Nedavno sam čula za jedno mišljenje njemačkoga teologa koji je poveo raspravu u medijima o tome koji bi se sakramenti mogli digitalno slaviti. Među njima posebno je istaknuo ispovijed preko interneta, jer kod toga sakramenta nije – kako tvrdi – bitna fizička prisutnost, nego govorni čin pokajanja, odrješenja. Svega smo se naslušali iz njemačke Crkve, ali ovo mi zvuči malo previše. Nije li to krivovjerje, kako je moguće takvo nešto zastupati?
Borna Ć., Zagreb
Jasno je da digitalno slaviti ne možemo ni jedan sakrament, a posebno ne ispovijed. I kada pratimo prijenos mise na radiju, televiziji ili nekoj digitalnoj platformi, nismo na misi, nego pratimo njezin prijenos, o čemu smo već više puta pisali pa sada ne ćemo dodatno ulaziti u tu temu pastoralne prakse i njezine vrijednosti, nego se vraćamo Vašemu pitanju. Ono je bilo posebno aktualno u vrijeme pandemijske krize, kada nismo mogli fizički sudjelovati ni pristupati sakramentima, što je nama vjernicima posebno teško padalo jer nama sudjelovanje na misi i pristupanje ostalim sakramentima nije tek navika. Tada je pitanje slično Vašemu dobio i jedan talijanski svećenik – don Angelo – koji je odgovorio u skladu s katoličkim naučavanjem, što ćemo i mi učiniti bez obzira na to što spominjete njemačkoga teologa, s čijim mišljenjem ne ćemo ulaziti u raspravu, nego ćemo Vas samo podsjetiti da je to njegovo stajalište. Možemo reći da svi sakramenti zahtijevaju osobnu prisutnost, pa tako i ispovijed. Kada se u jedno doba u crkvenim krugovima postavilo pitanje ne bismo li se mogli ispovijedati i telefonski, odgovor je Svete Stolice bio jasan: ne. A među uvjetima za valjanost sakramentalnoga odrješenja u ispovijedi je da se ono daje prisutnomu pokajniku/penitentu (»in praesentem directa«). Zapravo sakrament se sastoji od različitih elemenata ili znakova, pa ako bilo koji od njih nedostaje, sakramentalno je slavlje također ništavno. Stoga riječi koje govori svećenik: »I ja te odrješujem…« pretpostavljaju da je pokajnik/penitent prisutan. I da budemo jasni: »prisutan« ne znači »prisutan glasom« (na telefonu, na daljinu…), nego osobno prisutan.
Don Angelo je protumačio da je još papa Klement VIII. 1602. kao lažan, nepromišljen i skandalozan osudio prijedlog koji je tvrdio da je dopušteno sakramentalno ispovijedanje pismom ili preko posrednika – koji bi zamijenio pokajnika/penitenta, a i ispovjednik bi dao »pismeno odrješenje«. Odrješenje ne vrijedi bez prisutnosti pokajnika. Podsjećamo i da je predsjednik Papinskoga vijeća za društvene komunikacije 27. svibnja 2001. izjavio da se sakrament pokore uvijek mora slaviti »u kontekstu osobnoga susreta« i da ispovijed na daljinu (online) nije valjana. Nije neobično ni da je to izjavio upravo predsjednik toga Papinskoga vijeća niti je neobično što je njegovo stajalište u skladu sa stajalištem Apostolske pokorničarnice. Tako je 20. ožujka 2020. – u tijeku pandemije – regent Apostolske pokorničarnice mons. Krzysztof Nykiel pojasnio da se sakramentalna ispovijed ne može obavljati telefonom, e-poštom ili drugim komunikacijskim sredstvima iz razloga povezanih sa zaštitom sakramentalnoga pečata. »A prije svega potrebna je fizička prisutnost pokajnika.« Pri tome je dao do znanja da preko tih komunikacijskih sredstava »svećenik može eventualno pružiti koristan duhovni savjet vjernicima, utješiti ih ili im ponovno probuditi nadu, ali ne i podijeliti sakramentalno odrješenje«. Što se pak tiče mogućnosti unutarnje ispovijedi, bez intervencije svećenika, Crkva je uvijek potvrđivala da je individualna i cjelovita ispovijed grijeha s jednako individualnim odrješenjem jedini uobičajeni način kojim se vjernici, svjesni teškoga grijeha, pomiruju s Bogom i Crkvom, o čemu nam jasno govori enciklika »Pomirenje i pokora« (»Reconciliatio et paenitentia«) u broju 33: »Pojedinačna i cjelovita ispovijed grijeha s pojedinačnim odrješenjem jest jedini način kojim se vjernik, svjestan teškoga grijeha, pomiruje s Bogom i Crkvom. Iz te ponovne potvrde učenja Crkve jasno proizlazi da je uvijek potrebno priznati svaki teški grijeh, i okolnosti što ga određuju, u pojedinačnoj ispovijedi.« A kada apsolutno nedostaju uvjeti za pristupanje sakramentu pokore u uobičajenom obliku osobne ispovijedi, navodi don Angelo, Crkva predviđa mogućnost primanja Gospodinova oproštenja u obliku takozvanoga »votum sacramenti«, odnosno izražavanjem iskrene želje za primanjem sakramenta pomirenja i namjerom da ga se naknadno slavi što je prije moguće. Dakle, ako se ne mogu ispovjediti, vjernici se potiču da iskreno zamole Boga za oproštenje s namjerom da se ispovjede što je prije moguće. U tom slučaju oni su već dosegnuti Božjom milošću, kako je Crkva oduvijek učila kada je rekla da se stanje milosti može povratiti čak i prije ispovijedi ako se izvrši čin ispovijedi, ali odrješenje ne vrijedi u odsutnosti osoba – pokajnika i svećenika, što je potvrdila i Apostolska pokorničarnica riječima tadašnjega višega pokorničara kardinala Maura Piacenze.
