušan Bilandžić dao je svojedobno dobar opis što je bila Jugoslavija cijelo vrijeme: cvatuća država u raspadanju.
Nema nikakve dvojbe da je Jugoslavija proizvod Zapada. Nije ona proizvod Srbije. No činjenica jest i da su nakon Drugoga svjetskoga rata stabilnost i smisao Jugoslavije zapravo održavala oba hladnoratovska bloka. Čim je Gorbačov proglasio perestrojku, Jugoslavija je izgubila smisao. Ona je postala nevažna država na Balkanu. Zbog toga je ulazak Hrvatske u NATO i EU od neprocjenjive važnosti. Dobar dio naše političke elite to kao da još ne razumije ili se pravi da ne razumije. Jer to je definitivni kraj Jugoslavije, kraj toga eksperimenta. Prosječan Hrvat nema nikakva razloga žaliti za Jugoslavijom.
U studenom 1979. na jednoj zajedničkoj sjednici Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ iznesen je podatak da je od 1975. godine do tada u Jugoslaviji za teže oblike gospodarskoga kriminala optuženo 109 550 osoba, od kojih 3105 direktora, 15 228 poslovođa i 38 438 radnika. Optuženo je i 47 000 osoba koje su sudjelovale u pljački izvan poduzeća. Materijalna šteta počinjena gospodarskim kriminalom u 1979. iznosila je oko 78,5 milijuna dolara. No to je šteta koja je utvrđena, a kakvi su bili stvarni razmjeri vjerojatno se nikad ne će utvrditi. Podatak je zanimljiv i zbog činjenice da je Tito bio živ kada je partijska i državna vrhuška upoznata s tim podatkom. Osamdesetih gospodarski kriminal sustavno raste. Zbog toga je Udba od 1983. u svoj kvartalni bilten unijela i rubriku o gospodarskom kriminalu, odnosno o podrivanju ekonomske osnovice zemlje. Ranije to nije imala. Mnoge afere i oblici gospodarskoga kriminala kojima svjedočimo danas su »kikiriki« prema onomu što se zbivalo u Jugoslaviji.
Siguran sam i da problem privatizacije koji nas danas mori ima korijene mnogo prije 1990. Koliko je meni poznato, jedino se ozbiljnije privatizacijom bavio novinar Ivica Radoš. Nitko se nakon njega nije usudio više pisati o privatizaciji. Svojedobno, prije 15-16 godina, bio sam nezakonito odbijen od SDP-a kada sam tražio pristup građi koja je nastajala u okviru djelovanja Partije. Tada sam imao dojam da sam dobio odbijenicu zbog točke »razno« na partijskim sjednicama, na kojima se od viših do nižih razina države odlučivalo o funkcijama. Mnoga od tih imena ostala su aktualna i nakon pada komunizma, kako u politici tako i u gospodarstvu. Nadalje, neka od imena koja sam susretao istražujući za potrebe ranije knjige »Raspad Jugoslavije i stvaranje hrvatske države«, koja se bavi razdobljem 1989. i 1990., ponovno sam susreo sada kada sam dublje ušao u osamdesete. U tome leži dijelom i ključ za razumijevanje privatizacije devedesetih. Moj je dojam da su od nje najviše profitirali partijski kadrovi, oni koji su do 1990. već imali karijere u gospodarskim strukturama i koji su preko noći promijenili stranu. Stoga nema dvojbe da je od Tuđmanove pomirbe najviše koristi izvukla bivša partijska struktura. Jasno, nije bio problem u tome što je netko privatizirao tvrtku koja bi nakon toga nastavila raditi. No znamo da nije uvijek bilo tako. I to je uteg koji nas do danas prati.
