Nije vijest da je religioznost građana u padu. Sekularizacija žari i pali. Sve je manje deklariranih vjernika, sve se rjeđe pohode bogomolje. Stare se crkve pretvaraju u restorane, klubove, banke. Raste broj onih koji vjeru i znanost vide isključivo u sukobu, kao suprotne, nepomirljive stvarnosti. Ipak, čini se da je (stvarno već dosadna) pandemija 2020. godine nešto, možda malo, promijenila, pomaknula.

Stvari su tekle svojim tokom, manje-više ustaljenim, i posao i život, dok nije sve stalo. A kad je stalo, postavilo se pitanje: Zašto? Ne samo zašto pandemija, nego zašto posao, zašto život, zašto bilo što? Čemu? Znanost ne daje nikakav smislen odgovor, osim: život služi – a posao mu u tom pomaže – jedino da bismo se razmnožavali. Sretni li smo zbog tog! Nu smisla…

Potrošačko je društvo naoštreno da bi otupljivalo: letanje amo-tamo, s prekovremenoga u šoping, izmoždeno strmoglavljenje u krevet, i opet budilica; šljokičasta ambalaža, što jedu poznati, s kim se viđaju nogometaši, kako je pjevačica riješila problem kurjega oka. Google nudi gotova pitanja, kamoli odgovore! Zapravo, kupac je oguglao s Googleom. Tek kad je s pandemijom sve zaustavljeno, počelo je preispitivanje prioriteta i kod otupljene mase.

Uz novostečeno slobodno vrijeme i egzistencijalnu prijetnju mnogi su u tržišnom kapitalizmu (i drugdje) počeli glasnije vapiti za bar nekim sveobuhvatnim smislom, onim koji bi obujmio 24 sata, i na poslu i izvan njega, i krenuli ga tražiti gdje god mogu. A čim se u tržišnom kapitalizmu osjeti potražnja, odmah nastane i ponuda: konzultantske tvrtke prikladno nazvane Ritualist, Sveti dizajn ili Labos za dizajn rituala i slične počele su nuditi »sastavi sam duhovnost« po popularnim cijenama. Uzimaju neke izvanjske religijske elemente i nude ih kako bi opustili napete zaposlenike i povećali njihovu radnu učinkovitost. Ritual za »pogreb« neuspjeloga projekta, ceremonija za konferencije preko interneta, trenutci šutnje ili mantranje ili mumljanje prije sastanka, mirisanje cimeta ili štapića (»kako bi sudionici imali zajedničko osjetilno iskustvo«), paljenje svijeća, ponavljajuće rečenice (»korporativna zazivanja«) – djelić je ponude tih poduzeća. Osnivač jedne takve tvrtke napisao je knjigu o tome kako preoblikovati obične svakodnevne aktivnosti poput čitanja ili šetnje psa u »svete rituale«. Čitana je.

Kako god da se promatrala navedena pojava – kao šuplji, pomodni trend ili kao iskreno traganje (ili negdje između), u svakom slučaju ona aktualizira pitanje prakticiranja duhovnosti na poslu. Do jučer anemične, bezlične korporativne ljušture, od jučer i velike i male tvrtke žele pronaći, stvoriti »dušu«. Ako ju pronađu, to će im otvoriti put (i) k povećanju profita. No ima li sve to skupa ikakvoga smisla?


Otkad se proklamira da je vjera privatna stvar, a religioznost nešto što se eventualno smije prakticirati isključivo unutar vlastita četiri zida, otad je izopćena i duhovnost s radnoga mjesta. Na poslu u zapadnom društvu nema prostora ni za kakve vjerske znakove ili obrede, kao ni za išta što bi im nalikovalo. Ipak, zaposlenici su samo ljudi, a ljudi su i duhovna bića koja traže smisao, svrhu u svemu što rade, pa i na poslu. Ne postoji sklopka koja bi se mogla aktivirati ulaskom u ured, a koja bi zatomila taj poriv, koliko god radnik bio primoran aktivirati ju prolaskom kroz vrata poslodavca. Godine 2018. procijenjeno je da 40 posto zaposlenika smatra da je njihov posao potpuno besmislen; (pandemijske) godine 2020. navedeni je postotak zasigurno još porastao.

Dobit nije cilj

Smisao konkretnoga posla, rada u određenom poduzeću, kod poslodavca ili u vlastitoj tvrtki – usko je vezan uz smisao postojanja toga poduzeća, poslodavca, tvrtke. Prije nego što se počne razvezivati klupko smisla postojanja poduzeća, valja rasplesti sljedeće: biti zaposlen ne znači raditi. I onaj tko na radnom mjestu spava – zaposlen je. Katkad i onaj tko budan radi zapravo fuša, i bolje bi bilo da spava. Ako se rad samo »odrađuje«, među ostalim zato što se u njemu ne prepoznaje smisao koji rezonira, odnosno koji je bar donekle usklađen s unutarnjim poimanjem smisla (u privatnom životu), to jamči nizak angažman radnika te slabo ili nikakvo zauzimanje i predanost. Raditi na nekom radnom mjestu, pri čemu je smisao postojanja poduzeća ispumpavanje što veće dobiti – to većinu radnika ne ispunjava niti potiče na predanost. Upućivati radnike u smjeru koji se zove »prije svega što više novca« teško će ih učiniti dugoročno zadovoljnima, a nezadovoljan radnik i ekonomski je neučinkovit. »Što više novca« problematično je jer je novac alat, sredstvo, vozilo – on ostvaruje svoju svrhu u onome za što i kako se upotrebljava. Vozilo jest bitno, ali ono služi kako bi se dostiglo odredište. Prioritizirati novac (dobit) znači zamijeniti odredište vozilom. Nema smisla izgrađivati vozni park i pritom nemati nikakvu ideju odredišta kamo bi se vozila vozila, a u kriznom ambijentu poput ovogodišnjega pokazuje se osobito važnim posvijestiti smisao i rada pojedinca i postojanja poduzeća. Doduše, treba jasno napomenuti: težiti k ostvarenju profita ne samo da nije nikakvo zlo, nego je ekonomska nužnost. Dobit je apsolutno legitiman operativni cilj poslovanja. Dopuštanje ili čak njegovanje duhovnosti na poslu može pridonijeti ostvarenju dobiti i to ne mora biti ništa loše. No dobit nije konačna točka ekonomskoga ciklusa poduzeća. Upravo suprotno, ona je prva točka novoga ciklusa u kojem treba odgovoriti na pitanje: A što sad? Kako smisleno potrošiti dobit?

Religija je uzdah potlačenoga stvorenja, um svijeta bez srca,
kao i duh bezdušne situacije. Ona je opijum za mase
Karl Marx

Kolektivno iskustvo

Gotovo je nemoguće (ali i nepotrebno) ukomponirati različite religijske prakse različitih zaposlenika u poslovni proces jednoga poduzeća. No moguće je i potrebno uskladiti i učiniti nadopunjujućima (tj. komplementarnima i kompatibilnima) smisao postojanja poduzeća i smisao rada njegova zaposlenika. Duhovnost na poslu uključuje učinke duhovnih faktora unutar nekoga organizacijskoga okruženja, bilo na individualnoj bilo grupnoj ili organizacijskoj razini, o čemu su puno pisali Sharlene G. Buszka i Timothy Ewest. Dok individualna duhovnost može biti osobna, privatna, samačka, duhovnost na radnom mjestu kolektivno je iskustvo. Ona je priznanje da zaposlenici imaju unutarnji život koji je hranjen smislenim radom.

U nekim slučajevima poduzeća koja su obraćala pozornost na duhovnost nadmašivala su ostale za 400 do 500 posto u neto dobiti, prinosu na investicije i vrijednosti dionica
W. D. Thompson

»Menadžment  duhovnosti«

Otkad je čovjeka postoji i njegova duhovna sfera (i) iz koje on crpi bar skice odgovora na konačna, iskonska pitanja. Da, smisao rada moguće je radniku ponuditi i bez crpljenja s izvora tradicionalnih, etabliranih religija. Pa ipak, religije imaju tisućljetno iskustvo i specijalizaciju iz »menadžmenta duhovnosti«. Također imaju ormare prepune alata za krpanje, popravak i popunu duševnih brazgotina, ožiljaka i praznina, a na tim ormarima ne postoji lokot. U sadašnje krizno doba pojavili su se »majstori« koji pokušavaju upotrijebiti neke od tih jednostavnijih alata i tako dodati smisao poslovanju nekih poduzeća. Riječ je o mahom američkim tvrtkama koje pod utjecajem krize (zdravstvene, ali i društvene i političke) i aktualno naglašene borbe za društvenu pravdu i prava manjina angažiraju »duhovne konzultante« kako bi uspokojili uznemirene radnike.

Igrokaz za sve

Premda se neki od njihovih savjeta čine takvima, ti konzultanti nisu (uvijek) šarlatani: neki imaju cijenjene diplome (npr. harvardska teologija, i sl.). Iako među pobornicima preuzimanja religijskih elemenata u poslovni svijet sigurno postoji mnogo i obrazovanih i iskrenih tražitelja, stvarno je teško ne zakolutati očima pred scenom paljenja mirisnih štapića prije poslovnoga sastanka i mumljanja ili mantranja neodređenih slogova, a sve kako bi se smanjili korporativni troškovi i povećala dobit. Patetika, šuplja sentimentalnost i pomodarstvo? Možda, ali tko će im zabraniti? Niti tko može niti tko smije. No što ako netko ne želi sudjelovati u takvu igrokazu? Tu nastaje problem. Za takvoga individualca reći će se da nije timski igrač, da nije svoj ego u stanju podrediti grupi, da minira timski duh i produktivnost, ili još gore – da nije lojalan poslodavcu i da je bezdušan. I zbog toga postoje oni koji se izrazito opiru prodoru duhovnosti na radno mjesto: neki to vide kao stvaranje korporativnih kultova ili kao dodatno posvjetovljenje koje omalovažava i degradira stare tradicije svodeći ih na rekvizite tupavoga potrošačkoga društva.

Jedan od problema utilitarnih pristupa religiji  jest u tome što se preuzimaju izvanjski oblici bez nekoga reda i koncepta; rabi se forma bez sadržaja smatrajući da će sadržaj već nekako sam nadoći oponašanjem, glumljenjem forme

Jedan od problema utilitarnih pristupa religiji (»iskoristimo neke elemente religioznosti, ali bez obveza i predanosti«) jest u tome što se preuzimaju izvanjski oblici bez nekoga reda i koncepta; rabi se forma bez sadržaja smatrajući da će sadržaj već nekako sam nadoći oponašanjem, glumljenjem forme. Kao što osoba ne će naći duševnu ravnotežu i mir samo zato što je obrijala glavu i stavila na sebe odijelo budističkoga monaha niti će postati spretna u baratanju mačem čim se odjene u samuraja, tako ni efikasnost i produktivnost čudesno ne nastaju čim se upale svijeće na sastanku. Vjera u sadržaj je ključan element, i ako nje nema, preostaje samo scenografija.

Smislom do predanja

I prije pandemije pragmatični menadžeri uvidjeli su da radnici imaju svoje potrebe koje, ako se dobro oblikuju unutar poduzeća, mogu povećati njihovo zadovoljstvo poslom, a samim time i radni učinak jer istraživanja su pokazala da što više zaposlenici pronalaze smisao i svrhu u svom životu, to su više predani organizaciji. Ipak, to se stajalište može smatrati i perfidnim, podmuklim ako pokušava tek iskoristiti radnika kako bi iz njega izvukao više u korist poslodavca. Ali nisu radnici priglupi, oni mogu prozreti jesu li nastojanja menadžmenta samo maskarada ili iza toga stoji nešto neproračunato. Ako je pristup duhovnosti na poslu sveobuhvatan, neizvještačen i iskren, iz toga će proizići i dodatna ekonomska vrijednost kojom će biti zadovoljni i menadžment i radnici zajedno (to je jedan od temeljnih principa tzv. ekonomije zajedništva). Ključni je element povjerenje: ako radnici ne vjeruju menadžmentu i/ili uprava ne vjeruje zaposlenicima – od toga ne će biti ništa. Instrumentalizacija duhovnosti razotkrit će se kao organizirana manipulacija i čak donijeti suprotne učinke: još će više udaljiti zaposlenike od poslodavca te smanjiti i proizvodnost i druge ekonomske rezultate.

Treba također uočiti da trend traženja poslovne duše slijedi onu poznatu doskočicu »duhovnost da, religioznost ne«, onu koje se drže mnogi koji »vjeruju u Boga, ali ne vjeruju Crkvi«. Naime, brojni su razlozi zbog kojih se građani razvijenih društava sve više odmiču od institucionalnih religija (premašuju granice ovoga člančića). Ali svakako je zanimljivo da mnogi od njih nakon udaljavanja osjete određenu nutarnju prazninu, pukotinu koju nastoje nekako popuniti, makar i slamom. Valja izbjeći samodopadno podsmjehivanje onima koji sijenom krpaju rupe u armaturi temelja jer i oni tragaju za smislenim sadržajem, pa makar u izvanjskom, a onaj tko grebe po površini možda dođe i do nutrine.

Nema nogometa bez lopte
»Tajne vjenčanja, mature, vjerskih služba i športskih događaja moćne su ceremonijalne tehnike za dramatično povećanje ljudskih rezultata – načini za povećanje produktivnosti, jačanje odnosa i učinkovito upravljanje promjenama« – tako se promovira knjiga pod naslovom »Ceremonija: duboka nova metoda za postizanje uspješnih i održivih promjena« autora Thomasa Melochea i Kylea Aretaea (2017.), objavljena davno prije koronavirusa. »Ceremonija« se promatra kao »strategija kojom se istodobno može povećati produktivnost, poboljšati kvaliteta i smanjiti troškovi«. Sasvim jasno, iskreno i neskriveno autori razotkrivaju što nastoje postići ceremonijalizacijom odnosa u poduzeću: žele povećati produktivnost i kvalitetu proizvoda odnosno usluga te smanjiti troškove. Hoće li itko strasno, predano i gorljivo stremiti k povećanju produktivnosti i smanjenju troškova samo zato što je uvedena neka nova »ritualna procedura« vođenja sastanka? Autori su uvjereni da hoće.
Postoje i drugi utjecajni mislitelji koji predlažu »šopingiranje« od religija, kao u trgovačkom centru, i uzimanje samo elemenata koji »kupcu« trenutačno odgovaraju. Doslovno ovako: božićne pjesme da, Bog ne. Umjetnost u crkvama da, duhovnost ne. Time žele popuniti neke unutarnje, egzistencijalne rupe, ali bez obveza. Treba li im objašnjavati da nema nogometa bez lopte? Ili to onda nije nogomet. Naravno da ne treba. Svaki je čovjek tražitelj i valja pomagati svakomu u putovanju, osobito onima koji primjećuju da u vjeri/religiji postoji nešto vrijedno, nešto što mogu integrirati u svoj život. A zahtjevima tipa »sve ili ništa« prisvaja se autoritet ključara posljednjih vrata i rastjeruju se umjesto prizivlju lutajući čupavi šupljorošci.

IZVORPrilika br. 11/2020.
Prethodni članak»POLITIČKI KRALJ« I KRIST KRALJ Siromah sa siromasima
Sljedeći članakPOLITIZACIJA ROĐENDANA GLAZBENOGA GENIJA Beethoven? Kriv!