ANGAŽIRANI SVEĆENIK MARKO SIKIRIĆ »Bog, vjera i Hrvatska«

Snimila: I. Grbić | Obilježavanje stote godišnjice smrti don Marka Sikirića (1858. - 1919.)

»Pravaška misao u Dalmaciji javlja se najprije u relativno uskom krugu nacionalno najsvjesnijih pojedinaca, koji su pripadali uglavnom radikalnom i izrazito hrvatski orijentiranom krilu stare Narodne stranke. U početku je na čelu te malobrojne skupine bio don Mihovil Pavlinović, glavni tvorac hrvatske nacionalno-integracijske ideologije u Dalmaciji, a posebice u njezinu primorsko-seljačkom dijelu društva gdje se hrvatska etnička svijest izravno transponirala u hrvatsku nacionalnu svijest.« Stranački pak »pravaštvo u Dalmaciji nastaje tek početkom osamdesetih godina 19. stoljeća, i to s pojavom prve dalmatinske vjersko-pravaške skupine«. »Ta skupina nastaje u Zadru i zadarskim Arbanasima« (M. Diklić), a važnu ulogu u tom pokretu imao je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća agilni don Ivo Prodan, koji uz ostalo piše u vjersko-pravaškim glasilima »Katoličkoj Dalmaciji«, »Steklišu«, »Pravašu« i »Hrvatskoj kruni«. Jedan od najgorljivijih sljedbenika pravaške misli i Prodanova djelovanja bio je njegov prijatelj don Marko Sikirić.

»Njegovo životno geslo i pastoralno poslanje moglo bi se sročiti u životnu odrednicu – ostati na vlastitom ognjištu i biti ponosan što je katolik i Hrvat.«

Rođen je u Bibinjama 19. listopada 1858. Školovao se u Zadru, gdje je završio pučku školu, gimnaziju i studij bogoslovije, a 7. listopada 1883. zaređen je za svećenika. Prvu godinu župnikovao je u Radovinu i Visočanima, a od 1884. do 1919. u svom rodnom mjestu. Može se reći da je bio ne samo duhovni, nego i kulturni i politički vođa, prosvjetitelj i socijalni radnik, predvodeći mnoge akcije u puku pod geslom »Bog, vjera i Hrvatska«. Tako je uz ostalo pokrenuo akciju gradnje pučke škole – naime tamo je sve do 1894. bila tzv. »Pomična učionica«, kojom je i on ravnao desetak godina – otvorio trgovinu i utemeljio seosku blagajnu za posudbu novca, što je mnogima bio spas od lihve, tražio uređenje bunara za pitku vodu, a uz pomoć Hrvatskoga akademskoga kluba iz Zadra otvorio 24. siječnja 1904. pučku knjižnicu u bibinjskoj školi. Suosnivač je Hrvatskoga sokola u Bibinjama, a u svom dvorištu uredio je i organizirao vježbalište sokolaša. Godine 1917., kad je posvuda zavladala glad i nestašica, otvorio je pučku kuhinju u Bibinjama, što je za seoski puk mnogo značilo.

Borio se protiv autonomaštva, velikosrpstva i svake tuđinštine. Šireći među svojim župljanima državotvornu pravašku misao, zauzimao se za nacionalnu i teritorijalnu integraciju, odnosno za političku homogenizaciju hrvatskoga naroda radi sjedinjenja rascjepkanih hrvatskih teritorija u cjelovitu i samostalnu hrvatsku državu. Za vrijeme izbora zastupnika u Dalmatinski sabor u Zadru ili Carevinsko vijeće u Beču bibinjski su birači njime predvođeni redovito glasovali za kandidate Stranke prava, a njihov omiljeni zastupnik u prva dva desetljeća 20. stoljeća bio je upravo don Ivo Prodan.

Zbog takva političkoga djelovanja i otvorena podupiranja pravaških kandidata na izborima mnogima se bio zamjerio, posebice autonomašima i režimskim ljudima, koji su ga često tužakali svjetovnim i crkvenim vlastima u Zadru. No nije se dao pokolebati pa je odlučno i javno isticao svoje pravaško uvjerenje. Ti napadi nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je Zadar i zadarsku okolicu na temelju Londonskoga ugovora iz 1915. okupirala talijanska vojska, postajali su sve teži. Godine 1918. osobito se zamjerio nekim zadarskim talijanašima i pridošlim karabinjerima jer se nije htio staviti u službu iredentističke vlasti u Zadru, a svoje mještane nagovarao je da ne uzimaju hranu iz talijanske kuhinje, iako je u selu vladala glad. Zbog toga i vijanja hrvatske zastave na crkvi, a i ranijih njegovih političkih stajališta i utjecaja na župljane, Talijani su odlučili ukloniti ga iz Bibinja. Saznavši za to, morao se od početka 1919. godine skrivati, najviše u Sukošanu. Početkom proljeća 1919. otišao je u Zagreb. Uskoro se međutim razbolio i umro od upale pluća u Bolnici milosrdne braće 11. listopada 1919., a pokopan je 13. listopada na Mirogoju. Ima i u tome simbolike što je svoj zemaljski život završio u Zagrebu, koji je isticao kao središte hrvatskoga naroda te često puku govorio: »Držite se Zagreba.«

Iako je Sikirićevo djelovanje bilo ograničeno na bibinjski kraj, u kojem je on bio na čelu Mjesnoga kluba Stranke prava, ono je davalo snažan zamah pravaškoj državotvornoj svijesti u cijeloj sjevernoj Dalmaciji. »Kroz punih 36 godina pastoralnoga djelovanja u rodnim Bibinjama don Marko je proživio brojne društvene i političke promjene: nestanak Otomanskog Carstva, Prvi svjetski rat i propast Austro-Ugarske, stvaranje Kraljevine Jugoslavije, talijansko zauzeće Zadra i Hrvatskog primorja. Bile su to godine iseljavanja hrvatskog življa i odnarođivanja hrvatskog puka. Don Marko se nije dao zbuniti ni obeshrabriti. Njegovo životno geslo i pastoralno poslanje moglo bi se sročiti u životnu odrednicu – ostati na vlastitom ognjištu i biti ponosan što je katolik i Hrvat« (Ž. Puljić). U rodnomu mjestu podignut mu je spomenik, a njegovim je imenom nazvana obala, katolički dom i župni zbor.

IZVORGlas Koncila br. 47/2019.
Prethodni članakINTELEKTUALCI I MUDRI LJUDI Prepoznati pravoga kralja
Sljedeći članakUZ FILM »JOJO RABBIT« Izmišljeni prijatelj