HRVATSKA BI MOGLA PROFITIRATI Dioksan – najrašireniji onečišćivač vode

Foto: Shutterstock

Dioksan (ili 1,4-dioksan) kemikalija je za koju se smatra da je najraširenije onečišćivalo površinskih i podzemnih voda širom svijeta. To tvrdi Thomas Mohr, jedan od najboljih poznavatelja ekotoksikologije te industrijske kemikalije. Godinama je kontaminacija površinskih i podzemnih voda dioksanom prolazila ispod radara jer njegova prisutnost u okolišu uopće nije bila regulirana. Tek je krajem devedesetih upaljena crvena lampica, znanstvenici su konačno dokazali vrlo štetno djelovanje dioksana, a nadležne su ga institucije svrstale na popis kancerogenih spojeva.

Kemikalija »zauvijek«

Najveći onečišćivači okolišnih voda dioksanom su industrija plastike i farmaceutske kompanije, a dioksan se često nalazi i u svakodnevnim kozmetičkim proizvodima, poput deterdženata i šampona. Rabi se kao stabilizator otapala, u surfaktantima, kao aditiv u bojama i lakovima… Nakon uporabe dioksan završava u kanalizacijskim sustavima i otpadnim vodama. Eliminacija dioksana iz vode uglavnom je »nemoguća misija«.

Dioksan u prirodi kemijski je ožiljak iz vremena njegove masovne uporabe, a »krasta« nikako da zaraste jer se dioksan i voda drže kao prst i nokat.

Dioksan se otapa u vodi u svim omjerima, otporan je prema kemijskoj razgradnji te zauvijek ostaje pohranjen u vodi. Stoga ga znanstvenici nazivaju kemikalijom »zauvijek«.

Dioksan »voli« vodu

Zanimljivo je da dioksana u zraku nema jer je njegov poluživot iznad zemlje vrlo kratak. Zbog brzih fotokemijskih reakcija dioksan u zraku nestane za nekoliko sati. Naprotiv, u vodi je dioksan kao »bubreg u loju«, teško ga je izdvojiti i neutralizirati. Uobičajeni postupci obrade otpadnih voda, poput kloriranja, mogu uništiti tek tri posto prisutnoga dioksana. Jedino su napredni oksidacijski postupci efikasni, ali oni se vrlo rijetko rabe jer su skupi. Prema tome, kada kancerogeni dioksan završi u vodi, on tamo ostaje i djeluje »od kolijevke do groba«.

Prisutnost dioksana u površinskim i podzemnim vodama, u vodovodnoj mreži i pitkoj vodi rezultat je neregulirane uporabe te kemikalije, nepoznavanja njegove ekotoksikologije, ali i ignoriranja problema od nadležnih institucija. Konkretno, u Hrvatskoj nitko ne mjeri onečišćenje okolišnih voda dioksanom niti je to propisano službenim pravilnicima. Dioksan u prirodi kemijski je ožiljak iz vremena njegove masovne uporabe, a »krasta« nikako da zaraste jer se dioksan i voda drže kao prst i nokat. Thomas Mohr, u svojoj knjizi o dioksanu, primjenjuje pristup takozvane arheologije onečišćenja, provjerava i podsjeća kako je sve počelo i što je potrebno da se kemijski tragovi uklone.

Hrvatska zabrana uvoza vode s dioksanom

Vrlo je vjerojatno da vode u Hrvatskoj nisu opterećene dioksanom kao u zemljama s razvijenom industrijom, ali taj bi podatak svakako trebalo provjeriti. Prvo zbog zdravlja stanovništva, a drugo zbog marketinške i gospodarske koristi. Informacija o vodi bez dioksana moguća je prednost za mnoge hrvatske proizvode. Posebno za flaširanu vodu čiju prodaju na hrvatskom tržištu ugrožavaju uvozne marke s Alpa, Fidžija, Apeninskoga poluotoka, Njemačke…

Dostavu vode iz udaljenih krajeva u zemlju obilja podzemnih tokova i bistrih izvora trebalo bi zabraniti. Voda protresena u kamionima puna je mikroplastike, a transport takvih proizvoda opterećuje okoliš zbog nepotrebne emisije stakleničkih plinova. Članstvo u Europskoj uniji ukida mogućnost uvoznih restrikcija, no nije zabranjeno uvesti visoke standarde kvalitete i nametnuti obvezno mjerenje prisutnosti dioksana u prehrambenim proizvodima i vodi. Tada bi uvozna roba, bez deklaracije o kemijskoj čistoći, trebala ostati bez kupaca.

IZVORGlas Koncila br. 47/2020.
Prethodni članak»NAJBOLJI UČITELJ NA SVIJETU« DEJAN NEMČIĆ O VJERI I GEOGRAFIJI Naša je učionica cijeli planet Zemlja
Sljedeći članakŠPANJOLSKI TEOLOG ZAINTRIGIRAO KRŠĆANSKI SVIJET SA SVOJA ČETIRI TEOLOŠKA PRISTUPA KORONAKRIZI Prigoda za povratak Bogu