Ako je Katolička Crkva odvojena od države, a jest, i uzimajući u obzir da je istodobno neodvojiva od društva čiju većinu čine vjernici, što je također istina, onda bi na neki način i korizma kao snažno doba crkvene godine mogla biti i snažno društveno doba. Na stranu trice i kučine kojima se korizma u društvu svodi na trendovska pitanja o malim osobnim odricanjima jer to je zamka da ljudi misle da sve ovisi o njima i da postoji samo materijalna stvarnost. No korizma je upravo suprotno. Ne obnavlja li ona svijest da je sve što se ljudima i društvu loše događa u materijalnoj stvarnosti zapravo posljedica duhovnoga nereda, posljedica grijeha? Zato se, osim na pojedinačnoj razini, s obzirom na u nebo vapijuće grijehe koje proizvode strukture u politici, gospodarstvu, kulturi… – a njih također čine ljudi – može govoriti i o društvenoj dimenziji potrebe za obraćenjem. U tom smislu danas je više nego očito da poznate tri Isusove kušnje tijekom njegova 40-dnevnoga boravka u pustinji, to jest načini na koje je na njih odgovorio, mogu postati ohrabrenje za obraćenje.
Prizor u kojem je sotona kušao izgladnjela Isusa da zapovjedi kamenu da postane kruh, i Isusov odgovor poznatim riječima da ne živi čovjek samo o kruhu, vrlo je rječit i u današnjim okolnostima. Baš ususret ovogodišnjoj korizmi najavljeno je veliko poskupljenje živežnih namirnica. Sva opravdanja poskupljivača padaju u ništavilo kada se uzme u obzir da je većina industrija, pogotovo naftna, baš u jeku sadašnje krize ostvarila velike dobiti.
Ključ za razumijevanje sustavnoga osiromašenja hrvatskih građana i poticanja straha od nadolazeće gladi ponajprije se krije u dugogodišnjem nečasnom trgovanju i podilaženju trgovačkim i drugim interesnim lobijima zbog kojih su hrvatska poljoprivreda i proizvodnja na mnogim mjestima sada na umoru. Brojni su ljudi napustili domovinu, a tisuće hektara neobrađene zemlje tužno svjedoče da se sustavno, godinama, pristajalo u strukturama vlasti na ucjene onih koji su zauzvrat davali mrvice.
Drugi put sotona je kušao Isusa kada je tražio od njega da skoči s jeruzalemskih zidina, ali da moli Oca da pošalje svoje anđele da ga spase od pada. Isus je odgovorio da se Boga nikad ne kuša. Društvena i politička vodstva u Hrvatskoj već godinama nasjedaju na sličnu ponudu: prvo se Hrvatsku i njezine građane vodi do ruba, a onda uglavnom isti koji su je ugrozili nude spas. Zanimljivo je i to da se fokus uvijek stavlja na tobožnju pomoć koja je došla, ili će doći, a nikada na to što se mora dati zauzvrat.
Treća je Isusova kušnja bila kada mu je sotona obećao vlast nad svijetom ako mu se pokloni. No Isusov je odgovor bio jasan: klanja se jedino Bogu i jedino se njemu služi. Svijet se sada, uključujući Hrvatsku, nalazi u složenim okolnostima kada se pogotovo od malih zemalja traži da se na neki način poklone jačima. Umijeće je postalo pomoći ugroženomu ukrajinskomu stanovništvu, poduprijeti ih u obrani od agresije, a istodobno ne pokloniti se velesilama samo zato što su velesile.
Upravo to što je na sotonske zamke odgovorio Bogom nadahnutim svetopisamskim citatima Isus je pokazao da se zlu odolijeva kada se sluša Božji glas. To svaki čovjek može u svojoj savjesti. Nemoguće je da taj glas nisu mogli čuti oni koji su činili i čine društveno zlo. Zato će kad-tad, pa makar i u onostranosti, Bogu račun morati položiti svi koji su izgladnjivali druge ljude, pogodovali ovozemaljskim »spasiteljima« i klanjali se moćnicima. To nije prijetnja, to je jednostavno tako. Zato je svaka ovozemaljska korizma neprocjenjiv dar, doba za obraćenje.
