Kada je portal Srpskoga narodnoga vijeća »Novosti« objavio da je to »vijeće« u otvorenom pismu vodstvu Hrvatske radiotelevizije panično tražilo da se istoga dana kad je izrečena cenzurira izjava hrvatskoga povjesničara međunarodnoga ugleda dr. Marija Jareba o istinskoj naravi tzv. ustanka u Srbu koji se slavi 27. srpnja, malotko je mogao vjerovati da je moguće da se u današnje doba primjenjuju metode cenzure iz vremena komunističke diktature, to jest iz razdoblja velikosrpske hegemonije unutar bivše države. No ta se grubost doista dogodila. Uz reakciju predsjednika Matice hrvatske, oholo i ničim argumentirano pretendiranje Srpskoga narodnoga vijeća na demokratske slobode i njihovo grubo manipuliranje povijesnim činjenicama šutke je prošlo i kod Hrvatskoga novinarskoga društva i kod predstavnika hrvatskih vlasti koje su očito još uvijek nerealno ovisne o rukama predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj. Nema smisla opravdavati znanstvena stajališta dr. Jareba jer iza njega stoje ne samo neovisne recenzije, nego i njegova cjelokupna karijera, no treba reći da je vjerojatno nekima trn u oku njegovo vrsno sudjelovanje kao povjesničara eksperta među hrvatskim katoličkim članovima Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve, koja je 2016. i 2017. razmatrala ulogu kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga, a osnovana je na prijedlog pape Franje.
Dr. Jareb za Hrvatski je radio među ostalim izjavio: »Ono što je sporno u tom ustanku koji nikako nije bio ustanak naroda Hrvatske kako se nekad nazivao, ili naroda Like kako ga danas neki nazivaju, je to što su ustanici na području na kojem su zavladali proveli, možemo to tako reći, etničko čišćenje svih Hrvata i Muslimana koji su tamo bili. Poznat je slučaj mjesta Borićevac gdje su unatoč tome što je većina stanovnika izbjegla pred ustanicima, gerilcima, zatečeno 55 ljudi, uglavnom žena i djece, nešto staraca. Svi su ubijeni. Ili članovi obitelji Ivezić u Brotnju.«
O pravoj naravi toga »ustanka« može posvjedočiti izjava koju je za Glas Koncila davno dao blagopokojni gospićko-senjski biskup Mile Bogović. On je 2014. osobno svjedočio ekshumaciji u Brotnju. Neka to bude svojevrsno nebesko ohrabrenje svima koji se zauzimaju za povijesnu istinu, ali i pouka onima koji bi – da samo mogu – i nebo cenzurirali.
»Zahvaljujem svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame u koju su krajem srpnja 1941. bačeni ljudi iz sela Brotnje kraj Srba (Lapačka dolina) samo zato što su bili Hrvati i katolici. Imao sam priliku osobno nazočiti događaju kada su članovi Gorske službe za spašavanje slali iz dubine od 20 metara kosti bačenih u tu jamu prije 73 godine. Smeta mi što se dalje izbjegava jasno reći o čemu je tu riječ. Vrijeme je da se suočimo s okolnostima i uzrocima zašto je do toga došlo. Jama se nalazi na vrhu brda (Dabin vrh), teško je pristupačna zbog strmina i bespuća. Teško ju je naći i zbog toga što je njezin gornji otvor toliko uzak da se odraslijeg čovjeka jedva može progurati kroza nj. Sve te teškoće ubojice su svladale i progurale kroz to usko grotlo čovjeka po čovjeka da padne na dubinu od 20 metara. Na ostatcima izvučenih kostiju (ondje je nađeno 19 kostura, ali postoje još neotkrivene jame) ne vide se prostrijelne rane pa je pojačana sumnja, već iznesena u medijima, da su ljude bacali žive u jamu.
Kada se znade da je od tada pobijenih žitelja sela Brotnje njih 10 bilo ispod 10 godina – dakle djeca, morao je rezervoar mržnje i želje za ubijanjem biti doista pun. Iz Brotnje je tada ubijeno 37 ljudi – doslovno sve hrvatsko i katoličko što je ondje uhvaćeno. Stari guslar Luka (82 godine) morao je svojim guslanjem svemu dati obilježje slavlja.
Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Kakvi su to ‘viši’ ciljevi koji imaju tako zločinački uvod? Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove u Lapačkoj dolini.«
