OD GRIJEHA POBAČAJA DO DOBIVENOGA OPROSTA »Nisam mogao uspostaviti normalne odnose s drugima«

Franjo Matanović

Pobačaj je teška i velika trauma i za muškarca, a ne samo za ženu – poruka je koja će se poslati i s ovogodišnjega »Hoda za život« treće svibanjske subote u tri hrvatska grada, ali i životno iskustvo koje je proživio 54-godišnji Franjo Matanović prošavši put od počinjenoga grijeha do dobivenoga oprosta. Njegova je ispovijest objavljena u katoličkom tjedniku »Vita Nuova« iz Trsta, iz pera novinara Amedea Rossettija, a svoje svjedočanstvo – iako je za njega traumatično i gotovo ga uvijek prepričava u suzama – dijeli i dalje jer svjedoči Božju ljubav i milosrđe. Tako je i za Glas Koncila Franjo Matanović, rođen u Svilaju Donjem sa sadašnjom adresom u Trstu, kazao kako je siguran da bez svjetla vjere u Krista nikada ne bi otkrio i zacijelio duboke rane u duši.

»Iako sam rođen u klasičnoj katoličkoj obitelji, kao mladić nisam živio u skladu s crkvenim naučavanjem. Živio sam krajem osamdesetih godina s mladom ženom, već majkom iz prethodnoga braka koja je zatrudnjela i nije htjela zadržati dijete te smo učinili pobačaj. Pobačaj o kojem govorim dogodio se 1988. godine. Žena s kojom sam živio pokušavala je sama to riješiti pa sam ja nakon njezinih neuspješnih pokušaja pristao financirati ilegalni pojačaj negdje u Zagrebu. Za mene je to u ono doba bilo ‘sasvim normalno’, znao sam da to mnogi čine… Moje ondašnje okruženje bili su takozvani moderni mladi poneseni zapadnom kulturom i zajedno s njima mislio sam da je vjera kočnica razvoja, da je vjera potrebna našim ‘starim i nepismenim’ da bi imali neko svjetlo u svom mraku. Danas vidim kako sam ja širom otvarao vrata mraku«, ispričao je hrabro i iskreno svoju priču Matanović, kojega je nekoliko mjeseci nakon pobačaja, kada je počela osjećati zdravstvene probleme, žena ostavila.

Franjo je otišao raditi u Italiju i započeo novi život bez dubokih razmišljanja o prošlosti, sve dok jednoga dana nije na radiju čuo svećenika koji govori o pobačaju. Tada je, postajući svjestan veličine grijeha koji je učinio, osjetio veliku bol, skrivanu i gušenu više od deset godina. Tada je započeo dug i naporan put ozdravljenja koji je počeo u Neokatekumenskom putu. »Shvatio sam da sam bio začetnik ubojstva djeteta, da sam upravo ubio svoje dijete! Tek sam tada shvatio što sam učinio i shvatio sam da sam blokiran iznutra te da nisam slobodan, nisam mogao uspostaviti normalne odnose s drugima. Počeo sam se moliti puno za pobačeno stvorenje i tako sam došao do pokajanja te sam otišao ispovjediti se. Baš kada sam se ispovijedao osjetio sam kako se razvezuju čvorovi koji su me držali svezanim. Shvatio sam da sam bio u potpunosti pod kontrolom zla, kao da me držalo na uzdi. U tom sam trenutku osjetio kao da mi je otklonjena krhotina iz tijela koja mi je uzrokovala golemu bol«, ispričao je Matanović.

Iako je medicina dokazala često razarajuće posljedice koje ostavlja čin pobačaja u ženskom tijelu i njezinoj psihi, pitamo našega sugovornika je li moguće da pobačaj nema baš nikakve posljedice na otca začetoga stvorenja. »Sasvim je sigurno da i muškarac ima posljedice nakon pobačaja. Prebacuje odgovornost skrivajući se iza činjenice da je žena ta koja je odlučila o pobačaju, ali rana ostaje i tako mnogi bježe od svoje savjesti tražeći spas u alkoholu ili drogama.« On je, naprotiv, noseći taj teret, shvatio da je njegov poziv obitelj te je upoznao suprugu kojom se oženio prije 10 godina te sada ima troje djece. Upravo ga je njegova supruga, zajedno s katehistima iz Neokatekumenskoga puta, potaknula da slavi misu za pobačeno dijete, a to je za njega bio znak da je od Gospodina primio milost praštanja.

Danas kao sretan suprug i otac Franjo Matanović iz Italije zaključuje: »Previše je ljudi u potpunom neredu. Nemaju uporišne točke, nedostaju primjeri, nitko uistinu nije ono što jest i svi kopiraju neki model, bilo pjevače ili glumce… Vrlo je važno da bude pozitivnih primjera koji se mogu slijediti, a takve možemo pronaći samo u životnom svjedočenju, kod običnih ljudi koji govore običnim ljudima. Potrebna je istinska iskrenost, osobito u stvarima duše. Ljudi traže iskrenost duše, ali ju ne mogu dati jer nemaju primjera.«

IZVORGlas Koncila br. 20/2018.
Prethodni članakTKO JE TU DOBAR, A TKO LOŠ? Hrvatske probleme ne će riješiti ni bankari ni novinarski pobunjenici
Sljedeći članakKAKO SU NASTALI »UHLJEBI« Odgovornost političara, a ne makijavelizam