Većina ljudi prihvaća epidemiološke mjere kao samorazumljive činjenice. Maske preko nosa, drive-in testovi, razmak među prijateljima, zaključavanje županija, cijepljenje trudnica i samoizolacije školskih razreda postale su neupitne metode za sprječavanje širenja zaraze. Drugi se pak bune protiv nametnutih novosti, ali rijetki propituju njihov smisao, sadržaj i posljedice.
David McGrogan, profesor prava na sveučilištu Northumbria, odlučio je objaviti svoja promišljanja o ljudskoj gesti koja je nestala s pojavom koronavirusa – o rukovanju. Jedna od prvih epidemioloških uputa bila je ukidanje rukovanja. Izbjegavanje rukovanja postalo je službena preporuka, dio političkih protokola, promjena kulturnih obrazaca, novi stil ponašanja… Prekidom su srdačnoga rukovanja posebno zadovoljni zagovaratelji novoga normalnoga. No profesor McGrogan upozorava da je gubitak rukovanja civilizacijski poraz te zagovara što brži povratak ispružene ruke: »Komunikacija među ljudima nije samo verbalna, nego i tjelesna, uključuje fizičke odnose poput poljupca, zagrljaja i rukovanja.«
Ipak, podsjeća McGrogan, usprkos uputama epidemiologa, rukovanje i dalje živi: »Prohibicija nikada ne može eliminirati običaje. To govore samo naivni. Ljudi se i dalje rukuju. No sada to rukovanje ima i subverzivni karakter. Kada vam ovih dana netko pruža ruku, to više nije tek prošlogodišnji ritual, nego gesta koja sadrži nove važne poruke.« McGrogan otkriva tri poruke sadržane u ispruženoj ruci. Prva je jednostavna: »Ti i tvoj rukovatelj prepoznajete se kao istomišljenici.« To je prikriveno rukovanje, to je mala konspiracija, kojom se rukovatelji očituju kao članovi istoga kluba. Ili, kako McGrogan oštro primjećuje: »Žito se odvaja od kukolja.«
Druga je poruka mnogo važnija. Prihvaćanje ispružene ruke, koja je prekrivena klicama i mikrobima, stajalište je čovjeka koji prema drugomu pokazuje povjerenje i otvorenost, usprkos preuzimanju (ne)maloga rizika. Čovjek takvim rukovanjem, govori McGrogan, izlazi iz svoje zone sigurnosti, doslovno i figurativno, kako bi se fizički susreo s drugim ljudskim bićem: »To je znak povjerenja upućen drugomu i poruka o važnosti odnosa i dobre volje.«
S pojavom epidemije koronavirusa, tvrdi McGrogan, taj je trend ubrzan i znanstveno opravdan: »Neprivezanost i odvojenost od prljave, smrdljive i oboljele sfere koju čine drugi ljudi znak je dobroga i ispravnoga života. Jer na taj se način ne širi zaraza.« Rukovanje je pobuna protiv takvih poremećaja, protiv »boksanja i laktarenja«, ono nas vraća u stvaran svijet, u svijet drugih ljudi, ono nam govori da treba cijeniti fizičku prisutnost čovjeka, ne samo njegove riječi na zaslonu ili njegovo »brbljanje« na Twitteru. Čovjeka treba susresti u njegovoj cjelovitosti, što uključuje njegove nedostatke, pa i klice na rukama.
McGrogan poziva ljude da očuvaju vrijednosti i prošire krug rukovatelja: »Oni koji žele sačuvati normalan život trebaju se ozbiljno prihvatiti posla, činiti stvari koje su oduvijek među nama, pa i one koje su povezane s malim rizicima. Počnimo s rukovanjem, jednostavnom gestom koja je među nama tisućama godina, koja je preživjela kugu, rat i glad, a čija je poruka povjerenja i otvorenosti prevažna da bi se ugrozila zbog jednoga patogena.«
