Portugal je, kao i većina europskih zemalja, tijekom Prvoga svjetskoga rata trpio zbog raširenoga siromaštva i gladi te velikoga broja poginulih i ranjenih vojnika iako se vojne akcije nisu događale na kontinentalnom dijelu njegova teritorija. Portugal je formalno i aktivno uključen u »Veliki rat« tek od ožujka 1916. godine kada je objavljen rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, ali imao je i svojih velikih unutarnjih teškoća nakon što je revolucionarnim prevratom 1910. zbačen kralj i proglašena republika na temeljima liberalne ideologije i prosvjetiteljstva. U portugalskom slučaju to je uključivalo snažan antiklerikalizam i agresivan sekularizam. Katoličku su Crkvu revolucionari i zagovornici »Prve republike« smatrali najvećim neprijateljem, što je potaknulo otpor u velikom dijelu naroda. U tim okolnostima zasigurno nije bilo ni lako ni jednostavno biti katolikom, a stvari su se dodatno zakomplicirale za članove obitelji dos Santos i Marto kada se u Aljustreli, njihovu zaselku, u župi Fatimi i okolici pročulo da se bratu i sestri Franciscu i Jacinti Marto i njihovoj rođakinji Luciji dos Santos ukazala Gospa. U teškim vremenima, tijekom rata, gladi i pandemija svima su potrebni pobudni primjeri koji daju nadu i snagu, a to su tražili i Portugalci 1917. godine kada su se ukazanja dogodila. Upravo je to jedna od najvažnijih poruka filma »Fatima« talijanskoga redatelja Marca Pontecorva koji je snimljen u američkoj produkciji s međunarodnom filmskom ekipom u kojoj se ističu Harvey Keitel (prof. Nichols), Joaquim de Almeida (vlč. Ferreira), Sônia Braga (starija s. Lucija) i hrvatski Goran Višnjić (gradonačelnik Arturo).

Čovjek današnjice nije sam

Pontecorvova »Fatima« po svim je bitnim kriterijima dobar film: ima zanimljivu priču, solidnu glumačku postavu i produkcijski je odrađen na visokoj razini. Nema ni jednu značajnu slabu točku i vrijedi ga pogledati ne samo kao vjerski film (s tim da nije riječ o vrhunskom filmu u rangu Gibsonove »Pasije« ili Zeffirellijeva »Isusa iz Nazareta«). Međutim, ono što »Fatimu« izdvaja od drugih vjerskih filmova važnost je njegove poruke za sadašnje vrijeme, a to je da nismo sami: Bog nas nije napustio i na poseban način bdije nad nama upravo u teškim vremenima i zato šalje Blaženu Djevicu Mariju da bi nam to pokazala i podsjetila nas na važnost molitve.

Pontecorvova »Fatima« po svim je bitnim kriterijima dobar film: ima zanimljivu priču, solidnu glumačku postavu i produkcijski je odrađen na visokoj razini. Nema ni jednu značajnu slabu točku i vrijedi ga pogledati

Gospa je malim vidjelicama i Fatimi preporučila da treba svakodnevno moliti krunicu za mir u svijetu i da čine pokoru za obraćenje grješnika, što za neke može biti otkrivenje, a za druge dobar podsjetnik i pobuda. U svakom slučaju, u filmu je ta poruka spretno utkana ne samo kao integralni dio priče o ukazanjima u Fatimi i u kontekstu činjenice da se sama Blažena Djevica Marija tamo nazvala »Gospom od Svete Krunice« pri svom posljednjem ukazanju 13. listopada, nego i u kontekstu činjenice da u vremenima krize treba posebno žarko moliti obraćenje cijeloga svijeta, a molitva krunice s razlogom ima posebno mjesto u katoličkoj duhovnosti.

Dječji pogled pomaže

Upravo 13. svibnja 1981. godine, na dan fatimskih ukazanja, dogodio se pokušaj atentata na papu Ivana Pavla II. Papa je nakon toga izjavio da svoj život i daljnji pontifikat duguje Gospi Fatimskoj, a u njezinu je krunu stavljen metak kojim je bio pogođen.

Druga, posebna vrijednost »Fatime« nalazi se u integriranju dječjega pogleda na ukazanja i sve događaje vezane uz ukazanja. Ta perspektiva daje filmu posebnu mjeru privlačnosti za djecu i mlade iako žanrovski nije riječ o filmu za djecu. Istodobno ta dječja perspektiva može odraslima pomoći da bolje sagledaju više aspekata ukazanja, uključujući i tu činjenicu da su svi ti događaji za male vidjelice zasigurno bili ujedno traumatični i utješni – i teški i lijepi kao što je ljudski život na Zemlji. Dakle svima, neovisno o dobi, trebaju i lekcije i podsjetnici da je život težak i da je čovjeku Bog najbliže upravo u najtežim trenutcima, što život čini podnošljivim čak i kada sve izgleda besmisleno i beznadno, kada bi se inače, bez te spoznaje, slomili.

U nedostatku

Treća je posebna vrijednost »Fatime« u njegovoj »filmičnosti«, to jest uspješnu pokušaju da se u formi igranoga filma ispriča priča na temelju istinitih događaja, što uključuje uspješno izbjegavanje propagandnih i prozelitskih elemenata koji često oduzimaju na vrijednosti vjerskih filmova. Pritom treba spomenuti da ni »Fatima«, kao ni jedan drugi film snimljen na temelju istinitih događaja, s jedne strane nije striktno povijesni i uključuje umjetničke slobode i interpretacije koje služe za što bolju dramatizaciju unutar zadane forme. S druge strane u »Fatimi« su se potkrale neke pomalo iritantne pogrješke i netočnosti koje su autori mogli izbjeći da su angažirali barem jednoga katoličkoga povjesničara kao konzultanta pa se vjerojatno ne bi dogodilo da župnik u reverendi nosi krunicu oko vrata (što je kostimografima valjda bio zanimljiv detalj, ali se ne uklapa u uobičajeni stil odijevanja svećenika) ili da narod ponavlja svećenikove riječi u molitvi umjesto da mole zajedno ili naizmjence. Pritom, međutim, »Fatima« nije ništa gora ili bolja od ostalih igranih filmova u kojima autori mnogo više pozornosti usmjeravaju na dramaturgiju i poruku nego na takve detalje iako bi bilo bolje da se barem ponekad podsjete na činjenicu da je »Le bon Dieu est dans le détail« (»Dobri Bog u detaljima«).

Propale »teorije zavjere«

Četvrta, dodatna vrijednost filma doprinos je demistifikaciji triju fatimskih tajna oko kojih su se stvarale i stvaraju razne teorije zavjere. Ukratko, prve su dvije bile objavljene 1930. godine i tiču se obraćenja Rusije, a treća je tajna ostala nepoznata sve do 2000. godine kada ju je Sveta Stolica konačno objavila iako je sestra Lucija tvrdila da joj je Gospa naredila da zadnja tajna mora biti otkrivena do 1960. godine. Jedna od teorija zavjere bila je da ta tajna sadrži opis svršetka svijeta, međutim kada ju je Vatikan otkrio, objavljeno je i objašnjenje kardinala Josepha Ratzingera, tada prefekta Kongregacije za nauk vjere, da se tajna odnosi na događaje koji su se već zbili: velike progone kršćana u XX. stoljeću, ali i na spomenuti atentat na papu Ivana Pavla II. Sve navedeno zasigurno bi trebalo biti dovoljno kao poticaj za gledanje Pontecorvova filma uz pripomenu da će čak i oni kojima su fatimska ukazanja dobro poznata vrlo vjerojatno pronaći nešto novo i pobudno u »Fatimi«.

Mali sveti vidioci i pape
U Fatimi je godine 1919. izgrađena kapela ukazanja, a veličanstvena se bazilika počinje graditi 1928. godine. Ukazanja u Fatimi autentičnim je 1930. godine proglasio mjesni portugalski biskup Leiria-Fátime. Portugalski su biskupi godine 1931. posvetili Portugal Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Godine 1942. papa Pio XII. posvetio je Bezgrješnomu Srcu cijeli svijet. Papa Pavao VI. hodočasti u Fatimu na 50. obljetnicu ukazanja, 13. svibnja 1967., a papa Ivan Pavao II. je 1991. godine došao zahvaliti Fatimskoj Gospi na tome što je preživio pokušaj atentata. Papa Franjo je svetište u Fatimi posjetio prigodom 100. obljetnice ukazanja, 12. i 13. svibnja 2017. godine, te tom prigodom proglasio svetima Franju i Jacintu, male pastire koji su preminuli vrlo mladi, kako im je sama Gospa najavila. Blaženima ih je bio proglasio Ivan Pavao II. 13. svibnja 2000. godine, u prigodi posljednjega pohoda Portugalu. Njihova rođakinja Lucija, čuvarica poruke koju im je Gospa povjerila, a koja je podijeljena u tri dijela, preminula je 2005. godine. Danas je službenica Božja, nakon otvaranja kauze za beatifikaciju 2008. godine, koju je Benedikt XVI. odobrio iako nije bilo prošlo pet godina od njezina preminuća. Godišnje se u fatimskom svetištu, do početka koronakrize, okupljalo oko četiri milijuna hodočasnika.

IZVORPrilika br. 11/2020.
Prethodni članakSTRAH KAO POKRETAČ I KOČNIČAR POLITIKE Vladavina nesigurnosti
Sljedeći članakKAKO JE ŽUPNA GARAŽA U ČUČERJU POSTALA PRIKUPLJALIŠTE DOBROTE I POMOĆI ZA STRADALE U POTRESU? U danima obnove donose konkretnu pomoć, ali i utjehu i suosjećanje