Pod askezom se pretežito misli na tjelesne discipline, koje si duhovni čovjek nameće. Oblici tjelesne askeze su mnogobrojni i imaju cilj iznad svega mrtviti osjetila te ih tako malo-pomalo privoditi dominaciji razuma odnosno duha.
U tom se području moderna psihologija pokazala veoma rezerviranom i skeptičnom. Za nju je tjelesno mrtvenje (odricanje od hrane, sna, podnošenje nepovoljnih klimatskih uvjeta, trpljenja i sl.) daleko od toga da bi bilo znak duhovne potrebe, i radije je znak jedne – više ili manje duboke – psihičke neuravnoteženosti.
Jasno da je takva kvalifikacija pretjerana i samo djelomično odgovara istini, jer razni oblici tjelesnoga mrtvenja doista mogu skrivati nešto patološko. Tako, na primjer, postoje slučajevi u kojima si osoba nameće tjelesna mrtvenja kako bi zatomila ili ublažila osjećaj krivnje. U takvim bi slučajevima mrtvenje bilo pokazatelj – više ili manje izraženoga – mazohizma. Osim toga, prakticiranje strogih tjelesnih mrtvenja može biti i znakom, više ili manje svjesnoga, odbacivanja vlastitoga tijela i seksualnosti. Prisutnost tih devijacija moguća je i kod pojedinaca i u grupi. Tako su npr. u srednjem vijeku katari i albigenzi odbacivali brak, a družbe bičevalaca (flagellanti) nisu svjedočile uvijek o dobrom duhovnom zdravlju.
Bolesne devijacije u pogledu mrtvenja posljedice su prije svega nedostatka mjere. Učitelji duhovnosti koji su osjetili opasnost i podvojenost u pretjeranoj pokori inzistirali su na umjerenosti u prakticiranju tjelesnih mrtvenja. Sv. Ignacije bio je npr. posebno rezerviran prema mrtvenjima koja se tiču sna (usp. Duh.vj., br. 84) te je općenito bio protiv pretjerivanja u tjelesnim pokorama (usp. br. 86). Sv. Franjo Saleški pak zahtijeva da osoba nikada sama ne poduzima tjelesne pokore bez pristanka odnosno savjeta duhovnoga vođe. Osim toga, duhovni otci uvijek su davali prednost unutarnjim krjepostima poniznosti i strpljivosti pred velikim vanjskim pokorama. Vanjske pokore nalaze svoje dubinsko opravdanje samo u odnosu koji imaju s unutarnjom pokorom. »Pokora se – piše sv. Ignacije – dijeli na unutarnju i na vanjsku. Unutarnja je kad se kajem za svoje grijehe s čvrstom odlukom da više neću počiniti ni njih ni ikoje druge grijehe. Vanjska, kao plod unutarnje, jest kazna za počinjene grijehe« (br. 82), odnosno zadovoljština za grijehe s ciljem ponovnoga zadobivanja narušene odnosno izgubljene slobode (usp. br. 87). Nije moguće obrnuti red tih dvaju oblika pokore, jer kršćanski život obilježava prvenstveno raspoloživost srca, a ne vanjske prakse.
