U životu ima ljudi koji ne znaju cijeniti prave, ljudske kvalitete. U životu imamo mnogo »prijatelja«, ali rijetko tko nam je pravi prijatelj. Također, sve češće čitamo o rastavama, svađama unutar obitelji koje dovode i do cjeloživotnoga neslaganja, pa i prijezira između roditelja i djece. U svim spomenutim okolnostima veliku ulogu u zapletu, ali i raspletu situacije ima tema ovoga dvobroja – vjernost.
Mnogo se biblijskih događaja temelji upravo na temi vjernosti. Naši su praotci u vjeri – Abraham, Izak i Jakov, a i drugi – vjerovali i bili vjerni te ih je zbog toga Bog uvijek nagrađivao. Isti je slučaj u našim životima – treba biti vjeran svojoj obitelji, prijateljima, bračnomu drugu, pa čak i športskomu klubu koji simpatiziramo. Koliko god teška situacija bila, vjera u bolje sutra uz Boga pomoći će nam u vjernosti na životnom putu. Uzor vjernosti Bogu i Božjemu naumu su nam Isus i njegova i naša majka – Djevica Marija. Zamislite, ona je vjerovala na riječ »nekom tamo« Gabrijelu kojega je vidjela prvi put u životu, a koji joj je rekao nešto za nju nepojmljivo: da će roditi Božjega sina! I njezin Sin bio je besprijekorno vjeran svojemu pozivu, a na kraju su Marija i on zbog svoje vjernosti nagrađeni te su slavno uzišli i uzneseni na nebo. Njih vam, uz ovaj dvobroj s kojim proslavljamo blagdan Velike Gospe, stavljamo za uzore vjernosti. Jer danas je vjernost na mnogim područjima dovedena u pitanje. Događa se da ljudi nisu vjerni ni sebi ni drugima, da mladić i djevojka u vezi, tj. u doba hodanja i zaručništva ne ostaju vjerni jedno drugomu, a dosta se često govori i o nevjeri u braku. Zbog nevjere dolazi i do raspadanja onoga što nam je sveto, do rastakanja obitelji. S druge pak strane oni vjerni uživaju u punini ljubavi partnera u braku s kojim osnuju zdravu obitelj jer su bili vjerni otpočetka do kraja.
Svi mi moramo naći vlastiti odgovor i motivaciju za vjernost nekomu ili nečemu. Naša vjernost ne bi se smjela temeljiti samo na nečemu »tek tako«, nego je potrebno – kako kaže Isus – vjeran biti u najmanjem kako bismo bili vjerni i u najvećem. Potrebno je ne posumnjati u vlastitu vjernost, nego ustrajno nastaviti put koji smo izabrali – jer još od davnih biblijskih vremena i svjedočenja znamo da se vjernost isplati.
Kako mladi doživljavaju vjernost, što im ona uopće znači? Svatko vjernost tumači na svoj način, onako kako mu je najlakše shvatiti i prihvatiti, ali je li to uvijek i ispravno i dobro? Vjernost se sama po sebi teško definira. Nalazi se negdje duboko u samoj srži čovjeka, u njegovoj duši, utaborena u najužoj pori ljudskog bića. Ili bi barem tako trebalo biti. Mladi danas sve lakše gube vjernost i sve se više odaju lažnim idealima i porocima. Lakši je to put do »dobroga« života kojemu mnogi danas robuju.
U čemu se očituje vjernost? Usuđujemo se reći – u svemu. U samom pogledu na život, u ponašanju, u stavu, u svakoj riječi koju izgovorimo, ali i u svakoj riječi koju prešutimo, zadržimo za sebe, u svakoj misli, svakom, pa i najmanjem, naoko beznačajnom djelu prema bližnjima. Vjernost se pokazuje i dokazuje u svakoj minuti svakoga sata, u svakom udisaju i svakom izdisaju, u svakom otkucaju našega srca. Vjernost se živi.
Ali žive li zaista današnji mladi u vjernosti? Pitanje je to na koje je vrlo teško dati jednoznačan odgovor. Najbolje bi bilo kada bi na to pitanje odgovorio svatko za sebe, otvoreno i iskreno. Mladi se ponekad izgube na putu vjernosti, zalutaju, ali im Bog uvijek pokušava biti putokaz i pomoći im da se vrate na pravi put. Brojni životni izazovi izgledaju nam kao zaprjeka vjernosti, ali oni su upravo suprotno od zaprjeke. Izazovi u životu nam pomažu da učvrstimo svoju vjeru, da dokažemo vjernost i da je ojačamo.
Bit vjernosti nije u veličini i obujmu. Vjernost se, među ostalim, prepoznaje u skromnosti i malim stvarima, ponekad čak oku nevidljivima i rukama neopipljivima. Takva vrsta vjernosti često je i mnogo jača i čvršća od vjernosti koja je očita i vidljiva svima. Sitnice su ono što je bitno, sitnice odaju čovjekovu bit. Te naizgled nebitne stvari, dodiri, djela i riječi ponekad su mnogo veća od svih javnih, velikih iskazivanja vjernosti. Jer u malenome se prepoznaje veličina.
U evanđelju po Mateju (Mt 25, 21) gospodar kaže svomu sluzi: »Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!« To nam svima treba biti primjer i nada da su sitnice te koje grade vjeru i čine razliku između, naizgled, jednako vjernih sluga. Osim u evanđelju po Mateju, u Bibliji na još nekim mjestima pronalazimo spomen značenja vjernosti u malenom. Tako u evanđelje po Luki (Lk, 16, 9-13) Isus kaže: »Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.«
Majka Terezija možda je najbolji primjer vjernosti u sitnicama, ali i u velikim stvarima. Svojom izrekom: »Budite vjerni u malim stvarima jer u njima leži vaša snaga« sve nas je potaknula da se zapitamo koje su to male stvari i što mi kao pojedinci možemo napraviti da bismo ojačali svoju vjernost.
Ta rečenica svima nam treba biti zvijezda vodilja na životnom putu vjernosti. Sitnice su važne, ponekad ključne, jer one odaju ono duboko, istinito u čovjekovu duhu. S tim sitnicama susrećemo se svaki dan pa je svaki dan nova prilika za dokazivanje, ali i učvršćivanje svoje vjernosti prema Bogu. Ako smo vjerni svaki dan u sitnicama, bit ćemo vjerni i u velikim stvarima kada za to dobijemo priliku. Važno je da sve što radimo, radimo s ljubavlju, pa se naša vjernost razvija, raste i širi, postaje poticaj da i drugi osjete što je to vjernost, i u kojim se malim stvarima ona očituje.
Neke od najvećih ljudskih vrlina su sposobnost opraštanja, ljubav i vjernost. Ljubav i vjernost koju u sebi nosi posebna osoba u svakom od naših života dolazi od one koja nas je nosila devet mjeseci ispod srca – od naše majke. Majčinska ljubav, uz vjeru, najjača je sila svemira. Stoga, ako to silu posjeduju »obične« majke, ne čudi da je majka našega Spasitelja, Blažena Djevica Marija, zbog te ljubavi i vjernosti nagrađena na najslavniji način – njeno tijelo nikada nije osjetilo raspad smrti, nego ju je Bog uzvisio i proslavio.
O Marijinoj vjernosti mnogo toga piše u Svetome pismu – od samoga dolaska arkanđela Gabrijela i navještaja rođenja Isusa po Duhu Svetom do raspeća na Golgoti i naposljetku do uzašašća. Marija ni u kojem trenutku nije posustala u svojoj vjeri, niti je ikada sumnjala u Božju istinu. Kao majka, ali i kao vjernica, do kraja je ostala uz svoga sina, ali i Mesiju. Tu je vjernost prepoznala i Crkva i stoga ju proslavljamo svake godine 15. kolovoza – na blagdan Velike Gospe, odnosno uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Taj nauk o uznesenju 1950. godine proglasio je papa Pio XII. Zanimljivo je primijetiti da je Bog više puta označavao Mariju, njenu ulogu i njezino zemaljsko tijelo na poseban način. Začećem po Duhu Svetom Marijino tijelo na poseban je način označeno, a proslavljanjem i uznesenjem taj je čin dovršen »u pravome stilu« našega Boga koji ju je toliko volio.
Mi i iz osobnoga iskustva znamo da je iznimno teško ostati vjeran u svemu što poželimo napraviti. Zato nam na tom putu sasvim sigurno može pomoći primjer naše nebeske majke Marije. Njezina ljubav i vjernost nikada nisu bile kolebljive, pa bismo i mi češće trebali osluškivati riječi: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« Stoga, ustrajmo i molimo da naša vjera ostane poput Marijine i bude umnožena.
Vjernost je jedan od najvažnijih pojmova u Crkvi. Mnoštvo je primjera iz Biblije koji nam pokazuju razne vrste i oblike vjernosti. Iako je vjernost važna ne samo za Crkvu, ona vrlo rijetko ili gotovo nikada ne dolazi do naslovnica časopisa ili do bitnoga mjesta za raspravu u društvu. Vrline poput vjernosti jako malo se cijene i nisu na vrhu prioriteta velike većine ljudi. Danas živimo u doba kada vlada hedonizam, odnosno kada ljudi osjećaju da odgovaraju samo sebi. Naša okolina služi nam da ju što više iskoristimo i ostavimo kada nam to najviše odgovara. Većina ljudi zahtijeva da im supružnici, radnici, kolege s posla i prijatelji budu vjerni, ali ne očekuju to sami od sebe. Stoga je važno postaviti pitanje: Kako biti vjeran?
Naša će vjernost uvijek biti stavljena na kušnju. Na neki način, vrlo je lako odlučiti se biti vjeran, no pravi test dolazi kada to moramo stvarno učiniti. Često ćemo se susresti s pritiscima i nerazumijevanjem okoline, no važno je da ostanemo vjerni sebi i svojim odlukama. Najveća su kušnja naša očekivanja, koja su vrlo često i nerealna te onda zbog toga odlučujemo prestati biti vjerni. Osim toga, važno je djelovati na ljude koji su se »izgubili« u vrtlogu nerealnih očekivanja. Mnogima je potrebna pomoć da se vrate na pravi put i da ponovno nauče što znači biti vjeran.
Živimo u vremenu u kojem se bježi od svih većih obveza i ljudima je najbitnije da se ne moraju previše obvezati i iskreno uključiti. Nitko se više ne želi »žrtvovati« za drugoga i učiniti nešto iz čiste ljubavi i vjernosti prema toj osobi. Navikli smo se »stavljati cijene« na najvažnije stvari u svom životu i tako procjenjivati svoju korist iz njih. Takvim načinom života nismo vjerni ni Bogu ni sebi, ali ni drugima oko sebe. To je recept za isprazan i tužan život koji je vrlo usamljen. Ako nismo vjerni drugima, ne možemo računati na to da će drugi biti vjerni nama.
Brak žene i muškarca ovjekovječena je ljubavna zajednica pred samim Bogom. Kao takav, čini se da je brak sam vrhunac zajedništva između muža i žene i nekako je sasvim prirodno pretpostaviti da je za ulazak u takvu zajednicu potrebno podosta snažnih emocija koje vežu dvije osobe. Na tom tragu, ako razmišljamo o bračnoj vjernosti, može nam se dopasti zaključak da vjernost u braku najčešće opstaje ako se supružnici »ludo« vole – ako osjećaju trajan žar zbog kojega ne vide ni jednu osobu osim vlastitoga bračnoga partnera. Kakvi sretnici – mogli biste pomisliti i pritom grdno pogriješiti. Pogrješka se sastoji u tome što emocije nisu i ne mogu biti temeljni kamen bračne vjernosti jednostavno zato što se emocije i mijenjaju i jenjavaju. Svatko tko je bio zaljubljen zna da taj vrlo intenzivan osjećaj s vremenom splasne. Na sličan način, brak kao dugogodišnji pothvat periodično donosi emocionalne uspone i padove. Znači li to da pri padovima vjernost bračnomu drugu također smije opasti? Odgovor je – nikako. Bračna vjernost svoj korijen pronalazi u čvrstoći odluke bračnoga druga da će biti tu, uz partnera/partnericu, kako god da bilo teško ili lagano. Dakle, bez obzira na trenutačno emocionalno stanje, vjeran partner uvijek može ostati takvim ako poštuje svoju odluku ili obećanje da će ostati vjeran »u dobru i u zlu«. Držanje svoje odluke stvar je karaktera. Što čvršći karakter, to je snažnija odluka i obećanje. Karakter se pak gradi u teškoćama. Upravo zato, primjerice, čuvanjem predbračne čistoće parovi postavljaju dobre temelje bračnoj vjernosti. Povrh toga, poklanjanje pažnje i nježnosti tijekom cijeloga braka održava i jača osjećaj povezanosti među partnerima. Dodatno, uzdati se u vlastiti karakter vrlo je važno, no nikada se ne treba precjenjivati, nego skromno i ustrajno izbjegavati napasti i moliti Boga za snagu.
Mnogo nam je puta nešto u životu bilo obećano ili smo mi bili oni koji obećavaju. No više puta to obećanje nismo ispunili. Stariji članovi obitelji tada bi nam rekli: »Obećanje – ludom radovanje!« Ipak, Onaj koji nas je stvorio mnogo je jači od nas u tom naumu. On svoja obećanja uvijek ispunjava i daje pozitivan primjer.
U Bibliji su zapisana mnoga Božja obećanja koja su ispunjena ili ona koja će tek biti ispunjena. Bog nam je obećao vječni život, a njegov sin Isus morao je ispuniti svoj poziv kako bi obećanje njegova Otca bilo ispunjeno. Zvuči pomalo besmisleno, ali itekako ima smisla. Isus je od rođenja znao koji je njegov poziv te se cijeli život pripremao za njegovo ispunjenje. U Trojedinom Bogu postoje tri božanske osobe – Otac, Sin i Duh Sveti, te je Božje obećanje i Isusovo obećanje. Bog je poslao dio sebe, odnosno svog Sina i dao da bude »obličjem čovjeku nalik«. Jer kako bi bilo da je Onaj od koga je sve počelo posustao i odlučio da ne će ispuniti svoje obećanje o spasenju svih ljudi? Bi li se uopće mogao nazivati Bogom? Naš Bog je milostiv i nije to mogao dopustiti. Isus se pitao, ali nikad nije rekao »ne ću« ili »ne da mi se«, a upravo se to čuje iz naših usta svakoga dana. Znao je da će njegova smrt donijeti spasenje ljudima i da njegovo obećanje Otcu, ujedno i ispunjenje njegova poziva, ima golemu cijenu za čovječanstvo.
Mi smo oni koji nismo vidjeli, a vjerujemo. Imamo obećanje koje nije ludomu, nego vjernomu radovanje! Radovanje jer znamo da nam je vječni život osiguran. Tako bismo i mi, po Božjem uzoru, trebali biti oni koji ispunjavaju svoja obećanja, ali isto tako paziti komu ta obećanja dajemo. Svako Božje obećanje bilo je ispunjeno, ali i dano s pravim razlogom – to je misao kojom se trebamo i mi voditi svakoga dana.
