KATOLICI U MANJE POZNATIM ZEMLJAMA SVIJETA Tuvalu – država sa 126 katolika

Foto: Shutterstock | Panorama Tuvalua
Prema službenim podatcima Pacifičke biskupske konferencije, ovogodišnji broj katoličkih vjernika pod jurisdikcijom Misije »sui iuris« Funafuti u državi Tuvalu je 126, što je oko 1 % tamošnjega stanovništva. Najbrojnija je Kongregacijska kršćanska Crkva Tuvalua, koja je dio kalvinističke tradicije, sa 85,7 %, slijede druge protestantske zajednice sa zajedničkih 6,7 %, sljedbenici bahaizma sa 2 %, Jehovini svjedoci sa 1,3 % i ostali sa 4,3 % (katolici, mormoni, muslimani, animisti i neizjašnjeni).

Tuvalu je otočna država, ranije poznata kao otočje Ellice. Sastoji se od devet koraljnih atola u polinezijskoj podregiji u Tihom oceanu, od kojih je osam naseljeno.

Državni uredi u selu Vaiakuu

Njezini se otoci nalaze otprilike na pola puta između Havaja i Australije. Pripada najmanjim državama na svijetu. Ukupna je površina otoka 26 km2, a na njima živi oko 12 tisuća stanovnika. Glavni je grad Funafuti, međutim on nije uobičajena kompaktna urbana sredina kao u velikoj većini drugih slučajeva, nego je, zapravo, atol koji se sastoji od 29 otočića, a administrativni državni uredi nalaze se u selu Vaiakuu na otočiću Fongafaleu.

Organizirana je samo jedna katolička župa, koja se sastoji od crkve i pastoralnoga centra, znanih u lokalnoj sredini kao – Teone, u Vaiakuu, naselju s nešto više od 500 stanovnika na južnoj obali otoka Fongafalea u atolu Funafutiju.

U Funafuti se nalazi i međunarodna zračna luka, koju su američke postrojbe u ratu s Japancima izgradile za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, te nacionalna banka i jedini hotel. Koraljni su atoli lošega tla i izolirani pa je zemlja gotovo u potpunosti ovisna o uvozu, posebice hrane i goriva, a također je vrlo ranjiva na klimatske promjene, posebice na porast razine mora, što uzrokuje znatne teškoće gospodarskomu razvitku. Tuvalu ima malo prirodnih resursa, osim ribarstva, koje je važan izvor državnih prihoda, o čemu govori podatak da je zarada od izvoza ribe i ribolovnih dozvola u teritorijalnim vodama Tuvalua iznosila više od 45 posto BDP-a. Stanovništvo čine domaći Tuvalci, kojih je oko 96 posto, a ostalih 4 posto čine doseljeni Samoanci, autohtoni polinezijski narod Samoanskih otoka, različiti europski narodi i dr. U skladu s tim, službeni je jezik tuvalski i engleski, ali je u uporabi u manjoj mjeri i samoanski te gilbertski kojim govori narod Kiribati i pripada mikronezijskoj grani oceanskih jezika. Država Tuvalu neovisnost od Ujedinjenoga Kraljevstva stekla je 1978., uvedena je parlamentarna demokracija pod ustavnom monarhijom i postala je članom Commonwealtha, što znači da je sadašnji državni poglavar engleska kraljica Elizabeta II., koju sa svim ovlastima predstavlja generalni guverner, sadašnji od rujna 2021. Tofiga Vaevalu Falani. On je od 2008. bio i predsjednik Kongregacijske kršćanske Crkve Tuvalua koju je predstavljao u Svjetskom vijeću Crkava. Zemlja je administrativno podijeljena na sedam regija i jedan grad (glavni) istoga statusa: Funafuti, Nanumaga, Nanumea, Niutao, Nui, Nukufetau, Nukulaelae i Vaitupu, a članica je Ujedinjenih naroda od 2000. godine.

Jedna katolička crkva i pastoralni centar

Prema službenim podatcima Pacifičke biskupske konferencije, ovogodišnji broj katoličkih vjernika pod jurisdikcijom Misije »sui iuris« Funafuti u državi Tuvalu je 126, što je oko 1 post tamošnjega stanovništva.

Uglavnom su pusti koraljni grebeni nadasve zanimljivi kao turistička odredišta, a neki su, nažalost, služili ili još služe kao poligoni za ispitivanje nuklearnoga oružja.

Najbrojnija je Kongregacijska kršćanska Crkva Tuvalua, koja je dio kalvinističke tradicije, sa 85,7 posto, slijede druge protestantske zajednice sa zajedničkih 6,7 posto, sljedbenici bahaizma sa 2 posto, Jehovini svjedoci sa 1,3 posto i ostali sa 4,3 posto (katolici, mormoni, muslimani, animisti i neizjašnjeni).

Tamošnja je katolička zajednica bila sastavni dio biskupije Tarawa, Nauru i Funafuti sa sjedištem u Tarawi, glavnom gradu države Kiribatija, sve do g. 1982. kada je misija ustanovljena. Ovisi o Kongregaciji za evangelizaciju naroda i kao sufraganska misija pripada metropolijskoj nadbiskupiji Suva, sa sjedištem u istoimenom glavnom gradu države Fiji. Misija je punopravna članica spomenute Pacifičke biskupske konferencije, koju čini pet nadbiskupija: Agana, Noumea, Papete, Samoa-Apia i Suva, devet biskupija: Karolinsko otočje, Chalan Canoa, Port Vila, Ratoronga, Samoa – Pago Pago, Taiohae i Tefenuaenata, Tarawa i Nauru, Tonga i Niue te Wallis i Futuna, jedna apostolska prefektura Maršalovo otočje i dvije misije »sui iuris«: Funafuti i Tokelau. Sadašnji je predsjednik konferencije biskup biskupije Ratoronge na Kukovu otočju Paul Donoghue.

Organizirana je samo jedna katolička župa, koja se sastoji od crkve i pastoralnoga centra, znanih u lokalnoj sredini kao – Teone, u Vaiakuu, naselju s nešto više od 500 stanovnika na južnoj obali otoka Fongafalea u atolu Funafutiju. Atol je prstenast ili polukružni koraljni greben s plitkim zaljevom (lagunom) u sredini, na mjestu nekadašnjega vulkanskoga otoka. Rasprostranjeni su u velikoj većini diljem Tihoga oceana, uglavnom su pusti koraljni grebeni nadasve zanimljivi kao turistička odredišta, a neki su, nažalost, služili ili još služe kao poligoni za ispitivanje nuklearnoga oružja.

Župnik – 63-godišnji Filipinac
Malo je podataka i fotografija o vjerskom životu tamošnje malene katoličke zajednice, jedino je poznato da je sadašnji župnik i superior misije od 2014., kada ga je na tu dužnost imenovao papa Franjo, o. Reynaldo B. Getalado, član Filipinske misijske družbe. Rođen je g. 1959. u gradu Muntinlupi na Filipinima, koji ima oko 550 tisuća stanovnika. Nakon što je diplomirao zoologiju na Sveučilištu Far Eastern u Manili odlučio je postati svećenik te je upisao filozofsko-teološki studij u bogosloviji otaca verbita u filipinskom gradu Tagaytayu. Za svećenika je zaređen 1988. te je do 1999. pastoralno djelovao u biskupiji Daru-Kiung u Papui Novoj Gvineji, od 2000. do 2003. u Aucklandu u Novom Zelandu, kada se vratio na Filipine kao župni pomoćnik u gradu Mandaluyongu. Ponovno je 2005. otišao u Papuu Novu Gvineju u biskupiju Bougainville, gdje ga je zateklo imenovanje za novu dužnost u Tuvaluu, kao petoga superiora. Prvi je bio o. Pio Taofinu’u, marist (S.M.), od 1982. do 1985., kasniji nadbiskup Samoa-Apie i kardinal, a naslijedio je o. Johna Ikataerea Rarikina, misionara Presvetoga Srca (M.S.C.), rođena u Butaritari u Kiribatiju, koji je tamo djelovao od 2010. sve do smrti 2014.

Nije zgorega predstaviti manje poznatu Filipinsku misijsku družbu, kratice – MSP, kojoj pripada sadašnji superior tamošnje misije. Društvo je to apostolskoga života papinskoga prava, koje je potvrdila vatikanska Kongregacija za evangelizaciju naroda 6. siječnja 2009. Osnovala ga je Katolička biskupska konferencije Filipina 1965., u godini kada je Katolička Crkva Filipina slavila 400 godina prisutnosti, s ciljem pojačane misionarske djelatnosti u domovini i diljem svijeta. Danas njezini članovi djeluju na pet kontinenata. U Aziji imaju misije u Tajlandu, Tajvanu, Japanu i Južnoj Koreji, u Oceaniji u Papui Novoj Gvineji, Novom Zelandu, Cookovim otocima, Tokelauu, Tuvaluu i Australiji, u Europi u Nizozemskoj, u Sjevernoj Americi u Sjedinjenim Državama i Južnoj Americi u Gvajani. Poglavar družbe, kojega zovu »moderator«, trenutačno je o. Jonatan N. Germinanfda sa sjedištem u gradu Binanu u filipinskoj provinciji Laguna. Kandidati im se školuju u dvjema filipinskim bogoslovijama, u gradovima Tagaytayu i Consolacionu.

Kongregacijska kršćanska Crkva Tuvalua državna je Crkva iako joj to u praksi jedino daje pravo na »povlasticu obavljanja posebnih služba na glavnim nacionalnim događajima«. Tuvalski ustav u br. 23. jamči slobodu svih vjera, uključujući slobodu prakticiranja, promjenu vjerske zajednice, pravo da se ne pohađa vjerska pouka ili vjerski obredi u školi i sl.