MOLITI SE UČI MOLEĆI Zašto moliti?

Snimio: B. Čović

Bez molitve nema duhovnoga života. Rast u duhovnom životu ide ukorak s napretkom u molitvi odnosno s rastom u ljubavi. Duhovno živjeti znači ljubiti; bez ljubavi čovjek je zatvoren u sebe i duhovno odumire… Čovjek u sebi samom nema sposobnost za nesebičnu ljubav; on može ljubiti u onoj mjeri u kojoj se osjeća voljen, zahvaćen i preobražen Božjom ljubavlju. I zato mu je potrebna molitva.

Kao što biljka, da bi se rascvjetala i donijela ploda, treba biti zahvaćena sunčevim zrakama, tako je i ljudskom srcu potrebno da ga dotakne ljubav Božja kako bi se otvorilo istinskomu životu i životu u punini. Autentično moliti ne znači ništa drugo doli prepustiti se ljubavi Božjoj, koja zahvaća i preobražava.

Povući se na samotno mjesto

Moliti se uči moleći. Za iskustvo i rast u molitvi treba najprije imati vremena za Boga; rezervirati u danu vrijeme koje će biti samo za Boga. Na početku nije toliko važno da to vrijeme bude dugo, koliko je važno biti vjeran u tom vremenu, tj. ne misliti na druge stvari, nego zaboraviti na sve i potpuno uroniti u Boga, te ustrajati svakodnevno u tome: i onda kad moliti godi i kad se nema ama baš nikakve volje za molitvom.

Za iskustvo i rast u molitvi treba najprije imati vremena za Boga; rezervirati u danu vrijeme koje će biti samo za Boga. Na početku nije toliko važno da to vrijeme bude dugo, koliko je važno biti vjeran u tom vremenu.

Dobro je povući se na neko samotno mjesto: vlastita soba ili crkva, kapelica i sl. Od pomoći mogu biti i neki vidljivi znakovi koji upućuju na Gospodnju prisutnost: križ, slika, Biblija, tabernakul s Kristovom euharistijskom nazočnošću. Vidljivi su znakovi u službi vjere, da podsjete i probude vjeru u Božju prisutnost. Preko znakova treba se probiti do nazočnosti živoga Boga. On je uvijek tu, ali za molitelja on je tamo gdje je njegovo srce otvoreno za Krista.

Ustrajati u šutnji

Važno je doći pred Boga u istini svoga srca, kakva god ona bila: ne treba se plašiti reći mu sve, ne samo svoje poteškoće i svoje trpljenje, svoj grijeh i nevjeru, nego i svoj, može biti, otpor i protest. Sve to treba staviti u ruke Božje imajući na umu da je Bog »Otac i Majka u ljubavi«, koji sve prihvaća, sve oprašta, sve prosvjetljuje, sve spašava. Važno je također znati zašutjeti, osluškivati Božju šutnju: ne očekivati odmah dobiti odgovore, nego ustrajati. Poput proroka Ilije ne tražiti Boga u vjetru, potresu ili vatri, u znakovima snage i veličine, nego u glasu tihe šutnje.

Tko zna dugo ustrajati u šutnji, osluškivati Božju šutnju, razumjet će da ono što je bitno nije dobiti odgovore, nego staviti se na raspolaganje Bogu. Uvidjet će da ono što u molitvi donese pred Boga malo-pomalo biva preobraženo, a srce preplavljeno dubokim mirom.