Nedavno sam imala priliku vidjeti u nekim arhivskim starim dokumentima žig na kojem stoji »sub secreto pontificio«, a sada su dostupni javnosti. Možete li napisati nešto više o tom institutu papinske tajne, koga ona obvezuje, u kojim slučajevima, traje li ona doživotno? Hvala na pojašnjenju.
Mara T.
Vaša bi pitanja zahtijevala daleko veći prostor nego što ga imamo na raspolaganju u našem tjedniku, ali ćemo u odgovoru pokušati »ne preskočiti« ono bitno. U časopisu »Periodica de Re Canonica« (sv. 107, br. 3, 2018., str. 465-492), koji je specijaliziran za pitanja kanonskoga prava, isusovac i redoviti profesor na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« Ulrich Rhode u članku »Transparentnost i tajna u kanonskom pravu« objašnjava da su crkvene vlasti tijekom stoljeća objavile »brojna pravila o priopćavanju informacija, kako bi ga promicale, a tako i ograničile ili zabranile u određenim okolnostima«, te objašnjavajući terminologiju ističe da je papa Klement XI. »secretum Sancti Officii« (tajnu Svetoga uficija, danas Dikasterija za nauk vjere) uspostavio 1709., a morali su ga se pridržavati službenici Svete kongregacije inkvizicije, pa je bila riječ o posebnoj vrsti službene tajne. (»Zanimljivo je primijetiti«, nastavlja prof. Rhode, da se već 1709. rabio termin »secretum Sancti Officii« premda se taj dikasterij tek od 1908. naziva »Sanctum Officium«.) Iako se izraz »secretum Sancti Officii« nastavio rabiti do 1968., Sveta je Stolica počela rabiti i izraz »secretum pontificium«. Tijekom Prvoga vatikanskoga koncila rabio se za označavanje tajne koju su trebali održavati koncilski oci, pa i kod pripreme Zakonika kanonskoga prava (ZKP) 1917. godine. I reforma Rimske kurije koju je proveo papa Pavao VI. nakon Drugoga vatikanskoga koncila rezultirala je novim Općim pravilnikom iz 1968., u kojem je tradicionalni izraz »tajna Svetog uficija« zamijenjen izrazom »papinska tajna« (segreto pontificio), a četiri mjeseca kasnije Državno je tajništvo prema prof. Rhodeu objavilo uputu koja nikada nije promulgirana, a koja je opisivala predmet papinske tajne, osobe koje su dužne poštovati je i kazne za kršenje. Iste godine izraz »tajna Svetoga uficija« također je zamijenjen izrazom »papinska tajna«, a i norme o izboru biskupa iz 1972. također su se odnosile na papinsku tajnu. Uputa iz 1968. zamijenjena je 1974. novom verzijom, ovaj put objavljenom u »Acta Apostolicae Sedis« (s početnom riječju »Secreta continere«), a njezine su norme o papinskoj tajni na snazi do danas, s iznimkom kaznenoga djela, koji je ukinut kanonom 6 ZKP-a iz 1983. Prema riječima prof. Rhodea »najznačajnija inovacija Zakonika iz 1983. u vezi s tajnošću bila je uključivanje, u popis obveza i prava svih vjernika, zabrane ‘nezakonitoga narušavanja dobroga ugleda koji netko uživa ili kršenja prava bilo koje osobe da brani svoju privatnost’ (kan. 220)«, a »kao rezultat brojnih slučajeva seksualnoga nasilja Kongregacija za nauk vjere je 2001. godine, zajedno s motuproprijem ‘Sacramentorum sanctitatis tutela’ Ivana Pavla II., objavila norme o postupanju s ‘delicta graviora’« (teži crkveni delikti). Za dotične sudske postupke u tim slučajevima norme su zahtijevale poštovanje papinske tajne, a također su predviđale kazne za one koji su je prekršili. Iako te norme, kao i uputa »Crimen sollicitationis«, nisu bile službeno objavljene, revidirana verzija iz 2010. objavljena je u »Acta Apostolicae Sedis«, kada ih je izmijenio papa Benedikt XVI. Popisu pitanja koja podliježu papinskoj tajni prema uputi »Secreta continere« iz 1974. papa Franjo je 2016. dodao još jedan element i u prosincu 2016. objavio novu verziju »Norma o deliktima pridržanim Kongregaciji za nauk vjere«, a prof. Rhode tvrdi da »taj dodatak potvrđuje da Sveta Stolica i dalje pretpostavlja da uputa iz 1974. ostaje na snazi«.
Norme o papinskoj tajni sadržane u dokumentu »Secreta continere« koje je papa Pavao VI. odobrio 4. veljače 1974. navode: »U određenim pitanjima od veće važnosti potrebna je posebna tajna, nazvana papinska tajna, koja se mora čuvati s teškom obvezom.« Oni koji su dužni čuvati papinsku tajnu moraju se smatrati obvezanima »ne vanjskim zakonom«, nego »zahtjevom [svojega] ljudskoga dostojanstva« i moraju »smatrati čašću obvezati se na čuvanje tajni potrebnih za javno dobro«. Članak 2 govori o onima koji su obvezni čuvati »papinsku tajnu«: »Kardinali, biskupi, viši prelati, viši i niži dužnosnici, savjetnici, stručnjaci i niže rangirano osoblje odgovorno za rješavanje pitanja obuhvaćenih papinskom tajnom; legati Svete Stolice i njihovi podređeni koji se bave spomenutim pitanjima, kao i svi koje oni pozovu da se savjetuju o takvim pitanjima; svi oni koji su dužni čuvati papinsku tajnu u određenim pitanjima.«
Papinska tajna mora se održavati trajno, ali je papa Franjo 17. prosinca 2019. donio iznimke za zlostavljanja u uputi »O povjerljivosti slučajeva«, to jest ukinuo je njezinu primjenu u slučajevima prijava, optužba i suđenja za seksualno zlostavljanje maloljetnika i ranjivih osoba, čime je ta tajna uklonjena iz takvih kaznenih postupaka.
