Stotine različitih morskih organizama, od planktona do kitova, svakodnevno guta tone plastičnoga otpada. Sve donedavno nije bio poznat mehanizam zbog kojega životinje čine pogrješku te plastiku zamjenjuju hranom. Gabrielle Nevitt i suradnici sa sveučilišta u kalifornijskom gradu Davisu proučavali su morske ptice koje jedu plastiku zavedene njezinim mirisom (Science Advances 2016, 2, e1600395).
Znanstvenici su pokazali da se na površini sitnoga plastičnoga otpada u morima i oceanima često nakupljaju alge koje proizvode dimetil-sulfid. Taj kemijski spoj vrlo je intenzivnoga mirisa i ima svojstvo podraživanja njuha u ptica. Privučene aromom dimetil-sulfida, ptice su zavedene te lociraju plastiku kao plijen. Da bi to dokazali, istraživači su pripravili sitne plastične fragmente od polietilena i polipropilena te ih bacili u (eksperimentalno) more. Za samo mjesec dana sva je plastika bila presvučena filmom alga, a koncentracija emitiranoga dimetil-sulfida bila je dovoljna da privuče galebove i albatrose.
Znanstvenici smatraju da je sličan mehanizam »pokvarenoga telefona« operativan i za druge morske životinje. Budući da se u morima i oceanima nalazi oko 150 milijuna tona odbačene plastične ambalaže, očigledno je da ima dovoljno »hrane« za sve pripadnike morske faune. Plastika je tako postala dio hranidbenoga lanca, a zbog svoje nerazgradivosti nije izvjesno da se ekološka katastrofa može lako spriječiti. Dodatni je problem činjenica da je plastika u okolišu impregnirana mnogim aditivima, bojama, metalnim katalizatorima, omekšivačima poput ftalata… Sav taj kemijski arsenal završava na meniju morskih životinja.
Matthew Savoca, suradnik na objavljenoj studiji, objašnjava zbog čega se plastika nalazi u 90 posto morskih ptica: »Mnoge morske ptice imaju vrlo razvijen osjet njuha jer u potrazi za hranom moraju pretražiti velike morske površine. Stoga je čest slučaj da hranu prije nanjuše nego što je vide. Ako plastika miriše na zalogaj, a uz to i izgleda kao hrana, velika je vjerojatnost da će se svaka ptica zabuniti i progutati polimerni materijal.«
Za ljude ostaje pitanje odgovornosti prema okolišu, ali i pitanje sigurnosti konzumacije hrane koja potječe od životinja »nahranjenih« plastikom. Plastika je materijal na koji se apsorbiraju mnoge štetne kemikalije, hidrofobni onečišćivači iz okoliša i mikroorganizmi. Cijeli se taj (bio)kemijski koktel nagomilava i zadržava u tkivu životinja. Stoga se pojava plastike u prehrani ljudi s pravom smatra nutricionističkim trojanskim konjem.
