Četvrti dan ruske invazije na Ukrajinu bila je prva ratna nedjelja, kada su se vjernici u mnogim crkvama okupljali na liturgiju. Glas Koncila razgovarao je s dvojicom ukrajinskih svećenika – rimokatoličkim i grkokatoličkim – na istoku i zapadu zemlje, koji su posvjedočili kako su uz policijski sat i strah od napada ostali povezani s vjernicima.
U Kijivu je u subotu navečer proglašen policijski sat i bilo je zabranjeno izlaziti sve do ponedjeljka, pa su i crkve bile zatvorene i ljudi nisu mogli sudjelovati na misama. Bilo bi opasno pozivati vjernike da dolaze u crkvu jer se često oglašuje zračna opasnost, što znači da se negdje u gradu očekuje zračni ili raketni napad i ljudi se brzo moraju skloniti. Vjernici su mogli pratiti nedjeljnu misu preko televizije i preko Radio-Marije, što znači da su svećenici mise slavili, ali bez naroda ili tek s manjim skupinama vjernika, bez svečanoga pjevanja, bez zvuka orgulja i svega onoga što prati svečana misna slavlja. Mnoge naše župe imaju podzemne prostorije, primjerice u župi u kojoj pastoralno djelujem sklonilo se 30-ak osoba, koje ne izlaze. Među njima su i djeca. S njima su svećenici slavili mise, a tako je bilo i drugdje. Ja sam slavio misu s dvjema osobama na Radio-Mariji.
Ne mogu reći što su pojedini svećenici propovijedali te prve ratne nedjelje. Što nam je u takvim prilikama potrebno i što Crkva može dati? Može uputiti riječi utjehe, može reći da je Bog s nama, može naviještati Božje milosrđe. Mnogi se boje, gube nadu. Što im drugo možemo reći nego govoriti o Kristovoj i Božjoj ljubavi, da nas Bog nije napustio. Ima još jedna zajednička crta u govoru svih službenika Crkve: naš je rat pravedni rat, branimo svoju domovinu, nismo nikoga napali, stoga je Bog s nama.
Mogu posvjedočiti da se broj slušatelja Radio-Marije Ukrajine u ovim danima povećao, posebno kada molimo krunicu. Uistinu velik se broj ljudi pridružuje našoj molitvi. Jučer sam u programu razgovarao s jednim našim vojnikom. Rekao mi je da je u najvećoj žurbi otišao u rat te je zaboravio ponijeti Bibliju, no svaki put kada odlazi na bojišnicu, moli, a to čini i kada se vraća s nje zahvaljujući što je ostao na životu. Gospodin po molitvi već čini čuda! Poznato mi je da se skupina naših branitelja našla u neprijateljskom okruženju, u bezizlaznoj situaciji. U tom je metežu netko preko društvenih mreža uspio javiti molitvenoj zajednici da mole za njih. Drugoga izlaza nisu vidjeli. Uspjeli su se izvući bez ijednoga izgubljenoga života.
Htio bih reći nešto što nam je ovdje u Ukrajini jako važno, a tiče se naših potreba za molitvom. Ima u ovom napadu nešto dijabolično, može se reći da se vodi i svojevrsni duhovni boj, da su napadi više od fizičkih borba i sukoba. Zato je važna molitvena solidarnost i duhovna blizina s našim narodom.
U Ljvivu za sada nema zračnih napada, to je trenutačno jedan od sigurnijih gradova u Ukrajini, iako se ponekad oglašuju sirene, dok primamo vijesti o stradanju ljudi u drugim dijelovima naše zemlje. Prve ratne nedjelje služio sam rano bogoslužje, liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga u 7 sati u crkvi sv. Mihaela arkanđela u središtu Ljviva, a potom sam tijekom sljedećih dviju liturgija ispovijedao vjernike. Nije bilo ništa manje ljudi nego drugih nedjelja budući da nije bilo izravne vojne opasnosti. Naš je grkokatolički mitropolit donio odredbu da svećenici ne napuštaju mjesta svojih služba, da ostanu s narodom i budu im blizu…
Ipak zabrinutost i strah ljudi osjećali su se u susretima, a dva su mi trenutka te nedjelje pokazala da nije riječ o uobičajenoj nedjelji. Naime, jedna starija gospođa posvjedočila je da je te nedjelje prvi put otkada je počela pandemija došla u crkvu na liturgiju. Do tada je sve pratila preko mrežnih tehnologija, no ratne strahote i stradanja potaknuli su je da dođe u crkvu. Još sam jednim susretom bio dirnut: na liturgiju je došao mladić koji je prvoga dana ruske invazije odmah otišao u Poljsku zajedno s djevojkom. Relativno je lako tada mogao proći granicu. No posvjedočio je kako nije mogao ostati miran gledajući patnju svojega naroda pa se vratio i u nedjelju došao na liturgiju zahvaliti na mogućnosti da bude blizu svojima i brani domovinu.
Unatoč strahotama rata kojima svjedočimo, vjernike sam pokušao ohrabriti da cijelu situaciju pogledaju i iz pozitivnoga aspekta. Naši su bake i djedovi svjedočili sličnim okolnostima – Prvomu svjetskomu ratu, španjolskoj gripi, epidemiji tifusa, no nastavili su živjeti, gradili planove, rađali djecu…
U Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi pripremamo se za vrijeme velikoga posta i u nedjelju 3. ožujka slavi se svečanija i duža liturgija sv. Bazilija Velikoga. U propovijedi sam poručio ljudima da će zasigurno pamtiti ove dane jer su se poklopiti povijesni događaji s crkvenim kalendarom, živimo pravo vrijeme posta od mira, u napetosti, neizvjesnosti, neprestanoj opasnosti. Do sada je crkveno zvono pozivalo na molitvu, a sada ritam molitve određuje sirena koja nas okuplja na molitvu. Čim čujemo sirenu, hvatamo krunicu – najbolji je to način i u duhovnoj i psihološkom smislu da se otjera strah. Čim izgovorim prvu riječ Zdravomarije, ta riječ pozdrava na podsvjesnoj razini stvara pozitivno raspoloženje i donosi zaštitu i duboki mir.
Drugi najveći ukrajinski grad prvoga dana ožujka doživio je golemo bombardiranje, a upravo iz toga grada i sjedišta rimokatoličke biskupije došla je vijest o prvom stradanju crkvenoga objekta. Naime, dok se još u podrumu slavila misa u Harkivu, projektil je pogodio četvrti kat biskupijske zgrade i, kako svjedoče stanovnici, čudom prouzročio tek rupu na krovu. Kancelar biskupije i katedralni župnik Gregorio Semenkov za talijansku agenciju SIR rekao je da nitko nije ozlijeđen jer je 40 osoba (većinom majke s djecom) bilo u skloništu, no u drugim su dijelovima grada u zračnim napadima na stambena naselja i zgradu gradske uprave smrtno stradali i civili. Ordinarij Harkivsko-zaporiške biskupije Pavlo Gončarik svakodnevno predmoli molitvu u 15 sati u tamošnjoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Iz mjesta blizu Mariupolja na jugoistoku Ukrajine brat Vasilij javio se zakladi »Pomoć Crkvi u nevolji« drugoga dana okupacije te poručio da nemaju vremena za strah. »Ostajemo i pomažemo ljudima da prežive. Prijetnje i strah od daljnje eskalacije rastu iz sata u sat. To se odražava i na stajališta ljudi. Neki su došli k nama ispovjediti se prvi put u životu. Stariji i bolesni ljudi traže da odemo do njih i ispovjedimo ih. Žele biti spremni na smrt ako do toga dođe.« Mariupolj je važna luka i nalazi se tek 60-ak kilometara od ruske granice, vrlo blizu područja pod kontrolom separatista te je prema izvješćima pod žestokom paljbom.
