Kad bi tko, recimo u Slavoniji, danas stavio osobu u vremenski stroj i poslao ju sto godina unazad da svojim predcima na selu kaže što učiti i za što se pripremati kako im potomci ne bi bili nezaposleni i ne bi morali u Irsku, bio bi to promašaj. Predci ne poznaju taj rječnik, nemaju dostatan pojmovnik da bi razumjeli praunuka iz budućnosti. Prvo, u to doba posao nema samo lijenčina. Kakva »nezaposlenost«, što je to uopće? Eto ti motike! Drugo, kako im objasniti internet, programiranje računala, aplikacije za Android, 3D pisače i slično kad oni ni električne energije ni telefona nikad vidjeli nisu?
Kad bi, recimo u Slavoniji, ljudi iz 2117. godine stavili osobu u vremenski stroj i poslali ju da čovjeku današnjice kaže što činiti kako bi imao posao u budućnosti, i to bi vjerojatno bilo promašaj. Došljak iz budućnosti zasigurno bi imao čudnovat rječnik i brbljao neke fraze koje bi bile posvema apstraktne. No možda je udar industrijsko-tehnološke revolucije XX. stoljeća neponovljiv, možda će se pokazati da je skok od 1917. do 2017. mnogo veći nego od 2017. do 2117., možda svijet više ne će doživljavati takve radikalne promjene u tako kratkom vremenu. A možda i hoće? Možda će budući čovjek govoriti o blockchain arhitekturi…?
Kriptovalute su izum novoga doba. Prva i daleko najpoznatija je bitcoin, ali ima i drugih, ponešto drukčijih, bitcoinu nalik. Tu su već »dugih« osam godina, ali još su novost. Vrlo ih je teško pojmiti, zahtjevno objasniti, i većina ne razumije njihovo funkcioniranje. To je zato što se njihov dizajn oslanja na informatiku, internet i programiranje, a većina ne zna objasniti što se u toj crnoj kutiji doista događa: jednostavno ju čovjek uključi, ode na internet, upiše nekoliko slova u Google, on vidovito predvidi što čovjek zapravo hoće i ponudi rezultat; i eto istraživača začas u virtualnoj šetnji australskim parkom Uluru-Kata Tjuta. Kažu da su sve to samo nule i jedinice; ako jesu, Uluru-Kata Tjuta ima ih u izobilju.
Da bi se bar donekle pojasnile kriptovalute, čitatelj treba imati neku predodžbu, predznanje i osnovni (engleski) rječnik (jer je engleski jezik računala) iz područja informatike. Valja zagrebati površinu po nekima.
Peer-to-peer mreža koncept je povezivanja računala bez središnje točke, bez poslužitelja (centralnoga servera). Ondje svako računalo pronalazi i izravno komunicira s drugim računalima. Nema nekoga središnjega »autoriteta«. Osim toga, peer-to-peer je i koncept dijeljenja datoteka među računalima, također bez središnjega poslužitelja. Stariji čitatelji sjetit će se Napstera – peer-to-peer mreže putem koje su korisnici dijelili glazbu. (Počivao u miru.)
Nadalje, open-source softver računalni je program čiji je programski kôd javno objavljen na internetu i svatko ga može i vidjeti i mijenjati. Windowsi, primjerice, sušta su suprotnost; »prozori« nisu open-source i »Microsoft« ima ekskluzivno pravo i na taj softver i na zaradu od njega. Razotkrivanjem kôda, Windowsi bi razotkrili i svoje slabe točke. Open-source temelji se na »internetskom zadrugarstvu« – dobrovoljnoj suradnji većega broja ljudi koji, bez naknade, zajedno unaprjeđuju određeni softver na dobro svih korisnika. Namjernim razotkrivanjem kôda i slabih točaka želi se ojačati sustav: bez kritike nema razvoja. Ali nije svaka izmjena kôda promjena nabolje – kako osigurati da, premda svatko može uređivati sadržaj, samo dobre izmjene budu uklopljene? Tako što cijela zajednica nadgleda prijedloge promjena i odobrava samo one koje smatra kvalitetnima.
Wikipedija kao otvorena enciklopedija može biti primjer kolaborativnoga alata, no ondje zna biti problema jer različiti ljudi različito tumače određene društvene pojave, pa članak o npr. biseksualnosti jedni mogu smatrati korektnim, a drugi pristranim, jednostranim. Također, i nestručnjaci mogu uređivati sadržaj i unijeti pomutnju. Što se softvera tiče, u njegovu sadržaju mahom je riječ o tehničkim konceptima oko kojih najčešće nema kontroverza jer tu uglavnom nema prostora za subjektivnost. Ciljevi su stabilnost, uporabljivost, sigurnost i slično, i tu dvojbe nema, a izmjena prolazi samo ako ju odobri zajednica.
Peer-to-peer i open-source temeljni su koncepti čitave filozofije i svjetonazora koji formiraju ljudi ucijepljeni u internet. Oni su i temeljni građevni elementi dizajna kriptovaluta.
Kriptovaluta je digitalni novac stvoren na internetu za internet, i to digitalni u punom smislu riječi. Kad osoba uplati novac u banku i potom plaća karticom, ona zapravo rabi digitalizirani klasični novac; to nije digitalni novac u punom smislu jer je stvoren i koristi se kao naličje papirnatoga novca. Otprilike, to je poput digitalne fotografije koja je nastala skeniranjem klasične; ona se može slati putem interneta, ali nije u potpunosti digitalna jer svijet u počelu oslikava kroz klasičnu, tradicionalnu optiku. Digitalizirani novac u klasičnoj banci ima drukčije karakteristike u odnosu na kriptovalute; on je dug. Polaganjem novca u banku (i posljedično njegovom digitalizacijom) stvara se dužničko-vjerovnički odnos: banka postaje dužnik – ona je taj novac dužna vratiti na zahtjev vlasnika. Kriptovaluta je posebna priča, odvojena od klasičnoga monetarnoga sustava. Kod kriptovaluta nitko nikomu ništa ne duguje; imati jednu otprilike je kao imati zrno zlata u ruci. Zlato može imati veću ili manju vrijednost, ali kao takvo ne predstavlja dug.
Prije nekoliko tjedana druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu – Indija – odlučila je legalizirati bitcoin. Kineski korisnici čine gotovo polovicu Bitcoin mreže (Bitcoin je mreža, a bitcoin jedinica valute), a i kineska središnja banka stavila ga je pod povećalo. K tomu, kriptovaluta pod nazivom Ethereum vrlo naglo raste i mnogi joj predviđaju svijetlu budućnost. Početkom lipnja ruski se predsjednik Putin sastao s utemeljiteljem Ethereuma i iskazao otvorenost ruske vlade prema digitalnoj ekonomiji koja, mudro zbori Putin: »nije zasebna industrija, nego temelj za stvaranje novih poslovnih modela«. Čak se govori i o tome da bi Ethereum postao ruska nacionalna virtualna valuta.
Orijaški je entuzijazam zastupnika, korisnika i promotora kriptovaluta. Oni tvrde da uvođenje i razvoj kriptovaluta za financijsku industriju znače isto što i uvođenje i razvoj interneta za komunikaciju. Potpuni obrat. Treba se zato upoznati s njihovim osnovama.
Usred Tihoga oceana, usred ničega, nalazi se otok Yap i na njemu intrigantni kameni diskovi s rupom u sredini; neki i viši od 3,5 metara; zovu se rai. Na Yapu nema ni srebra ni zlata, a ni kamena od kojega su diskovi isklesani. Vapnenac za rai mukotrpno se iskapa i obrađuje na najbližem susjednom otoku (udaljenom svega 430 km), i odande se prevozi na Yap. Zajednica na otoku Yapu u nekom je povijesnom trenutku uvidjela da im je potrebno nešto trajno što bi konzerviralo vrijednost tijekom proteka vremena. U nedostatku plemenitih metala, rai je preuzeo funkciju novca. No on je pretežak da bi ga se prenosilo. Stoga kamen stoji na mjestu, a samo se vlasništvo izmjenjuje; cijela zajednica zna tko je vlasnik kojega kamena. Njegova fizička lokacija uopće nije važna. Primjerice, kad djevojka u miraz donosi rai, svi znaju da je vlasništvo nad tim kamenom promijenjeno.
Jednom prigodom grupa je otočana isklesala rai, no putem nazad snašla ih je oluja i havarija: golemi je disk potonuo. Po povratku su preživjeli ispričali što im se dogodilo. To što je kamen na dnu oceana nije ih spriječilo da on i dalje obavlja funkcije novca. Svi vjeruju da je rai dolje među ribama te se vlasništvo i nad oku nevidljivim kamenom i danas izmjenjuje.
Od kamenoga diska na dnu oceana do virtualnoga bitcoina i nije tako velik korak. Obje su valute apstraktne, nedodirljive, a počivaju na uzajamnom povjerenju i na dijeljenom znanju u zajednici. Ne postoji nikakva nadređena središnja institucija, vlada, agencija, banka ili korporacija koja izdaje ili vodi račune o tim valutama. Valuta je oskudna i ne raste na grani. Kreiranje nove jedinice i njezin unos u sustav vrlo je zahtjevno i obavlja se pod budnim okom zajednice.
Bitcoin je i specifična pod-mreža na internetu i jedinica najpoznatije kriptovalute. To je sustav elektroničkoga plaćanja koji se zasniva na kriptografiji (šifriranju) – odatle »kriptovaluta«. Kriptografija se tisućljećima primjenjuje za osiguravanje tajnosti diplomatske, vojne i preljubničke komunikacije. Šifrira se kako bi komunikacija između dviju osoba ostala privatna i nekompromitirana, iako u komunikacijskom kanalu postoje treće osobe koje tu komunikaciju mogu pratiti. Budući da proces šifriranja i dešifriranja nije jednostavan, ni kriptovalute nisu jednostavne.
Ako tko želi poslati novac putem interneta, potrebna mu je pouzdana treća osoba, institucija u koju ima povjerenja da će novac prenijeti od A do B. Kako internetom primiti novac bez posrednika, a biti siguran da ga nitko putem ne će ukrasti ili kompromitirati (npr. umanjiti iznos), i također biti siguran da onaj tko je novac poslao doista ima taj novac? Moguće je rješenje u dijeljenom znanju u zajednici, u peer-to-peer mreži koja se temelji na open-source softveru, pri čemu je komunikacija vrlo snažno šifrirana. Povjerenje – temelj svakoga financijskoga sustava, i virtualnoga i klasičnoga – ne izvire iz povijesti institucije, stručnosti menadžmenta, vrlina čelnih osoba i sličnoga, nego izvire iz povjerenja u matematiku, odnosno kriptografiju. Kad bi se sva računala na Bitcoin mreži udružila da zajedničkim radom probiju šifru samo jedne transakcije, za to bi im trebalo više od 7.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000 godina. Izgleda impresivno, ali… nisu li računala impresivno snažna? Nemaju li, recimo CIA ili Kina (ili CIA i Kina zajedno) nešto što bi moglo probiti takvu šifru (tzv. SHA-256 enkripciju)? Ne, jer računalo koje bi to bilo u stanju učiniti ne može postojati u prostor-vremenu kakvo poznajemo, a osim kršenja zakona fizike suprotstavlja se i zakonima termodinamike; za kalkulaciju u kratkom vremenu bila bi potrebna energija koja zrači toplinu veće supernove, eksplozije veće zvijezde (iz B. Schneier, »Primijenjena kriptografija«, Wiley, 1996.). Moćno! A čak i ako se bude smatralo potrebnim, a zasad nije, kriptovalute se mogu prebaciti na još viši standard šifriranja. Kad se povjeruje u neprobojnost šifre, više nije nužno vjerovati osobi ili instituciji. Ipak, svejedno je potrebno imati povjerenje u sustav u cjelini.
Iako je u srcu kriptovaluta kriptografija, samo šifriranje nije nikakva novost. Transakcija kriptovalutama putem interneta temelji se na kriptografskom sustavu dva ključa: privatnoga i javnoga. To je poznat izum i postoje brojne aplikacije za sigurno komuniciranje putem interneta koje se temelje na korištenju javnoga i privatnoga ključa. I u Hrvatskoj se elektroničko, e-potpisivanje dokumenata također zasniva na sustavu dva ključa. Javni se ključ matematički izvodi (šifrira) iz privatnoga ključa, i to tako da je praktično nemoguće iz javnoga ključa (unazad) doći do privatnoga. Bitcoin mrežom ne šalju se šifrirane ni ljubavne ni vojne poruke, nego transakcije. Prostor jednoga članka odveć je ograničen da bi se detaljno opisao proces transakcije bitcoina, stoga će se skratiti i pojednostaviti.
Za transakciju je potrebno da pošiljatelj i primatelj kriptovalute imaju tzv. bitcoin novčanike. Bitcoin novčanik je softver koji korisnik može sam besplatno instalirati na svoje računalo ili mobitel, ili ga može otvoriti na internetu. Za otvaranje novčanika nije potrebno dopuštenje niti ikakav formalni proces u bilo kojoj instituciji, i može se otvoriti potpuno anonimno. Vlasnik bitcoin novčanika ima privatni ključ (šifru) koji je samo njemu poznat i koji mora držati u apsolutnoj tajnosti jer svaki posjednik privatnoga ključa može raspolagati bitcoinima u njegovu novčaniku. Izgubi li tko svoj privatni ključ ili bude nedovoljno oprezan s njime pa mu ga ukradu, zauvijek se može pozdraviti sa svojim novcem, a budući da je sustav decentraliziran – nema nikakve središnje institucije kojoj bi se mogao obratiti za zaštitu prava ili za obeštećenje. Privatni ključevi nisu isto što i lozinke koje se uobičajeno koriste na internetu jer su mnogo dulji i složeniji (primjer privatnoga ključa je 5Kb8kLf9zgWQnogidDA76MzPL6TsZZY36hWXMssSzNydYXYB9KF). Pošiljatelj bitcoina šalje transakciju u mrežu i čeka potvrdu transakcije. Bitcoin mrežu čine računala koja verificiraju transakcije, a kao nagradu za verifikaciju plaćeni su u bitcoinima, što se naziva »rudarenje« (mining). Osoba može steći bitcoin tako da ga kupi (zamijeni kune za bitcoin), stekne u transakciji (npr. proda neku robu za bitcoin), ili ga zaradi »rudareći« u mreži. Za stjecanje zlata potrebno je rudariti, a nagrada za računalno »rudarenje« su novi bitcoini u sustavu. »Rudarenje« je proces potvrđivanja i dodavanja novih transakcija u »glavnu knjigu« koja se naziva lanac blokova.
Bitcoin sustav osmišljen je imajući na umu zlato kao novac. Zlato je vrlo rijetko, i među ostalim zato se smatra vrijednim. I bitcoin je osmišljen tako da bude oskudan: zahtjevno ga je »rudariti«, i jednako kao što s vremenom zlatni rudnik postaje sve više iscrpljen, sve je manje zlata u njemu i sve je više truda potrebno da se do zlata dođe, i »rudarenje« bitcoina s vremenom donosi sve manje nagrade. Svake četiri godine nagrada za »rudarenje« postaje dvostruko manja, te će 2140. godine (doduše, ako sustav do tada opstane) svi bitcoini – njih ukupno 21 milijun – biti »izrudareni« i više ne će biti novih jedinica. Predviđa se da će do tada biti osmišljeni procesori (čipovi) koji će biti toliko snažni i energetski učinkoviti da će se troškovi mreže pokrivati iz naknada za transakcije.
Sustav je tako usmjeren da kriptovaluta s vremenom dobiva na vrijednosti i da nikada ne bude inflacije; prvo jer nema središnje institucije koja bi ubacila valutu u sustav, a drugo jer je softver tako programiran. (Netko može reći: pa ako je to open-source softver, onda se on može drukčije programirati! Da, mogao bi kad bi se svi članovi bitcoin zajednice u tome složili, ali to bi bila odluka o samouništenju jer bi se sustav urušio. Ni jedan vlasnik bitcoina nije za takvo što motiviran jer bi rušenjem sustava izgubio bitcoine, odnosno novac. Tu se otvara prostor za alternativne kriptovalute – drukčije koncepcije softvera – koje koriste osnovne ideje bitcoina, ali ležernije i velikodušnije isplaćuju nagrade za »rudarenje«. Vrijeme će pokazati koliko su održive i stabilne.)
Eto još jedne važne razlike između klasičnoga monetarnoga sustava i kriptovaluta: premda ni jedno ni drugo nema nikakvo realno pokriće, kriptovalute nisu osmišljene za makroekonomiju. Države se zadužuju računajući da će inflacija pojesti dio tog duga, i to smatraju pozitivnim. No na razini građanina-pojedinca, inflacija ga osiromašuje jer izjeda vrijednost njegova novca (doduše, neki se sjećaju da se u vrijeme Jugoslavije, kad krediti nisu bili na neki način vezani uz stopu inflacije, kredit nakon nekoliko godina vraćao u mizernim mjesečnim iznosima, ali to je daleka prošlost i banke su se odonda opametile). Građani žele valutu u kojoj mogu trajno konzervirati vrijednost. Tu leži dio otpora tradicionalnih monetarista prema kriptovalutama: osim što idejno utemeljenje na zlatu smatraju barbarskim, kod kriptovaluta nemaju nikakvu kontrolu nad ponudom novca, nemoguće su devalvacija i inflacija, a devalvacija i inflacija mogu biti saveznici papirnatih sustava.
U početku je bilo tko mogao na kućnom računalu »rudariti« bitcoine, ali širenjem mreže »rudara« i zbog smanjenja nagrada potrebno je imati sve jače računalo da bi se na taj način moglo zaraditi. Danas je u praksi manja zarada na »rudarenju« nego što je trošak cijene električne energije za pogon računala, tako da se »rudarenjem« bave samo oni koji imaju pristup iznimno jeftinoj električnoj energiji.
Glavno pitanje na koje kriptovalute imaju odgovor glasi: kako u decentraliziranoj, peer-to-peer mreži znati da pošiljatelj doista ima novac koji može proslijediti drugomu? Ako nema ni jedne banke, nikakva autoriteta, kako znati ima li tko novca na raspolaganju za trošenje? Odgovor je u kompletnomu popisu svih transakcija iz cijele povijesti koji ima svaki član mreže, popisu iz kojega se može vidjeti da je pošiljatelj nekad prije stekao kriptovalutu. Osoba ne može potrošiti jedinicu kriptovalute ako ju nije prethodno nekako stekla, a činjenica da ju jest stekla nalazi se u »glavnoj knjizi«. To je središnja inovacija: »glavna knjiga« kao popis svih transakcija (tzv. blockchain). Transakcije u tijeku grupiraju se u blokove, a verifikacija jednoga bloka uobičajeno traje desetak minuta. Nakon obrade blok verificiranih transakcija se pridodaje lancu prethodnih blokova: svaki je blok šifrirano vezan na prethodni, i svaki je označen jedinstvenim vremenskim žigom tako da se kasnije ne može mijenjati. Cjelokupan lanac blokova je »glavna knjiga« – popis svih dotad učinjenih transakcija. Nema jedne »glavne knjige«, ona je u cijelosti umnožena i podijeljena svim elementima mreže tako da svatko ima cjelokupnu »glavnu knjigu«. Ako tko i pokuša manipulirati svojim primjerkom, on se više ne će savršeno podudarati s ostalima te će ga ostali odbaciti. Čak i ako se većina sudionika mreže u nekom trenutku udruži i pokuša zajedno manipulirati »glavnom knjigom«, ona se i dalje ne će kriptografski (matematički) podudarati s posljednjom ispravnom verzijom.
Prednosti takva sustava su goleme. Svi detalji sustava su javni, i tko god želi (i razumije se u to) može vidjeti svaku liniju programskoga kôda, odnosno svaku transakciju u »glavnoj knjizi«. Nestaje potrebe za višestrukim knjigovodstvom: nema potrebe da svatko vodi svoj pojedinačni račun (ili da to za njega čini neka banka ili druga institucija) jer je povijest svih verificiranih transakcija na jednom, zajedničkom mjestu. Sustav osigurava privatnost i tajnost podataka, što nasušno nedostaje suvremenom internetu.
Većina bankara, ekonomista, financijaša ne razumije kriptovalute, i to s pravom; njih ne stvaraju ekonomisti, nego računalni programeri. Čini se da je tu i najveća zaprjeka: teško će širi krug ljudi prihvatiti kriptovalute ako ne mogu razumjeti osnove funkcioniranja uistinu digitalnoga novca. Kad se uđe u fine detalje, malotko doista razumije kako to zapravo funkcionira. No većina ljudi i pametne mobitele (i štošta drugo) koristi a da ne zna u detalje kako to mikroračunalo doista funkcionira. Financijski se sustav uvijek na kraju svodi na povjerenje.
