Čovjek je žrtvovan da bi se rodio Bog«, citat je iz najave za novi film o Elvisu Presleyju koji će se uskoro početi prikazivati u kinima. Nakon tri godine izbivanja sa scene veliki koncert održao je Mišo Kovač u Splitu, praćen komentarima njegovih slušatelja i obožavatelja da je riječ o neponovljivoj legendi, a čak ga neki nazivaju bogom i kraljem. Održan je u Zagrebu i koncert »Progledaj srcem« na kojem su se okupile desetine tisuća, mahom mladih ljudi, kako bi glazbom slavile Boga. Tri slike, tri svijeta, tri božanstva?

Na neki način ta tri svijeta ujedinjuje dublji motiv, naime svi su se okupili oko nečega što bi se jednom riječju moglo definirati kao karizma. U slučaju Elvisa i Miše nedvojbeno je riječ o karizmi osoba, a kod koncerta »Progledaj srcem« o karizmi Duha Svetoga. Umjetnost i karizma stoje u uskom suodnosu, gotovo bi se moglo reći da uistinu veliki umjetnici i ne bi mogli biti veliki bez karakteristika koje nadilaze samu društvenu ulogu, kvalitetu umjetnosti koju stvaraju ili njihov osobni izgled. Postoji jednostavno nešto više, nešto što se čak i riječima teško da opisati.

Presley je bio među prvim izvođačima na području popularne glazbe koja je redovito postizala to da je publika doslovce padala u trans, a njegovi su se koncerti na neki način mogli promatrati kao gotovo natprirodno, paranormalno iskustvo. To se na koncertima velikih glazbenih zvijezda tijekom 20. stoljeća kasnije uvriježilo, ali ne samo na koncertima izvođača popularne glazbe, štoviše. Nisu rijetki primjeri obožavatelja lika i djela »klasičara« gdje i oni isto tako, od pedantnoga prikupljanja svih nosača zvuka i redovitoga slušanja pa do praćenja svojih idola po koncertnim turnejama, doživljavaju slična iskustva poput obožavatelja pop-zvijezda.

Što je to točno, zbog čega se običan slušatelj pretvara u obožavatelja, zbog čega racionalna bića postaju nekad i potpuno iracionalna? Ako se poslušaju komentari slušatelja, oni će ići u kategorije koje su često racionalno neobjašnjive, netko je jednostavno čaroban, ima ono nešto, neki x faktor, magnetizira, očarava. Ono što opisuju zapravo je karizma. Na nju se ljudi lijepe i nju se ne da izmisliti, kopirati, stvoriti ni iz čega, nju netko ili ima ili nema. Nju se čak i može pokušati stvoriti pomoću marketinških trikova i strategija, međutim takve instantne karizme obično se gase jednakom brzinom s kojom su se pojavile, pa se može postaviti pitanje je li to uopće bila prava karizma. Bilo kako bilo, pitanje je karizme i izvan glazbe u današnjem svijetu zapravo ključno jer ljudi posebno u teškim vremenima traže karizmatike, što može biti i vrlo opasno, a u umjetnosti i glazbi postavlja se pitanje koliki je uopće potencijal za pojavu uistinu karizmatičnih umjetnika danas s obzirom na kontekst u kojem trebaju postojati i stvarati.

Čarobnjaci

Kad se govori o karizmi, nemoguće je prijeći preko rada Maxa Webera, njemačkoga sociologa koji je pitanju karizme i njezinoj važnosti za društveni poredak i vlast posvetio velik dio svoga znanstvenoga rada. Weber je u definiciji karizme polazio od teološke osnove koja definira karizmu jednostavno kao »obdarenost Božjom milošću«. Iako se pojam karizme u Svetom pismu ne pojavljuje često (u Starom zavjetu samo dva puta, u Novom 17, ali isključivo u Pavlovim poslanicama, ne u evanđelju), moguće je iščitati smisao koji ona označava kroz kršćansku prizmu. Tako karizma može označavati natprirodne darove poput dara proroštva ili ozdravljenja, darove i unutarnje poticaje Duha Svetoga za djelovanje u svijetu, ukupan dar milosti za djelovanje koje Bog daje kako i kad hoće. Weber iz te definicije izvlači onu koja karizmu označava kao izvanrednu osobinu neke ličnosti po kojoj ona vrijedi u društvu kao iznimna i »zahvaljujući kojoj je njezini sljedbenici smatraju obdarenom natprirodnim ili nadljudskim, ne svakomu dostupnim moćima ili osobinama«.

Weber je bio fasciniran pitanjem karizme i njezine važnosti za društvo i društveno uređenje, za obnašanje vlasti, odnos tradicionalnoga društva i karizme, odnos između slijepe poslušnosti vođi i demokratske (ne)zrelosti zajednice, odnos demokracije i kapitalizma, protestantske radne etike i morala itd. Zanimljive su paralele koje i danas vrijede o »iracionalnosti« karizmatske vlasti jednom kad se uspostavi, njezinoj nesklonosti pridržavanju pravila i njezinoj kratkotrajnosti ako stalno ne prolazi test svoje valjanosti, tj. obećanja danih zajednici.

Weber je donekle shvaćao onostrani karakter dara koji karizmatici imaju, u smislu da je taj dar nazivao klicom koju netko ili ima ili nema i koja se može ili ne mora razviti, ali koja mora postojati da bi netko mogao imati karizmu, priznajući da je riječ o daru, a ne o nečemu što se da izraditi. Karizmatik je tako na neki način osoba koja u predreligijskom smislu ima moć čarobnjaka, šamana ili vrača, dakle osoba koja ima magijske sposobnosti. Pavao je s druge strane pitanju karizme i karizmatika u svojim poslanicama pridao puno pozornosti naglašavajući stalno da je ljubav superiorna svim karizmama. Budući da karizme mogu pojedince izdvojiti iz zajednice kao one koji se zbog posebnoga dara mogu činiti superiornima, dužnost je kršćanina koji posjeduje karizmu da bude koncentriran na njezinu funkciju i dobrobit koju ona donosi zajednici, a ne njemu osobno. Zato su karizmatici pozvani na askezu, a ne na razmetanje svojim darom.

Pavao je to posebno naglašavao, a Weber je taj poziv na askezu u svojim daljnjim radovima povezao s terminom »raščaravanja«. Raščaravanje je po Weberu više od samoga procesa posvemašnje racionalizacije i intelektualizacije života, korijen čega se može tražiti u tvrdnji da je život ipak moguće spoznati pa makar i poslije njega. Opisao je to kao proces koji je život na kraju sveo na metodu, na nešto što je do kraja usmjereno na ono što je shvatljivo i prihvatljivo, oduzimajući životu na taj način u potpunosti dimenziju afektivnoga. Karizma u takvu poretku ostaje tek neki podsjetnik neusmjerenosti k racionalnomu, kao neodređeni dah koji u nekim ljudima govori da postoji i nešto što je ljudskomu umu još neshvatljivo i uvijek će takvo i ostati.

Biznismeni

U Weberovu ključu karizma je postala samo još jedan dio duha kapitalizma o kojem je mnogo pisao. A taj duh, osim rečene racionalnosti, metodičnosti i mehaničnosti ili tehničnosti modernoga života, pretpostavlja i jasnu usmjerenost k stjecanju dobara. Ako se u definiciji karizme pokuša iščitati zašto ljudi vole Elvisa ili Mišu, nemoguće je u čaroliji koju obavija te dvije osobe ne vidjeti i moć koju oni imaju kao još jedan važan magnet. Moguće je da i Elvis i Mišo imaju pjesme koje imaju taj odižući efekt i da su kao osobe karizmatični, ali ipak će biti da je »aura moći« koju posjeduju takve ličnosti važna, ako ne i primarna za održavanje onoga što su prirodno dobili.

Bi li karizma koju posjeduju glazbenici bila moguća a da je stalno ne testiraju svojom prisutnošću u medijima i na koncertnim pozornicama? Teško. Bi li njihova karizma sjala i dalje kad ne bi bila vezana uz moć koju stječu novcem i popularnošću? Ne. U skladu s Weberovim naučavanjem oni bi se mogli svrstati u ono što on zove karizmatska vlast, a ona je po definiciji ipak nestabilna i prolazna. Oni su tako dio raščaranoga svijeta, u kojem nema čarolije po kojoj bi oni mogli pripadati nečemu što je onostrano, u tom smislu oni su potpuno prizemljeni.

Kod koncerta »Progledaj srcem« nije bila riječ o prolaznoj karizmi jer izvanjske manifestacije darova bile su manje važne. Ono unutarnje i duhovno bilo je važnije i time trajnije. U Pavlovu ključu to je karizma koja koristi dobru zajednice jer je njoj ključ ljubav prema bližnjemu, a ne ona koja se iskorištava isključivo za vlastitu dobrobit, koja je kvarna i prolazna jer joj je ključ ljubav prema sebi, prema stjecanju. Stoga je izazov svih izazova za sve one koji imaju tu klicu iz koje se može razviti karizma da ju razvijaju u pravom smjeru, inače se dar može brzo i izgubiti ili ga se može lako i zlorabiti.

Koliko je glazbenika svojim stilom života, stajalištima i porukama svoje obožavatelje vodilo stranputicama? Malo tko se to danas pita jer je danas zabranjeno vrijednosno se postavljati prema tuđim izborima. Ali svatko tko želi vidjeti i čuti to može, pa procijeniti sam za sebe. U onom biblijskom smislu: »Po plodovima ćete ih prepoznati.«