DR. MIROSLAV VRANKIĆ S RIJEČKOGA TEHNIČKOGA FAKULTETA Ima pomoći za osobe u posebno teškim stanjima

Snimio: T. Vuković | Dr. Miroslav Vrankić

U drugoj polovici listopada u zagrebačkom hotelu »Westin« održana je trodnevna Konferencija o naprednoj tehnologiji za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, sa 30-ak predavača iz SAD-a, Poljske, Engleske, Švedske, Austrije, Belgije, Kanade, Nizozemske, Njemačke, Španjolske i Hrvatske te više od 2100 prijavljenih sudionika iz više od 50 zemalja. Iz konferencije se iščitavaju duboko humani ciljevi, pa je to dovoljan razlog za razgovor sa sudionikom dr. Mirolsavom Vrankićem, profesorom na Tehničkom fakultetu u Rijeci u Zavodu za automatiku i elektroniku.

Asistivna tehnologija pomaže osobama s invaliditetom
G. Vrankiću, nadam se da na početku razgovora ne ćete zamjeriti mnogima koji pomisle da je riječ o nekakvoj znanstvenoj fantastici ako osoba bez ijednoga pokreta ruku, samo glasom, može upaliti televizor, otključati ili zaključati vrata, upaliti svjetlo, nazvati nekoga telefonski i slično, a Vaše znanstveno istraživanje upravo to pretače u stvarnost.

DR. VRANKIĆ: Da, takve su stvari u današnje vrijeme vrlo moguće i izvedive. Tehnologija je jako napredovala i puno toga što se nekada činilo nemoguće sada je postalo moguće. Prije desetak godina počeo sam se baviti razvojem sustava za upravljanje domom pomoću govora za osobe s najtežim invaliditetom. Sustavu sam dao ime »Servus«, a omogućavao je da osoba u potpunosti bez ruku, samo pomoću svog govora pali svjetla, otključava vrata, upravlja televizorom… Na taj način nepokretna osoba ponovno zadobiva samostalnost i postaje neovisnija u svom domu. »Servus« je bio moj početak bavljenja asistivnom tehnologijom – tehnologijom koja pomaže osobama s invaliditetom.

Sva ljudska znanja i umijeća trebaju u konačnici biti na korist ljudima, no u čemu je posebnost Vaših nastojanja?

DR. VRANKIĆ: Rekao bih da sam sretan jer sam uspio povezati uporabu napredne tehnologije i pomaganje da nekomu život bude lakši, bolji. Upravo to je posebnost asistivne tehnologije koje je svrha to da bude u službi osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju te da im omogući veću samostalnost usprkos tjelesnoj nemoći.

Ako se etimološki razmišlja o Vašoj asistivnoj tehnologiji, znači li to da tehničko znanje »asistira«, tj. pomaže potrebitim osobama?

DR. VRANKIĆ: Da, upravo tako. Asistivna je tehnologija tu upravo zato da bude na pomoć, asistenciju. Na neki način, tehnika asistira kako bi osoba postala samostalnija. Osobe s najtežim invaliditetom često su u potpunosti ovisne o pomoći drugih ljudi: netko ih mora hraniti, oblačiti, paliti svjetlo, držati telefon na uhu kako bi mogli telefonirati… Ljudska je pomoć za neke od tih stvari nezamjenjiva, ali za neke i tehnologija može pomoći. Upravo je u tome cilj asistivne tehnologije – da osobi s invaliditetom omogući što veću samostalnost u svakodnevnom životu.

Sustav »Servus« je kao razgovor s drugom osobom
Vjerojatno nije jednostavno odgovoriti na pitanje kako se misao ili glas može, uvjetno rečeno, u konačnici »materijalizirati«, no recite nam ukratko i pojednostavnjeno kako funkcionira Vaš sustav, koji ste nazvali »Servus«?
DR. VRANKIĆ: »Servus« je već pomalo star sustav koji smo razvili prije deset godina. »Servus« preko mikrofona sluša glas osobe te raspoznaje riječi i naredbe koje osoba izgovara. Kad raspozna neku naredbu, šalje upravljačke signale različitim uređajima u kući. Na primjer ako osoba kaže: »Otključaj vrata«, »Servus« prepoznaje tu naredbu i bežično pošalje signal uređaju koji aktivira elektroprihvatnik na vratima tako da osoba koja je na ulaznim vratima može ući. Ako osoba kaže: »Upali televizor« pa nakon toga: »Kanal tri«, »Servus« će poslati infracrveni signal prema televizoru kako bi se televizor upalio, a nakon toga će poslati još jedan signal za mijenjanje kanala. Uporaba »Servusa« je kao razgovor s drugom osobom. Samo treba reći što se želi i »Servus« će tu naredbu izvršiti. Tako osoba koja je potpuno nepokretna može upravljati svojom okolinom i biti puno samostalnija. Prije deset godina »Servus« je bio jedinstven proizvod. No tehnologija stalno napreduje tako da od ove godine »Servus« više ne proizvodimo jer danas postoji puno sličnih sustava koji rade još bolje.

 

Čarobne riječi: »Servus, upali svjetlo«
Otkuda Vam motiv ili iz kojega vrela crpite tu očitu etičku dimenziju u svom životu?

DR. VRANKIĆ: Prije nego što sam započeo projekt »Servus« imao sam dvije odvojene sfere interesa: elektrotehnika i rad na fakultetu s jedne strane te volontiranje u slobodno vrijeme s druge strane. Kad sam započeo raditi na »Servusu«, prvi put sam imao prilike unutar svoga radnoga vremena baviti se konkretnim pomaganjem osobama u teškim životnim situacijama. Još uvijek pamtim kad je prva korisnica »Servusa«, gospođa Katarina u Rijeci, ostala bez riječi od iznenađenja i sreće kad je prvi put upalila svjetlo nakon što je izgovorila čarobne riječi: »Servus, upali svjetlo.« Takvo nešto njoj je bilo nezamislivo jer je zbog tetraplegije bila nepokretna i u potpunosti ovisna o pomoći svojih najbližih. Ukratko rečeno, pomaganje drugima me ispunjava i veseli. Kad se to pomaganje poveže s elektrotehnikom, mojom strukom, sve dolazi na svoje mjesto i ima puno smisla.

Čime se trenutačno bavite?

DR. VRANKIĆ: Trenutačno se bavimo i razvojem sustava za interakciju mislima jer tu još uvijek ima puno prostora za napredak i razvoj novih proizvoda koji još ne postoje. Takvi sustavi generiraju kontrolne signale na temelju moždane aktivnosti osobe, odnosno EEG signala koji se mjere na glavi. Prvi projekt koji smo radili u tom području bio je uređaj za komunikaciju mislima za osobe sa sindromom »locked-in«. To je stanje kad osoba ne može svjesno kontrolirati svoje tijelo ni na bilo koji način komunicirati s okolinom. Osoba je doslovno zaključana u svom tijelu, a u isto je vrijeme svjesna svega što se događa oko nje. Takvo stanje može biti posljedica neke progresivne bolesti kao što je npr. ALS ili pak moždanoga udara ili posljedica ozljede mozga zbog nesretnoga slučaja. Za neke od tih pacijenata teško je reći nalaze li se uopće u svjesnom stanju jer ni na kakav način ne mogu pokazati da su svjesne i da razumiju što osobe oko njih govore. Zbog toga se često postavlja i pogrješna dijagnoza da su ti pacijenti u stanju kome. U takvu stanju velik je problem potpuna nepokretnost osobe, ali još je daleko veći problem nemogućnost osobe da komunicira sa svojom okolinom. Cilj našega projekta bio je izraditi prototip pomagala za komunikaciju koje se temelji na analizi moždanih (EEG) signala pacijenta i koji bi omogućio da pacijenti sa sindromom »locked-in« mogu komunicirati s okolinom.

Oprostite što Vas prekidam, ali to je doista fantastično!

DR. VRANKIĆ: Uz financijsku pomoć Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije uspješno smo razvili prototip toga sustava i napravili testove s prvim pacijentima. Iako smo pokazali da sustav radi za neke osobe, još je ostalo dosta posla da takav proizvod bude spreman za širu primjenu.

Osim toga, trenutačno razvijamo i multisenzorni neurofeedback sustav za djecu s poremećajem iz spektra autizma. Radi se o sustavu koji će olakšati terapijski rad s djecom s autizmom inteligentnom stimulacijom njihovih osjetila, koja je usklađena s njihovim trenutačnim mentalnim stanjem. Na neki način sustav će djecu na njima primjeren način dovoditi u bolje mentalno stanje.

Nepokretno dijete komunicira pokretima očiju!
Vaše se ime veže i uz »E-glas« te uz »senzorne sobe« i komunikaciju pogledom, pa nam ih malo približite.

DR. VRANKIĆ: Cijeli svoj radni vijek radim na sveučilištu. Prvo sam radio na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a nakon toga posljednjih 15 godina na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Posao na fakultetu primarno uključuje znanost i nastavu. Kad je nastao »Servus«, shvatio sam da fakultet ne može osigurati da dođe do onih kojima je najpotrebniji. Jednostavno rečeno, poslovi instalacije, tehničke podrške i distribucije nisu u domeni fakulteta. Zbog toga sam 2009. odlučio osnovati tvrtku »E-glas« pri Znanstveno-tehnologijskom parku Sveučilišta u Rijeci. Misija »E-glasa« bila je i ostala pomaganje osobama s invaliditetom uz pomoć moderne tehnologije.

»Osobe s najtežim invaliditetom često su u potpunosti ovisne o pomoći drugih ljudi: netko ih mora hraniti, oblačiti, paliti svjetlo, držati telefon na uhu kako bi mogli telefonirati… Ljudska je pomoć za neke od tih stvari nezamjenjiva, ali za neke i tehnologija može pomoći. Upravo je u tome cilj asistivne tehnologije – da osobi s invaliditetom omogući što veću samostalnost u svakodnevnom životu.«

Nakon što sam s »E-glasom« ušao u svijet osoba s invaliditetom, shvatio sam da postoji još puno potreba, a u Hrvatskoj nije postojala tvrtka koja je specijalizirana za asistivnu tehnologiju. Zbog toga smo odlučili ne samo proizvoditi naša pomagala, nego i dovesti u Hrvatsku najkvalitetnija pomagala koja već postoje u svijetu.

Možete nam otkriti barem jedno pomagalo?

DR. VRANKIĆ: Primjer takvoga pomagala je »Tobii komunikator«. To je švedski proizvod koji omogućuje komunikaciju pogledom. Tako npr. dijete koje ne može govoriti i koje je nepokretno može komunicirati samo time da pomiče svoje oči. »Tobii komunikator« prepoznaje koji dio ekrana dijete gleda i automatski izgovara riječi ili cijele poruke koje su vezane uz simbol koji dijete gleda. Komunikacija je osnovna ljudska potreba i svi mi koji možemo govoriti olako zanemarujemo njezinu važnost. Osoba koja ne može govoriti ima jako velik problem. Zamislite dijete koje je nepokretno i ne može govoriti. Bilo je slučajeva da dijete u takvu stanju plače od bola, a ne može reći što ga boli. Događale su se pogrješne dijagnoze i krivo usmjerene operacije jer dijete nije moglo reći što ga boli. Uz pomoć »Tobii komunikatora«, uređaja koji omogućava potpomognutu komunikaciju, dijete s teškoćama može komunicirati sa svijetom oko sebe.

Zadnjih nekoliko godina svjedočimo pravoj maloj revoluciji koja se događa u Hrvatskoj zahvaljujući »Tobii komunikatoru«: djeca s teškim invaliditetom koja ne mogu govoriti uspjela su krenuti u osnovnu školu. Takve stvari ne bi bile moguće bez napredne tehnologije koja omogućava da se mali pokreti oka pretvaraju u govornu komunikaciju. Posljednjih nekoliko godina bavimo se i senzornim sobama u suradnji s partnerima iz Engleske. Senzorne sobe na prilagođen način stimuliraju osjetila i jako se puno rabe u terapijskom radu s djecom s teškoćama. Bilo bi dobro da svaka škola ili vrtić u Hrvatskoj ima jednu takvu senzornu sobu, ali još smo daleko od toga cilja.

Nikako se ne smiju izostaviti ni edukativna pomagala namijenjena djeci s teškoćama u razvoju, što je doista plemenito i hvalevrijedno.

DR. VRANKIĆ: U posljednje vrijeme dosta radimo na razvoju edukativnih softvera za rad s djecom. Tako smo na primjer razvili pedagoško-rehabilitacijski softverski paket »ABC Maestro« za učenje pisanja, tipkanja i čitanja za djecu s teškoćama, ali i za svu drugu djecu koja tek ulaze u svijet slova.

U suradnji s Hrvatskom udrugom za ranu edukaciju »Hureka« krenuli smo i u razvoj Hiper softvera za ranu edukaciju. Naime, udruga »Hureka« razvila je cijeli program rada s djecom od najmlađe dobi do polaska u školu temeljen na Hiper edukacijskim karticama koje omogućavaju da se djetetu osigura pristup širokomu spektru novih spoznaja. Hiper edukacijske kartice bile su osnova svega, a sada zajedničkim snagama taj sadržaj pretvaramo u digitalni interaktivni oblik. Mogu reći da se u svom radu trudimo osluškivati potrebe edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka i svih onih koji rade s djecom. Na temelju razgovora s njima pokušavamo doći do ideja za nove proizvode koji mogu znatno unaprijediti rad s djecom.

»Vjera i znanost kod mene nisu ni u kakvoj suprotnosti«
Znači li to da Vi svojim primjerom pokazujete da je danas deplasirano suprotstavljati vjeru i znanost, kako to još uvijek u hrvatskom društvu prilično agresivno nastoje pojedine skupine, političke stranke i javni djelatnici?
DR. VRANKIĆ: Vjera i znanost kod mene nisu ni u kakvoj suprotnosti. Dapače, jedno nadopunjuje drugo. Ne bih nikako htio generalizirati stvari vezano za naše društvo. Poznajem puno osoba koje žive svoju vjeru i ne srame se svoje vjere. Ako se želimo odmaknuti od negativnoga, bolje je fokusirati se na dobre primjere i mijenjati sebe, a ne jadikovati zbog ponašanja drugih i pokušavati mijenjati druge.

 

Pomažu ustanove i privatni investitori
Kako vas »prate«, financijski pomažu, nadležne ustanove: fakultet, ministarstva, zaklade i drugi?

DR. VRANKIĆ: Mogu reći da je ono što radimo prepoznato tako da nam nadležne ustanove pomažu u okviru svojih mogućnosti. Pomagali su nam Sveučilište u Rijeci, zaklada FIPRO, Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka, Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije, Ministarstvo poduzetništva… Pomagali su i privatni investitori, od kojih je najznačajniji Nenad Bakić koji je bio naš »anđeo investitor«. Naravno, za inovacije je dodatno financiranje jako potrebno jer razvoj novih proizvoda zahtijeva jako puno resursa.

Konferencije o asistivnoj tehnologiji (ATAAC) organizirate već više godina u Zagrebu. Koji je njezin prvotni cilj, odakle dolaze sudionici, koji je njihov broj?
»Pomaganje drugima je posebno jer dajemo ono malo od sebe što imamo, a dobivamo višestruko. Volontiranje je zato još posebnije jer istodobno obogaćujemo i sebe i druge. Komu se svidjela ideja o volontiranju, ne treba predugo čekati da ju provede u djelo…«

DR. VRANKIĆ: Konferenciju ATAAC pokrenuli smo prije četiri godine s ciljem edukacije stručnjaka i korisnika asistivne tehnologije. Svojom tematikom namijenjena je svima koji rade s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom: logopedima, edukacijskim rehabilitatorima, radnim terapeutima, nastavnicima i svima onima koji žele doznati više o asistivnoj tehnologiji. Konferencija je besplatna za osobe s invaliditetom, roditelje djece s teškoćama u razvoju, studente, djelatnike vrtića i škola te djelatnike zdravstvenih ustanova. ATAAC se održava jednom godišnje u Zagrebu i ove je godine po broju prijavljenih sudionika postao najveća konferencija u svijetu u području asistivne tehnologije. Prošle smo godine prvi put omogućili i praćenje konferencije preko interneta. Bilo je to nevjerojatno iskustvo kad smo shvatili da konferenciju prate ljudi iz svih dijelova svijeta. Na primjer javio nam se i jedan tim terapeuta iz afričke Gane. Nisu mogli doći u Zagreb pa su sva predavanja gledali preko interneta iz svojega grada. Bili su jako zahvalni jer su mogli besplatno slušati predavanja vodećih svjetskih stručnjaka iz područja asistivne tehnologije.

»Odvažite se i krenite u dobro!« 
Možete li reći više o svojem kolegiju Asistivna tehnologija na Tehničkom fakultetu?

DR. VRANKIĆ: Na Tehničkom fakultetu u Rijeci prije sedam godina pokrenuo sam kolegij Asistivna tehnologija sa željom da naši studenti uče o toj tehnologiji čija je svrha pomaganje osobama s invaliditetom. Taj se kolegij dobrim dijelom temelji na učenju pomaganjem u zajednici. Radi se o tome da naši studenti kao jedan dio nastave rade na projektima čiji je cilj izrada unikatnih pomagala za osobe s invaliditetom ili djecu s teškoćama u razvoju. Studenti tim praktičnim radom uče jako puno, komuniciraju sa svojim »korisnicima« te svladavaju razne tehničke izazove kako bi na kraju došli do funkcionalnoga pomagala koje što bolje odgovara osobi kojoj je namijenjen. Taj kolegij slušaju studenti na diplomskom studiju elektrotehnike i diplomskom studiju računalstva. Mnogima od njih to je prvi susret s osobama s invaliditetom i iskustva su jako pozitivna. Osim toga što rješavaju tehnički izazovne probleme, u isto vrijeme imaju priliku pomoći nekoj konkretnoj osobi i mnogima se to jako sviđa. Naravno, sva ta unikatna pomagala potpuno se besplatno razvijaju za njihove korisnike. 

Doista je šteta završiti razgovor s Vama, no za kraj bilo bi dobro čuti Vašu zaključnu misao, tj. poruku čitateljima i hrvatskoj javnosti.

DR. VRANKIĆ: Pomaganje drugima je posebno jer dajemo ono malo od sebe što imamo, a dobivamo višestruko. Volontiranje je zato još posebnije jer istodobno obogaćujemo i sebe i druge. Komu se svidjela ideja o volontiranju, neka predugo ne čeka da ju provede u djelo. Što se više čeka, manje su šanse da se stvarno to i provede u djelo. Još danas treba napraviti prvi korak – javiti se svomu župniku, pridružiti se nekoj karitativnoj zajednici, nazvati volonterski centar u svom gradu… Uglavnom, ne čekati i ne odgađati. Onaj tko čeka, nikad ništa ne napravi. Okolnosti za volonterski angažman nikad ne će biti savršene. Uvijek će biti životnih briga, manjka vremena, previše obveza. Novi koraci u životu zahtijevaju hrabar iskorak u nepoznato. Treba se odvažiti i krenuti u dobro bez osvrtanja unatrag.

Volontiranje u Caritasu bila mi je prekretnica
Bez obzira što ste vrhunski znanstvenik, u jednom ste intervjuu spomenuli da ste volontirali u riječkom Caritasu, pa otkrijte mladima razloge, kao i vrijednost i važnost volontiranja.
DR. VRANKIĆ: Da, upravo je volontiranje u Caritasu bilo prekretnica na mom putu jer se u tom volontiranju rodila ideja za razvoj sustava »Servus«. Volontiranje je općenito jako važno, otvara čovjeka za potrebe drugih ljudi i omogućava mu da se izdigne iz vlastitih problema i fokusiranosti na samoga sebe. Svakomu, bilo da je mlad ili star, od srca preporučujem da pokuša volontirati ako još nije. Danas ima jako puno prilika za volontiranje i svatko može pronaći nešto što mu odgovara. Član sam i katoličke laičke organizacije Marijina legija. Radi se o međunarodnoj katoličkoj zajednici koja jako radi na duhovnoj pomoći bližnjemu. U Crkvi ima puno različitih zajednica koje svojom različitošću pridonose zajedničkomu bogatstvu.

IZVORGlas Koncila br. 44/2019.
Prethodni članakNOVO Duhovno čitanje Evanđelja po Luki
Sljedeći članakKAD NASTAJE POTREBA ZA ASKEZOM? Suradnja s besplatnim darom ljubavi Božje