Advent je u suvremenoj kulturi sve manje došašće. Postao je biznis, i to veliki, kao i sve što prethodi Božiću. Gradovi se natječu čiji će advent biti raskošniji i veći, trgovci tko će imati bolju ponudu, isto kao i ugostitelji, tko će više zaraditi, tko više potrošiti… No sva ta buka i blještavilo odvlače pozornost od pravoga smisla došašća, a orašari i mašne nastoje istisnuti jaslice… Božić neki nastoje pretvoriti u vrhunac slavlja potrošnje, kada se bez mjere kupuje ono što treba, a još više ono što ne treba… No preko mjere troše se i prirodni resursi i iskorištavaju radnici u nerazvijenom dijelu svijeta.
I ovoga Božića na Zemlji jedna od 10 osoba gladuje, a iako hrane ima dovoljno, svaki dan djeca umiru zbog gladi. Još gore, trećina proizvedene hrane u svijetu se baca, točnije 1,3 milijarde tona godišnje, od toga oko 88 milijuna tona hrane u Europskoj uniji, a u Hrvatskoj 400 000 tona. Najviše hrane bude bačeno baš u kućne kante za smeće, oko 53 posto.
U enciklici »Laudato si’ – o brizi za zajednički dom« papa Franjo piše: »Bacati hranu isto je što i krasti je sa stola onoga koji je siromašan.« U zadnje tri godine zbog pandemije COVID-19, klimatskih promjena i ratnoga sukoba u Ukrajini broj gladnih dramatično se povećao, a što će donijeti 2023. tek će se vidjeti. No dok u jednom dijelu svijeta gladuju, u drugom dijelu imaju previše, i to toliko da im je pretilost postala vodeći zdravstveni problem. Stoga bi možda više neko ikad, nakon ovih godina pandemije i eskalacije ratnih sukoba, čovječanstvo, nogometnim rječnikom rečeno, trebalo stati na loptu.
Je li propuštena prilika za globalno »resetiranje« tijekom zatvaranja koji je nametnula pandemija? Ubrzani ritam proizvodnje i potrošnje na neko je vrijeme zastao, a slike bistroga mora u dotad vječno mutnim venecijanskim kanalima zorno su pokazale razliku. Tko je mogao, doba zatvaranja provodio je dalje od prenapučenih gradova, u prirodi. Bila je to prilika da si ljudi posvijeste što je bitno, a što nebitno, da se ne vrate na staro.
Papa Franjo je još tijekom pandemije upozoravao da pojedinac iz krize ne izlazi isti, nego bolji ili lošiji, te da okončanje pandemije mora značiti promjenu nabolje. No nakon dvije pandemijske godine koje su donijele brojna ograničenja čini se da se, ako je suditi po sjaju i veličini adventske ponude, sve propušteno nastoji nadoknaditi. Svakodnevne pak vijesti pokazuju da je jednu krizu zamijenila druga, globalna, a ekološka je i dalje u drugom planu. Godišnja konferencija stranaka Konvencije UN-a o klimatskim promjenama – COP27 koja je od 6. do 20. studenoga održana u Šarm eš-Šejhu u Egiptu, ako već ne po odlučnim djelima za smanjivanje emisija stakleničkih plinova, ostat će zapamćena, osim po uspostavi fonda za financiranje šteta od klimatskih promjena u siromašnim zemljama, i po tome što je na njoj prvi put sudjelovala Sveta Stolica u svojstvu države stranke Konvencije i Pariškoga sporazuma o ograničavanju emisija stakleničkih plinova.
Pristupanje Konvenciji i Sporazumu posljedica je najave pape Franje iz 2020. da će se Sveta Stolica posvetiti cilju postizanja nulte stope neto emisija. To se kani postići na dvije razine: Država Vatikan se zauzima za smanjenje neto emisija na nulu prije 2050. intenziviranjem svojih napora u poboljšanju upravljanja okolišem koji se provode već nekoliko godina. Uz to, Sveta Stolica posvećena je promicanju obrazovanja o cjelovitoj ekologiji jer političke, tehničke i operativne mjere nisu dovoljne, nego se moraju kombinirati s obrazovnim pristupom koji promiče nove stilove života, istodobno njegujući obnovljeni obrazac razvoja i održivosti koji se temelji na brizi, bratstvu i suradnji čovječanstva te na jačanju »saveza između ljudi i okoliša«.
S obzirom na to da se vremenski okvir u kojem je moguće još nešto poduzeti kako bi se izbjegao klimatski kolaps u budućnosti smanjuje, više nema vremena za odgađanje nužnih promjena, prije svega se to odnosi na napuštanje fosilnih goriva, ali i transformaciju načina na koji proizvodimo i trošimo, a za to je potrebno iskoračiti iz usredotočenosti na sebe i svojih želja u solidarnost, a kao odgovor na vapaj Zemlje i vapaj siromaha, prihvatiti umjerenost i odricanje od suvišnoga.
Državni tajnik kardinal Pietro Parolin ponovno je uputio apel za provedbu integriranih pristupa rješavanju društveno-ekološke krize koja je, kako je istaknuo u svom govoru na COP27, prilika za pojedinačno i zajedničko obraćenje te konkretne odluke koje se više ne mogu odgađati jer imamo moralnu dužnost djelovati kako bismo spriječili i odgovorili na sve češće i teže utjecaje na ljude koji su uzrokovali klimatske promjene. Upozorio je da bi globalna događanja poput pandemije COVID-19 i sve veći broj sukoba diljem svijeta s ozbiljnim etičkim, društvenim i ekonomskim posljedicama mogla potkopati globalnu sigurnost, pogoršati nesigurnost hrane te ugroziti multilateralizam. Istaknuo je da je sadašnje doba vrijeme za međunarodnu i međugeneracijsku solidarnost te da je potrebna hrabrost i okretanje budućnosti zbog svih naraštaja koji žive na zemlji. Zaključio je da politička volja treba biti vođena sviješću da se zajedno pobjeđuje ili zajedno gubi.
Put do ostvarivanja ciljeva Pariškoga sporazuma složen je i sve je manje vremena na raspolaganju za promjenu smjera. Stoga je COP27 prilika koja se ne bi smjela potratiti.
