Bog Stvoritelj namijenio je čovjeku vječni smisao, a to je punina života, radosti i mira u Bogu. Budući da čovjek svojim grijehom ruši taj smisao svoga postojanja, Sin Očev se utjelovio i rodio od Bezgrješne Djevice Marije da nam bude spasiteljem od grijeha i da nam svojim milosrđem opet omogući ostvarenje pravoga smisla života u vječnosti.
Samo Bog razumije što znači vječna sreća. U ovom životu, mi si to ne možemo predočiti. Hodamo u vjeri, a ne u gledanju božanskih stvarnosti. Apostol je Pavao stoga rekao kako ni oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni srce osjetilo što je Bog pripravio onima koji ga ljube. (usp. 1 Kor 2, 9) »A vjera je« – piše u poslanici Hebrejima – »već neko imanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo.« (Heb 11, 1)
Na čvrstoći vjere stoji i čvrstoća nade. Ako se po vjeri ne živi, ona sve više slabi, dok se ne ugasi, a tada ni kršćanska nada nema svoga uporišta ni izvorišta. Vjera pak živi od molitve, sakramenta Riječi Božje, što sve u duši stvara raspoloženje djelotvorne ljubavi. Zato smo kazali da vjera, nada i ljubav idu zajedno, to je jedinstveni život unutarnjega čovjeka koji je obraćenjem postao novo stvorenje. Tako se ostvaruje skladan život s Bogom i to je onda suživot u Božjoj ljubavi. Taj se suživot ostvaruje u zemaljskom životu u vjeri, nadi i ljubavi, a u vječnom životu u gledanju neizrecivih Božjih stvarnosti i ljepota!
Za dar takvoga života isplati se živjeti, trpjeti i umrijeti u ljubavi Božjoj.
Završimo riječima apostola Pavla koje je pisao svom učeniku Titu, biskupu u Kreti: »Pojavila se doista ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.« (Tit 2, 11-13). Amen.
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 71.-74.
